SADA JE I TO JASNO
Za velike cijene u hrvatskim trgovinama u velikoj mjeri krivi su - uhljebi
Da bi se nahranili silni birači uhljebljeni u krakovima golemog oktopusa zvanog hrvatski javni sektor, potrebno je imati velike prihode, a da bi se imalo velike prihode, treba imati veliki PDV. Posljedica velikog PDV-a - sada je to potvrdio i Lidl - su velike cijene u trgovinama. Nije to jedini razlog za takve cijene, ali je vjerojatno najvažniji. Uhljebi su jedan od glavnih razloga zašto sir plaćamo 9 eura, a Slovenci samo 5
Ilustracija
Pomalo u zavjetrini ostalih vijesti vezanih za uvođenje eura i nove cijene u Hrvatskoj, koje se u nekim slučajevima doimaju van pameti, ostao je odgovor Lidla na pitanje zašto je većina artikala u našoj zemlji skuplja nego u Sloveniji. Tamo su, naime, plaće znatno veće (prosjek preko 1.200 eura mjesečno) nego u Hrvatskoj (prosjek oko 850 eura), ali istovremeno, cijene u trgovinama su manje. Zbog toga ispada da Slovenci žive znatno bolje jer za svoju ionako veću plaću mogu dobiti više.
Za te razlike u cijenama znali smo i prije, ali su do sada bile donekle prekrivene koprenom različitih valuta. Dok bi se preračunalo iz eura u kune, razlika bi se već zaboravila. Ali sada, kada stoji euro uz euro, razlike vrlo lako, brzo i efektno upadaju u oči.
Pa tako u Lidlu u Sloveniji, pisali su mediji prošlih dana, mineralna voda košta 0,19 eura, a u Hrvatskoj 0,31 euro. Tuna je tamo 1,69 eura, a ovdje 2,65, ajvar je tamo 1,19, a ovdje 1,29, sir Trapist je tamo 5,19, a ovdje 8,99, čips Pringles je tamo 2,69, a ovdje 2,75, sir Cheddar je tamo 1,99, a ovdje 3,29, toast je tamo 0,89, a ovdje 0,99, kuhana šunka je tamo 1,99, a ovdje 2,25, puding je tamo 1,09, a ovdje 1,29, maslac je tamo 1,99, a ovdje 2,65 eura. Ukupno, košarica od ovih 10 proizvoda u slovenskom Lidlu košta 18,90 eura, a u Hrvatskoj 26,46. Ili, ako preračunamo u kune, koje uskoro više neće postojati ali nam je još uvijek najlakše u njima poimati odnose - u Sloveniji se potroše 142, a u Hrvatskoj 200! Samo na ovih 10 proizvoda uštedi se benzin koji se potroši od Pule do Slovenije i natrag, a potom kreće ušteda.
Iz Lidla su odgovorili da na formiranje cijena u nekoj zemlji utječu mnogobrojni čimbenici, od iznosa stope PDV-a, trošarina, troškova analiza proizvoda, logističkih troškova i slično.
"U slučaju usporedbe cijena u slovenskom i hrvatskom Lidlu, stopa PDV-a na hranu u Sloveniji iznosi 9,5 posto, dok je u Hrvatskoj stopa 5 posto za dio proizvoda (kruh, svježe meso i riba, jaja, voće i povrće, jestive masti i ulja, dječja hrana, ulošci i tamponi, koji čine cca 10 posto našeg ukupnog asortimana ), a za ostatak je 25 posto. Što se tiče usporednog računa iz oba Lidla koji je objavljen u nekoliko hrvatskih medija, čak 8 od 10 proizvoda s navedenog računa iz slovenskog Lidla ima stopu poreza 9,5 posto, a u Hrvatskoj 25 posto. Radi se o razlici od čak 15,5 postotnih poena", istaknuli su iz Lidla.
Dakle, iako su u nastavku svog odgovora spomenuli i druge razloge zbog kojeg su cijene različite, poput veličine i geografskog oblika hrvatskog teritorija i cijena goriva, zbog čega je prijevoz u Hrvatskoj znatno skuplji nego u Sloveniji, očigledno je da je glavni razlog za veće cijene u Hrvatskoj u odnosu na Sloveniju ipak to što je kod nas - veći porez. Opća stopa PDV-a u Hrvatskoj je 25 posto, a u Sloveniji 22 posto. Nakon Mađarske (27 posto), Hrvatska ima najveći PDV u Europskoj uniji.
Zbog toga je nužno postaviti pitanje - zašto je to tako. Zašto je u Hrvatskoj porez (u ovom slučaju najvažniji porez, PDV, koji donosi najviše prihoda u proračun) - toliko velik?
"Long answer short" (dug odgovor ukratko) glasi - zato što je naša država mnogo gladnija od Slovenije. Dapače, država Hrvatska je gladna kao mrki medvjed koji nije jeo tri mjeseca pa je naletio na stado ovaca. U slučaju naše države ovce su građani, ponajprije poduzetnici i svi oni koji rade kod njih, dakle u privatnom sektoru. Naravno, PDV plaćaju svi, neovisno o tome gdje su zaposleni, ali mnogo veću korist od poreza i proračuna na koncu imaju oni koji su iz njega plaćeni.
Projekcija proračuna Republike Slovenije za 2023. godinu pokazuje da je za plaće i ostale rashode za zaposlenike u javnom sektoru predviđeno 8,7 posto proračuna, a u projekciji proračuna Republike Hrvatske za 2023. za istu ili vrlo sličnu stavku - 14,3 posto. Iako su u Hrvatskoj plaće manje, naša država će 2023. na svoje zaposlenike potrošiti preko 3 milijarde eura, a Slovenija tek oko milijardu i pol. Ovdje treba napomenuti da se stavke različitih proračuna rijetko podudaraju i moguće je da hrvatski proračun obuhvaća veći krug zaposlenika, ali svejedno je i više nego jasno da Hrvatsku javni sektor ubija. Nisu naravno sve to uhljebi, uvijek treba napomenuti da velik dio javnog sektora, poput zdravstva, čine djelatnici kojih bi trebalo biti i više i koji bi trebali biti bolje plaćeni, ali da je nešto gnjilo - gnjilo je. Umjesto da se racionalizira, reformira i u konačnici smanji, javni sektor u Hrvatskoj raste i buja, a osim što je "radnika" sve više, stalno rastu i plaće. U godinu dana inflacije stalno slušamo o povećanjima - tri posto ovdje, tri posto ondje, pa još tri posto za nekoliko mjeseci - o kojima veliki dio radnika koji rade kod privatnika može samo sanjati. A mogli bi sanjati i radnici u javnom sektoru, da ih svaka vlada ne tetoši, svjesna da joj od njih dolazi najviše glasova.
Da bi se nahranili silni birači uhljebljeni u krakovima golemog oktopusa zvanog hrvatski javni sektor, potrebno je imati velike prihode, a da bi se imalo velike prihode, treba imati veliki PDV. Posljedica velikog PDV-a - sada je to potvrdio i Lidl - su velike cijene u trgovinama. Nije to jedini razlog za takve cijene, ali je vjerojatno najvažniji. Uhljebi su jedan od glavnih razloga zašto sir plaćamo 9 eura, a Slovenci samo 5.
Apsurd svih apsurda je što veliki dio građana podržava bujanje javnog sektora, na primjer sudjelovanjem u protestnim skupovima na Trgu bana Jelačića kada se traže veće plaće, ali istovremeno su razočarani kada vide da su cijene u Hrvatskoj 20 ili 30 posto veće od onih u Sloveniji. Nisu ni svjesni da su jednim dijelom sami krivi za to. Jer, dojam je da je u Hrvatskoj dozvoljeno kritizirati bilo koga, samo ne radnike u javnom sektoru. Oni, tako ispada, sve rade savršeno, što ne može biti dalje od istine. Hrvatski javni radnici notorno su poznati po neradu, nekvaliteti i stalnom inzistiranju na pravima, bez da odgovaraju za obaveze.
A posebno poglavlje u toj džungli su sindikati javnih službi koji praktički svakodnevno zavaravaju javnost vrlo često izmišljenim ili barem predimenzioniranim problemima javnog sektora. Sve je to nauljena, uigrana i nabrijana mašinerija, četverotaktni motor na turbo pogon koji suvereno juri društveno-političkom scenom i pobire vrhnje s onoga što je hrvatsko društvo uspjelo stvoriti.
Jedino rješenje za ovaj problem je da se konačno provedu desetljećima najavljivane i nikad započete, a kamo li realizirane reforme javne uprave i ostalih korisnika proračuna. Da se smanji broj radnika, a poveća obujam radnih obaveza. Da se počne nagrađivati kvaliteta i trud, a ne pripadnost stranci i puki senioritet. "Tko je stariji - njemu više" jedna je od glupljih zaostavština iz socijalističkog sistema. Da pauze više ne traju pola radnog vremena, da radni dan nekima ne završava u podne, i da mentalitet "svi smo isti" konačno ode u ropotarnicu sramotnih poglavlja povijesti.
Onaj tko odradi taj posao zaslužit će spomenik odmah pored bana, na konju s mačem, ili možda bolje sjekirom, kao simbolom konačnog sasijecanja terora javnog sektora kojem smo izloženi.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
