Bilo je to još jedno vruće lipanjsko poslijepodne. U vremenima kada je ljeto bilo ljeto, godina 1970. U dvorištu između dvije Uljanikove stambene peterokatnice, s po 20 obitelji, gore u Rakovčevoj ulici, bilo je nas klinaca koji smo svakodnevno kraj igre čekali zajedno uz uobičajeni zov staraca. Onako po domaću, s prozora, nekom mama, drugom tata, ali klasični urlik "ajdeeee, nemoj da opet zovem".

Tog popodneva nije trebalo zvati jer mi muški dio društva, pod utjecajem očeva, ali i majki koji su pratili svjetsko prvenstvo, bili smo spremni za naš debi. S 8-9 godina nešto počinješ shvaćati, pamtiti, preferirati. Nogomet na travi naših okućnica, gdje su jedni susjedi jako pazili da bude uređeno dvorište, a mi dječački bezobzirno uklizavali i čerupali travnjak, pucali, nabijali loptu, nerijetko i u prozore suterenskih stanova, pa molili povrat lopte, postajao je naša omiljena igra. Zato je taj Mundijal 1970. u Meksiku, za našu generaciju postajao poseban. Ali nije bila u pitanju samo otkrivena strast za igru.

Neprirodno stajanje u zraku

Svijet je prije pola stoljeća bio druga planeta. Samo radi ilustracije, sjetih se ekrana. U mojem domu ta magična kutija zvana televizor, bila je stara kuka, Ei Niš. Činilo se da kroz taj sivo-zeleni ekran vidiš blizu svijet, tajnovit i izazovan, zato bi nastala panika kada bi jedna od "lampi" u tom primitivnom sustavu starih tv aparata pregorjela. Koliko borbe naći rezervnu, pa čekati majstora, gledati staru kako se preznojava dok ne sazna cijenu popravka. Pred utakmicu koju evociram, sjećam se dobro, stari nije dao upaliti televiziju sve do pola sata prije početka. Da se nešto ne dogodi.

Gledajući iz današnjeg komunikacijskog obilja, shvaćam punoću starosti toga doba i revolucionarne promjene koje je svijet unutar 30-40 godina doživio u tom i svim ostalim povezanim segmentima.

Jedan od mojih prijatelja iz dvorišta rekao mi je tada kako ide kod jednog školskog prijatelja, jer ima televiziju u boji. Rekoh mu, da, da, idi, s tonom dječačke iritiranosti jer nije htio doći kod mene.

I mi smo kući u jednom trenutku imali onu plastičnu foliju u koloru, koja se postavljala na ekran kako bi se dobio efekt boje. Ah, vremena kreacije i virtualnog bojanja stvarnosti, možda i preteča općih farbanja zbilje kroz virtualne mreže "druženja" svijeta. Nije tada, 1970., bilo još ni telefona u kući. Pa sam tek nakon dva dana doznao od tog prijatelja da je kod "onog drugog" doista gledao prijenos finala svjetskog prvenstva u boji. I više mi je pričao o bojama dresa Brazila i Italije, trave i stadiona, nego o nogometu. Nisam mu tada vjerovao, valjda je bilo lakše tako tumačiti, po dječačkim kriterijima, što se gledalo u tih 90 minuta s Azteca stadiona.

Uglavnom, nije priča da je Brazil pomeo Italiju, za koju smo mi kao susjedi navijali, te osvojio treći svjetski naslov. Priča je bio on, barem je tako bilo u mojim i očima svih onih koji su ga slično doživjeli, svejedno da li u prvim vizurama njegova talenta, ili kao obožavatelji dužeg staža. Stari je samo mahao glavom i to je bio njegov izraz impresioniranosti. Bio je to gol kojeg bi danas, da se događa na velebnim Arenama širom svijeta, uz tehniku kamera i snimki iz svih mogućih kutova, vrtjeli kao ludi svi. Centaršut na drugu stativu, gdje je bio branič Italije Burgnich, gotovo sigurno u prednosti pred nešto nižim napadačem Brazila, i očekivalo se izbacivanje u polju. No, onda je taj Brazilac skočio u vis i činilo se i meni klincu pogotovo, kako neprirodno "stoji" sekundu u zraku i onda trzajem glave snažno upućuje loptu u mrežu! Bio je to gol, a iz današnjeg kuta golčina, Brazila za 1:0! Nešto kasnije Boninsegna je izjednačio i pamtim taj urlik oduševljenja iz stanova gore ponad Koparskog naselja, blizu Kaštanjera, pa dolje prema Punti i Areni. Trenutak podrške našim susjedima, čije smo programe, utakmice, kvizove, zabavu, Canzonissimu, Sanremo i ostalo gledali putem "kutije". Iako crno bijelog izraza, svi su nam ti programi djelovali blještavo u odnosu na ovdašnje "uštogljenosti".

Brazilsko nacionalno dobro

Brazil je u drugom dijelu deklasirao Italiju, a taj tip, s brojem 10 na leđima, doprinio je da nogomet počnem živjeti kao strast. Stari je kazao, to ti je Pele! Njemu znan jer je već dva puta bio svjetski prvak, 1958. i 1962. kada sam se rodio. No, i stariji su te 1970. jasnije spoznavali izvanzemaljsku klasu tog Brazilca, jer je u to vrijeme već prodrla slika u boji. To je era kada se svijetom više širilo kadrove utakmica, a ne samo kada je svjetsko prvenstvo. To je vrijeme kada se prvi puta u nogometu moglo mijenjati igrače. Do tada one nisu bile dozvoljene, osim jedne, i to golmana, i pod uvjetom da se ozlijedio. U Meksiku, to nisam tada znao naravno, ali danas spoznajem značaj turnira, prvi puta su uvedeni žuti i crveni kartoni, i prvi puta su jedanaesterci postali, umjesto novčića (ždrijeba), način odlučivanja tko ide dalje nakon remija.

U godinama koje su slijedile, sve svjesniji svijeta i zbilje, spoznavao sam da je doživljaj onog Pelea, iz 1970. godine, bio za moju generaciju zapravo najvažniji trenutak doživljaja čovjeka kojeg će nogometno čovječanstvo simbolički okrunjivati kao Kralja nogometa. Nismo tada još znali da je najbolje od njega sublimirano upravo u toj 1970., a da ćemo zbog manjkavosti praćenja nogometa u svijetu (u odnosu na moderno vrijeme) o Peleovim famoznim driblinzima, golovima i fintama dojmove stjecati tek kroz crno-bijele fotografije i rijetke video uratke iz Brazila. Jer Pele, Kralj nogometa, kojeg je državno vodstvo proglasilo nacionalnim dobrom i praktično ga nije htjelo puštati iz Brazila u inozemstvo, svoj je igrački vijek proveo u matičnom Santosu. Samo jednom je pomislio otići jer mu je Inter ponudio ogromne novce sredinom 1960-tih godina, ali uslijedile su širom Brazila demonstracije. Narod je tražio od predsjednika da ga ne pusti, otuda i taj proglas "nacionalne svetinje". Peleu su dali sve što je htio da lagodno živi, ali morao je biti i dalje Santosov, i reprezentativni kralj.

Nešto više je svijet mogao uživati u njegovim video vizurama kada je, napokon, 1975. godine, nakon gotovo 20 godina karijere, izranjavan od brojnih teških ozljeda koje su mu nanosili suparnici, zakrpan kroz mnoštvo operacija, sazrelo vrijeme da ga Brazilci puste iz grčevitog zagrljaja. Bio je na kraju karijere, nakon manje titula (6 brazilskih, 2 južnoameričkih, 2 svjetska naslova) od onog što bi realno osvojio u Europi. I financije, u brazilskim okvirima dojmljive, bile su sitniš prema onom što je propustio u Interu, Milanu ili Realu. Znao je da što bude stariji to će više izbljeđivati njegova igračka karizma, a da će nakon prestanka igre uslijediti vremena u kojima će se morati sam snalaziti da živi bezbrižno kao do tada. I kad se pojavio šou klub iz New Yorka, Cosmos, koji je okupljao svjetske islužene vedete da bi kroz magnet njihove slave promovirali nogomet u SAD-u, domovini strasti američke verzije footballa, košarke, bejzbola i hokeja, Pele je bio prvi plijen. Dali su mu velike novce za igranje, a nakon dvije godine kada je stao jer više nije mogao (u Modrićevim godinama), plaćali su ga da marketinški promiče soccer širom Amerike. Zapravo su mu Ameri osigurali mirnu i komotnu mirovinu, u kojoj se mogao baviti i humanitarnim akcijama (kroz UN), i širenjem nogometa u siromašnim krajevima svijeta, uz neke privatne poslove gdje je mogao ostati kako tako nezavisan, a politički što više neutralan. Pele je bio svjestan da je svetinja Brazilaca i da si nije mogao dopustiti da stane na stranu jedne opcije kontra drugih. Samo jednom je prihvatio tu odgovornost, kada je 1994. ušao u Vladu i postao ministar sporta. U četiri godine pokušao je sprovesti neke svoje ideje, prije svega zakon protiv korupcije u sportu i posebno nogometu, ali je lišen pune pomoći politike dao ostavku. Bio je vrlo aktivan u borbama protiv ovisnosti, ponukan i teškom ovisničkom sudbinom svog sina.

Kralj nogometa u cijelom svijetu

Pedeset dvije godine od dana kada smo ga mnogi gledali u tom raskošnom finalu na legendarnom Azteca Stadionu u Ciudad Mexicu, Edson Arantes do Nascimento Pele' zatvorio je svoje umorne oči zauvijek. Legenda za života, doživljen kao Kralj nogometa u cijelom svijetu, u 82. godini postaje nebeski kralj nogometa. Onaj koji nema strast za nogomet teško će razumjeti fascinaciju njegovim likom i djelom. Još teže je onima koji nisu doživjeli njegovu veličinu u eri igranja shvatiti zašto je Pele bio prva asocijacija na nogomet, sinonim najpopularnije igre na svijetu, ime koje si je svaki klinac onog vremena uzimao pri podjeli "uloga" prije početka igranja u dvorištu, na školskom igralištu ili u mnoštvu družbi i pričanju priča o nogometu. Jedan od velikana nogometa, desetka Gianni Rivera, tog dana 1970. u dresu Italije, u poruci oproštaja od čovjeka koji je dao smisao tom broju 10, kao simbolu najboljih, izrekao je:

- Da prije njegove pojave nije postojao, upravo bi Pele bio taj koji bi izmislio nogomet.