PIŠE ROBERT mATTEONI
Pobjeda nogometa, hrvatskog nogometa
Slavlje nakon utakmice (Cropix)
Ovaj tekst je nastajao 90 minuta nakon povijesne pobjede Hrvatske u četvrtfinalu SP-a u Kataru. Naša je reprezentacija, suprotno svim prognozama, pa čak i u većem dijelu naše javnosti, eliminirala dosad najuvjerljiviju selekciju na ovom Mundijalu. Brazil je po većini stručnih analitičara igrao najbolji nogomet na ovom prvenstvu i smatralo se da je ova selekcija, koju je posložio 61-godišnji izbornik Tite, predodređena da nakon 20 godina napokon vrati u Brazil naslov svjetskog prvaka. Šesti puta u povijesti. Završilo je suzama mladih Brazilaca, suzama njihovih brojnih navijača na tribinama, suzama više od stotinu milijuna Brazilaca u domovini pored tv ekrana, kojima je reprezentacija doslovnog bijeg od teške im svakodnevice. Mi u Hrvatskoj takve osjećaje, suze nakon poraza, i nakon jedanaesteraca (Austrija 2008), itekako dobro pamtimo na svojim iskustvima.
Možemo do kraja
Prije 24 godine mala Hrvatska za velike nogometne priče, kako mi je u intervjuu pred debi na svjetskom prvenstvu 1998. govorio legendarni Arrigo Sacchi, otišla je u Francusku kao da ide na ekskurziju. Malo je tko vjerovao da naši igrači, koji su jedva izborili plasman na SP, uz pomoć sreće i doprinosa danske reprezentacije u posljednjem kolu kvalifikacija (izborili su remi u Grčkoj, što je Hrvatskoj omogućilo doigravanje s Ukrajinom), mogu ostvariti nešto značajnije na debitantskom Mundijalu. Pogotovo kada je Vatrena selekcija u Puli, na tada nedovršenom gradskom stadionu, poražena od Slovačke u posljednjoj provjeri pred putovanje. Na blatnjavom travnjaku "Drosine" ozlijedio se tada i Slaven Bilić, kojem je stradao kuk, a koji će igranjem u Francuskoj uz pomoć injekcije uništiti taj kuk i kasnije drugi kao posljedice krivog hodanja.
Hrvatska je na svjetskom prvenstvu rasla iz utakmice u utakmicu, ali daleko od toga da ju je netko ozbiljno doživljavao kao reprezentaciju koja bi mogla ići do kraja. Pogotovo nakon što su Vatreni u grupi teškom mukom svladali Japan (1:0), a u trećoj nevažnoj utakmici za plasman, izgubili od prosječne Argentine. Najviše su u reprezentaciju vjerovali sami igrači. S njima sam puno vremena provodio prije tog Mundijala, potom i u Francuskoj, a vrednujući slična iskustva dvije godine prije u Engleskoj, osjećao da se oni ne šale kad kažu "možemo do kraja". Za razliku od svih drugih, počevši od trenera preko navijača, do medija, samo oni osjete na terenu kako se nose sa suparnicima, uključujući najjače. Zvonimir Boban, koji je bio lider te generacije, kao što je već deset godina Luka Modrić predvodnik nekoliko milenijskih generacija Vatrenih, kazao mi je nakon utakmice s Rumunjima u Bordeauxu:
"Sad kada smo prošli ove zaguljene Rumunje, vjeruj, sposobni smo napraviti senzaciju. I baš mi je drago što idemo na Njemačku, taman da im vratimo za način na koji su nas pobijedili u Engleskoj prije dvije godine". Djelovalo mi je kao tipičan odjek euforije zbog prolaza Hagijeve Rumunjske, pogotovo što je Njemačka, koja je osvojila prvenstvo Europe dvije godine prije, izgledala još jače u Francuskoj.
Prije te utakmice u Lyonu družba iz HNS-a, činovnici i igrači politike, uglavnom su vodili računa da osiguraju sve što je potrebno za "vladajuće". Pa je tako igračima, umjesto obećanog pojačanog kontingenta ulaznica, koje su usput rečeno plaćali (samo je Štimac tada za karte izdvojio preko 100 tisuća maraka), tadašnji predsjednik Branko Miška skratio kvotu i namijenio je "potrebitima u Zagrebu i Hrvatskoj". Bio sam u Lyonu cijeli tjedan pred utakmicu s Njemačkom i sjećam se kao jučer kada sam nazvao igrače jer sam dobio informaciju da su ljutito napustili hotelsku bazu. Djelovalo je nemoguće, da su odbili večerati i uoči možda i najvažnije generacijske utakmice, otišli u pizzeriju. No, bila je to istina. Javili su čelništvu HNS-a sa stavom, ili ćete nam osigurati karte za naše navijače (familija, prijatelji…) kako je bilo dogovoreno, ili se ne vraćamo u hotel. Prijetilo je to skandalom neviđenih razmjera i bili smo kao novinari zamoljeni da čekamo rasplet, prije nego s time izlazimo u javnost. Naravno da je Branko Mikša kao čelnik HNS-a popustio i naposljetku su reprezentativci, nakon kriški pizze i cole, u ne baš optimalnom nutricionističkom tonu odlučili vratiti se u hotel i pripremiti za veliki dvoboj.
Manekeni Tuđmanove vlade
Drugi dan je ta fantastična generacija na "De Gerlandu" u Lyonu istrčala nabrijana i odlučna da vrati milo za drago arogantnim Nijemcima. Koji su se takvima pokazali i na presici uoči utakmice, na kojoj sam bio jedini hrvatski novinar između 200-tinjak njemačkih kolega. Njihov izbornik Berti Vogts govorio je kako mirno dočekuje utakmicu s Hrvatskom jer su jednostavno bolja reprezentacija te da će svojim igračima kazati da je najvažnije da ne podlegnu provokacijama i prljavim trikovima "tih balkanaca iz Hrvatske". Pristojno sam tražio mikrofon i postavio mu pitanje smatra li da je Hrvatska jača ili slabija u odnosu na EURO 96, uz dopunu kako je tada sudac donio nekoliko štetnih odluka kontra Hrvatske.
Vogts se samo cinično nasmijao i nije mi želio uopće odgovoriti nego je njemačkim novinarima rukom pokazao u mom pravcu i dometnuo u stilu "eto, takvi su vam oni". Svi su se grohotom nasmijali, nije bilo baš ugodno vidjeti kako nas drže "bulinima".
Drugi dan na "Gerlandu" Hrvatska je očitala jednu od najbolnijih lekcija nogometa Njemačkoj, deklasiravši ih igrom, ponašanjem, rezultatom od 3:0.
Cijela francuska priča, znano je, umalo je završila ulaskom u finale. No, vratila se Hrvatska kući nakon 36 dana s broncom, izvojevanom u iznimno teškom dvoboju s tada fantastičnom reprezentacijom Nizozemske.
Eto, nakon svih uzbuđenja, sreće i tuge (polufinale izgubljeno s Francuzima), ali prvog i nezaboravnog masovnog dočeka u Zagrebu, reprezentacija je postala ono što se održalo do danas. Ljubimica navijačkog puka, momčad koja kao nitko podiže i spušta raspoloženje šire javnosti, ali koja nam je, pogotovo u posljednjih 5-6 godina, pružila nezaboravne doživljaje.
Sjećam se, nepunih mjesec dana što je završio Mundijal, i tek su se stišale emocije, jedan je društveni kroničar, književnik i novinar izvrijeđao tu istu brončanu reprezentaciju. Nazvao ju je manekenima Tuđmanove desničarske vlade, ljudima koji ne osjećaju bilo naroda (ajme meni…) i dodvoravaju se politici. Stekao se dojam da je čovjek bio nesretan što je Hrvatska osvojila broncu, i da mu je najvažnije bilo da umanji taj svjetski doseg jer, eto, nije bila na političkoj liniji koju valjda on zastupa.
To je onda ona priča, kao igrači i treneri miješaju politiku u sport, odnosno političari se miješaju i iskorištavaju sport. Što u konačnici, ovo drugo, odgovara istini. Ali u 40 godina praćenja nogometa, po cijelom svijetu, još nigdje nisam vidio, u Europi, Aziji, Africi ili Americi, da je drugačije. Politika je umiješana u sve jer je sve oko nas u stvari politika. Možete si misliti koja bi to politika stajala po strani dok postoji jedan medij, nogomet, koji pokreće milijune ljudi i diktira raspoloženja masa unutar zemlje. Kako bi to moglo biti drugačije.
Veliki svjetski igrač
Uglavnom zbog takvih negativističkih pristupanja nogometu, kao najpopularnijem među sportovima, razlog je što hrvatska država 30-tak godina nije značajnije ulagala u sport. Jer bi političari, koji su simbol onih koji su uvijek kodirani na reakciju šire javnosti i populistički vuku poteze da bi se dodvorilo "glasnima", izbjegavali da vuku važne poteze za sport (investicije u objekte i sportaše) kako ih se ne bi javno prozivalo. Eto, i zbog toga Hrvatska, koja je istinski fenomen svjetskog nogometa jer s bazom od 3,9 milijuna ljudi u očaj baci Argentinu, Brazil, Englesku i slične velesile (nogometne i geopolitičke), nema pristojan stadion za kriterije reprezentacije.
Kada je nedavno Vlada Andreja Plenkovića, u čijoj eri se napokon značajnije počelo ulagati u sportske programe, izglasala vrlo dobar Zakon o sportu, javno najavila da će se u dogovoru s UEFA-om i lokalnim samoupravama, te uz opciju javno-privatnog partnerstva, uložiti u gradnju nogometne infrastrukture, nove stadione i rekonstrukciju aktualnih (i Drosina je planirana za natkrivanje!), odmah su se javili protivnici "bacanja novca u nogomet". Među inima i autori iz sfera kulture, i oni koji su i te 1998. okvalificirali brončanu kao političku reprezentaciju, koji svaku takvu inicijativu dočekuju na nož. I kada branite to ulaganje odmah vas kvalificiraju kao podupirače vladajuće politike, iako govorimo i podupiremo sportsku priču. I svakog onog koji za nju nešto konkretno čini, a ne samo prigodno filozofira.
Sva je sreća, 24 godina nakon bronce u Francuskoj, da je Modrićeva Hrvatska učinila još jedan povijesni mega iskorak nakon što je prije 4 godine "osvojila svijet" svojim srcem i ulaskom u finale.
U petak je mala Hrvatska u velikom svijetu bila tema broj jedan. Srušila je najveće. To mogu samo veliki i istinski frajeri kao Vatreni, kojima kapa dolje, kao i njihovom izborniku, što su još jednom podsjetili kako Hrvatska u nečemu može biti veliki svjetski igrač. A ne populistička priča.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
