Optužnice protiv četvorice bivših ministara Vlade Andreja Plenkovića, zajedno s prethodnim optužnicama protiv ministrice Gabrijele Žalac i državne tajnice Josipe Rimac, možda za samog premijera i njegov najuži tim i nisu tako loše kao što na prvi pogled izgleda.

Činjenica jest da to daje opoziciji dodatna punjenja za ćorke koje ispaljuju prema Vladi - treba vidjeti kako ni jedna njihova inicijativa nije urodila plodom - no vidljivo je kako stranački rejting zbog toga ne pada. Popravlja se i nakon mnogo krupnijeg skandala s nestankom novca iz INA-e i jasno je kako HDZ danas ima najmanje 25 posto birača - koliko ih je uvijek i imao. Ostatak za opstanak na vlasti već se pokušava osigurati povišicama financijskih socijalnih transfera, podizanjem plaća u javnim i državnim službama te povećanjem neoporezivog djela minimalne plaće. Uz priče o vlastitim zaslugama, naravno.

Ali, optužnice protiv Josipa Aladrovića, Darka Horvata i Tomislava Tolušića imaju vrlo velik značaj unutar samog HDZ-a. One pokazuju kako se Andrej Plenković uz minimalnu štetu riješio balasta koji dolazi iz desnog krila stranke i ministara koji su došli na funkcije zbog podrške stranačkih patrijarha iz svojih sredina. Konkretno, Aladrović i Tolušić, te ranije Žalac, u Vladi su kao predstavnici tvrdokuhanog slavonskog HDZ-a čiji su šefovi virovitički braniteljski velmoža Josip Đakić i utjecajni Tomislav Čuljak.

Darka Horvata - koji je u Vladu dospio još u vrijeme Tomislava Karamarka - također se povezuje s desnim krilom stranke, kao i Josipu Rimac koja je dobila na unutarstranačkom rejtingu kao predstavnica dalmatinskog HDZ-a što ga vodi Ante Sanader. Sanaderu je gubitak i uhićenje vjernog stranačkog dužnosnika iz njegova kruga Vinka Zulima, da se ne spominje afera s Antom Bačićem i njegovom upisom u Visoku ratnu školu.

Paradoksalno, ali Plenković i od optužnica protiv vlastitih ministara može izvući stanovitu političku korist. Umjesto kadrova koje mu nameću utjecajne županijske organizacije HDZ-a - od takvih još drži u Vladi Marija Banožića, što je zasluga državnog poglavara Zorana Milanovića - sada može imenovati koga smatra sposobnim i potrebnim. Posljednje važnije ministre koje je imenovao pronašao je izvan stranke - Ivana Paladinu i Marka Primorca - i potraje li Vlada a afere se nastave, do kraja mandata mogli bi imati vladu stručnjaka umjesto HDZ-ovog visokog predstavništva.

Pa i podizanje optužnice protiv SDSS-ovog Borisa Miloševića može se shvatiti na više načina u političkoj igri. Na primjer, tako da vezuje ruke Miloradu Pupovcu i njegovim zahtjevima, da o pozi "moralne vertikalne" i ne govorimo.

Plenkovićevo oslobađanje desnog balasta - lijevog u stranci više niti nema - omogućit će mu i drukčije slaganje izbornih listi. To je jedan od razloga "pobune" Ivana Anušića, šefa slavonskog HDZ-a, protiv najave Ustavnog suda da će parlamentarne izbore proglasiti neustavnima ako se ne usklade izborne jedinice, jer oni bi s manje zastupnika, a uz postojeće skandale što su ih izazvali njihovi ljudi - Aladrović, Žalac i Tolušić - mogli izgubiti vrlo utjecajne funkcije.

Šef HDZ-a mogao bi se posve efikasno i bez mnogo galame unutar stranke riješiti Đakića, koji je Tolušićev politički otac, ili potpredsjednika Sabora Sanadera kao pokrovitelja bivše državne tajnice Rimac i Vinka Zulima. Naprosto, institucije će za njega odraditi taj posao - dok će na izbornim listama mjesto naći mladi kadrovi tipa Karla Resslera (znamo li što on radi u Europskom parlamentu?), a u Vladi nestranački stručnjaci kakvih uvijek ima dovoljno da se uhvate nezahvalnog ministarskog posla.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima