PROTIV ZABRANE (Bojana Ćustić Juraga)

U bivšoj državi, koja nije bila demokratska, postojala je komisija za šund. Mi, srećom, živimo u demokraciji

Kakve veze imaju cajke ili, kako kažu znalci, tri narodna pjevača i jedna turbofolk zvijezda, nekad kultni, a danas nepostojeći rock klub Uljanik i jedna definicija demokracije uglednog politologa i filozofa Žarka Puhovskog. Povezala ih je odluka pulskog gradonačelnika Filipa Zoričića o nedavnoj zabrani koncerta narodnjačke glazbe u pulskom Domu Sportova "Mate Parlov", a koju je prekjučer potvrdio i Trgovački sud u Pazinu, odnosno sudac Damir Rabar.

Počnimo s definicijom koju sam početkom 90-ih, kao tada mlada profesorica "politike" u mladoj demokraciji, ponavljala iz sata u sat poučavajući svoje pulske učenike. Oni su danas ljudi u najboljim godinama koji u Puli, ali i diljem svijeta žive demokraciju, a često se čini i "vježbanje demokracije". Puhovski, naime, kaže: "Demokracija je niz procedura, nema demokratskog sadržaja. Demokracija podrazumijeva niz pravila koja polaze od volje većine i štite manjinu sve do one najmanje moguće manjine a to je pojedinac."

I upravo na to počelo demokracije koje podrazumijeva pridržavanje pravila koja polaze od volje većine i štite manjinu ogriješio se pulski gradonačelnik Filip Zoričić kada je svojom voljom zabranio održavanje koncerta u pulskom Domu sportova "Mate Parlov" jer mu se ne sviđa vrsta glazbe koju su trebali izvesti Duško Kuliš i prijatelji - Dragan Kojić Keba, Ana Bekuta i Zorana Mićanović. Zabranu je donio iako je ugovor o koncertu s organizatorima već bio sklopljen.

Po mišljenju pulskog gradonačelnika, ta vrsta glazbe nije primjerena kulturnom identitetu, uz ostalo i mediteranske Pule. Nije se pozvao ni na kakvu odluku, dakle pravilo usvojeno demokratskom procedurom, koje definira vrstu programa koji se u Domu sportova mogu održavati. Nije mi poznato da postoji odluka koja definira glazbeni ukus ovoga grada. Nadam se, takve odluke valjda nema.

Nekada davno u bivšoj državi, koja nije bila demokratska, postojala je komisija za šund. Bilo je to tijelo koje je po nalogu države, politike, odnosno ideologije, brinulo o ćudoređu u prostoru kulture. Jer ideologija se, podsjetimo, u nedemokratskom društvu upliće u sve sfere društvenog, pa i privatnog života. Mi, srećom, živimo u demokraciji. Ona podrazumijeva pridržavanje pravila… I poštivanje razlika, pa i kad su glazbeni ukusi posrijedi. Važno je i da postoji sloboda izbora, kao i mogućnost izbora.

Činjenica je da je slušanje cajki u Hrvatskoj pa i u Puli iznimno rasprostranjeno među mladima. Svjedoče o tome brojna istraživanja. Tim se fenomenom bave sociolozi, kulturolozi, teoretičari glazbe. "Cajke" se slušaju i u Puli. Jako puno, i na puno mjesta. Ali tako više neće biti u gradskim prostorima, kaže pulski gradonačelnik Filip Zoričić. Što će onda biti s Titovim parkom - a koji je gradski, a ne privatni park, i jedno od najpopularnijih okupljališta mladih Puljana? I tu se između ostalog slušaju i "cajke". Hoće li gradski redari možda dobiti nalog da provjeravaju tko tu kakvu glazbu sluša? Znači li nedavna odluka pulskog gradonačelnika o zabrani "cajki" da je Pula na putu dobivanja možda nekog povjerenstva za ćudoređe?

Umjesto ove, nadajmo se karikirane projekcije pulske distopije, vratimo se u stvarnost. Poduzetničke inicijative, pa i one oko kojih "cajke" pletu svoje kolo - cvatu. Mladi su dobri potrošači te, u konačnici, tržišne priče. I baš zato bi politika, ako još uvijek jest umijeće življenja u zajednici, trebala biti konstruktivna i ponuditi drugačije programe i prostore za mlade. I to za one koji se ne vole gužvati po kafićima i "narodnjačkim" klubovima, a ni Rojc im baš nije po mjeri.

Kada je već šutke pao rock-klub Uljanik koji je bio jedna od uporišnih točki urbane Pule - a gdje je i gradonačelnik Zoričić slavio svoju izbornu pobjedu - trebalo je odmah krenuti u promišljanje novog vremenu primjerenijeg prostora za mlade.

Mjesta koje će biti jezgra modernog grada i u koje će se slijevati sve one divne, kvalitetne inicijative koje Pula ima: od bendova, izdvojimo svjetski poznati školski bend Freaktion, preko mladih umjetničkih fotografa koji stasaju u školi Galerije Makina, nove generacije filmaša koji su oblikovani kroz programe Kina Valli i Pulske filmske tvornice, mladih glumaca i plesača koji uče u radionicama Istarskog narodnog kazališta, Teatru Naranča i kazalištu Dr. Inat, brojnih glazbenika, likovnih umjetnika… Scena je tu, samo joj udahnite život. Kulturom protiv cajki, možda je to pravi put.

ZA ZABRANU (Robert Frank)

Zoričić, suštinski, koristi pravo gradonačelnika da formulira kulturnu politiku grada kojim upravlja, kao i da kreira ostale gradske politike

Kažu da je HTV sranje, da mu ne treba plaćat’ pretplatu, jer koga boli ona stvar za "državnu, manipulativnu, neprofesionalnu televiziju" na kojoj se po uvriježenom mišljenju nema što pogledati osim jeftinog podilaženja vladajućima. No, onda uzmeš daljinski, prevrtiš po programima i shvatiš da je metuzalem hrvatske dalekovidnice Goran Milić, pametan tip kojeg se oduvijek veže uz top dokumentarce, napravio odličan serijal What’s up Israel.

Svaka od dosad pet objavljenih epizoda koje idu ponedjeljkom navečer na drugom programu objašnjava nastanak države Izrael, odnose prema arapskom svijetu, vjeri, državnoj i društvenoj politici prema znanosti, ali i sportu. Kroz dokumentarac se kroz niz primjera kritički i s dozom stalnog preispitivanja objašnjava povijest i sadašnjost Židova. Po kvaliteti, sadržaju, pristupu, duhovitosti i mudrosti, serijal What’s up Israel, kojim Milić na majstorski način izvlači maksimum od svojih sugovornika u rasponu od običnog čovjeka do vrhunskih biznismena, inovatora ili političara, nimalo ne zaostaje za sličnim dokumentarcima međunarodne produkcije koje se također može gledati na toj "gnjusnoj, odvratnoj, HDZ-ovoj televiziji".

Onda opet ponoviš radnju, opet uzmeš daljinski, opet prevrtiš po programima HTV-a, pa, čudna li čuda, ako je, recimo, subota navečer posrijedi, naletiš na dva vrhunska dokumentarca: Ben Foglea s "Ljudima od divljine" i putopisnog Simona Reevea. Obojica će nijansu zahtjevnijeg gledatelja odvesti na lokacije za koje ni ne zna da postoje, u fantastičnu prirodu i među nevjerojatne ljude.

Ovi primjeri savršen su dokaz da HTV i proizvodi i otkupljuje vrhunske dokumentarce koji osim zabave i opuštanja služe boljem razumijevanju života i svijeta. Danas izborom stranih dokumentaraca upravlja Mira Vočinkić umjesto legendarnog "za vas odabrao" Đele Hadžiselimovića.

Civiliziranost javne televizije ogleda se u njenom programu i sadržaju. Izborom edukativnih, informativnih i aktualnih dokumentaraca HTV je nakon godina traženja i pronalaženja svoje suštine, smisla i odgovornosti, konačno prošao purgatorij. Naspram, s druge strane, dominirajućeg cajkaštva koje je također dio naših života, oblik zabave i opuštanja koji služi tek za podmazivanje nižih i najnižih strasti. Žalosno je stanje društva u kojem su u modi cajke, (polu)primitivni (polu)proizvod prodan kroz lošu glazbenu priču.

I jedno i drugo, i dokumentarci by Goran Milić, i cajke by Mica Trofrtaljka s kultnom pjesmom "I labavi ume da zabavi" ovdašnja su realnost. Stvar je sklonosti i slobode izbora kome će se tko opredijeliti. Uglavnom se živi u međuprostoru te dvije krajnosti. Kod jednih će, ipak, prevladati znatiželja, pa će im Milić biti prvi izbor. Djecu će usmjeravati prema njemu, Benu i Simonu. Neka nauče nešto pametno, možda im zatreba.

Drugi će, pak, zastati pred posterom Mice ili nekog tamo Kebe kojeg je u nastupu u pulskoj sportskoj dvorani, sretne li okolnosti, spriječio pulski gradonačelnik Filip Zoričić. Zabrani zahvaljujući, on će steći naklonost jednih i osudu drugih. Tim je potezom dio birača pridobio, a dio definitivno izgubio. Narod mu je prethodno poklonio povjerenje: gusto, na jedvite jade, kroz ušicu igle provukao se na Forum. Suštinski, sada koristi pravo gradonačelnika da formulira kulturnu politiku grada kojim upravlja, kao i da kreira ostale gradske politike: sportske, zdravstvene, komunalne...

Poanta je u tome da kad kao gradonačelnik može odlučivati o tome koliko će se financirati sport i koliko će pripasti kojem klubu, kad ima pravo odlučiti hoće li se promijeniti socijalna politika grada kroz povećanje ili smanjivanje naknada, kada prostornim planom može odlučiti da će se na nekoj lokaciji umjesto stambenih zgrada izgraditi veliki trgovački centar, e pa onda, u okviru svojih nadležnosti i moći koja proizlazi iz funkcije, a funkcija iz neposrednih izbora kao najsnažnijeg oružja demokracije, gradonačelnik može odlučiti i o tome da se u gradskom prostoru, za koji je upravo on (ne)posredno zadužen, može ili ne može održati neki sadržaj poput, u ovom slučaju, cajkaškog koncerta.

Filip Zoričić se zabranom koncerta, koju je potvrdio Trgovački sud u Pazinu, razotkrio do te mjere da je pokazao svoj politički stav i svjetonazor. Izbori će potvrditi ispravnost njegove odluke u očima Puležana. Svakako je polarizirao javnost. Podjela, međutim, nije nužno loša. Zašto netko ne bi zaključio, sposobnošću razlučivanja i dijeljenja na ono što je dobro, a što je loše, da je ono što radi Goran Milić vrijednost koju treba njegovati i visoki društveni interes, dok su cajke privremena suspenzija pameti, asocijacija među ostalim i na bujne grudi prerano sazrelih 15-godišnjakinja i 16-godišnjaka ufuranih u krive stvari…

Najbolje je što su danas korifeji protiv bilo kakvih zabrana i oni koji su do jučer bili apologeti komunizma ne baš poznatog, a još manje pamtljivog, po ljudskim slobodama, slobodi mišljenja i izražavanja. U demokratskom sustavu i društvu kakvo je unatoč svim manjkavostima i ono hrvatsko, u kojem su u načelu svi (licemjerno) protiv svih zabrana, ipak negdje mora postojati podvučena granica ispod koje se ne ide. Pulski gradonačelnik Filip Zoričić u okviru svojih ovlasti, možda i na samom njihovom rubu, ali ipak legitimno, donio je odluku na koju je imao pravo. Utvrdio je granicu.