Gdje smo ono stali. Dakle, sve se nešto mijenja, i oblaci sad jesu, a onda ih nema, i pahulje padnu pa nestanu, i on sad ide, ali i stane, a žena ga gleda. Misli si ona: Vidi budale. I jest, budala je, nema tu zbora. On je budala nad budalama, genijalac među njima, najveći među velikima, vrh nad vrhovima, planina među brdima. Teško se to rađa, jednom u vječnosti, ajd' i više puta, bit će na tjednoj bazi. Takva je sudbina tog ljudskog roda. A on zadovoljan. Ne zanimaju njega ni ti oblaci, ni te pahulje, što će njemu to što čas je, čas nije, čas ima, čas nema. Ali sve je tako, objašnjavaju mu. Ma kakvi, ni da čuje. Nameračio se on na oblake i pahulje. Jer ne zna on da sve je prolazno. I to tijelo koje nosi, i taj glas koji ispušta, sve će nestati. On se i bogu klanja a da ne zna kojem. Svejedno mu. Ali vjeruje. Misli si da se besmrtnost kupuje kao na pijaci, zato novčiće uz smiješak ubacuje u mantije. 

Jaje na oko

I stoji on tako na raskršću, ali ne zna kuda. Svejedno je je li naprijed ili nazad, lijevo ili desno, sjever ili jug, istok ili zapad, ionako sve te strane svijeta izgledaju isto. I tamo i vamo ista boja neba, cesta koja ide i u jednu i u drugu stranu, ljudi koji stoje i ondje i ovdje, a na obzoru te ptice, on ih hvata, jer ne zna on da nije to platno, njemu to kao nadohvat ruke, pa lovi, a sve u prazno lamata. I gleda ga žena, ne može vjerovati, misli si: Vidi budale. Svašta si ona misli. Čak pomišlja da mu pruži pomoć. Sažali se čovjek nad budalom, ali badava. Ne razumije on sažaljenje. Njemu sve isto, i trava i čačkalica, i list i papir. On bi i ljubavi, ali ne zna što je to. Pa gleda u stražnjice ženama kao da će odande izaći jaje, a onda na oko ili kajgana, svejedno, samo da se najede. To je njemu bitno. Da se najede, iz dana u dan, iz sata u sat. A onda mu se spava. Pa sve hvata neku klupicu u parku, a na njoj golubovi, i on se svađa s njima, sa ptičurinama, kao da su one krive što on ništa ne razumije.

Ali zna reći da je lijep dan, to zna. Iako pljušti kiša, ubija one kojima kosti ne stoje kako treba, a on inzistira, lijep dan pa lijep dan. Lupe ga i po glavi kad baš pretjera, ali ništa od toga, sve unutra odzvanja kao u gotičkoj katedrali.

I takva budala odjednom se uplaši kao da nema sutra, kao da neki komet putuje prema njemu osobno i da će pogoditi ravno u oko na koje ne vidi dobro, nije mutno, nego nakrivo, lelujavo, kao valovi u lokvi na povjetarcu, jedva primjetno, ali valovito. Ali što može genijalca među budalama uplašiti? Strah ga ukopao u mjestu i stoji kao kip nasred pješačkog prijelaza, nit' zeleno, nit' crveno ne pomažu, nit' truba budale za volanom. On je čvrsto odlučio strahovati. A čvrsto kod budale je doista čvrsto, pogotovo kod genijalca među jednakima. Ne zna bi li se vratio odakle je krenuo ili bi krenuo da se ne vrati. Previše je to opcija za budalu. On bi da mu netko kaže, da prst uperi, da mu put pokaže, pa makar bio i trnovit, ali ne može biti trnovit za budalu, njemu sve ide kao podmazano, ujutro jede, popodne jede, navečer jede, između pije i spava. Tim je čudnije što se uplašio. Jer nema se taj čega plašiti. Jedino da ne ostane bez obroka ili pića, da mu krevet ne ukradu, ali ni toga se ne boji, jer krevet ne voli, svi njegovi umrli su u krevetu, i majka, i otac, i jedan od mnogobrojne braće i sestara, i baka je umrla, a prije nje i djed, svi u krevetu, čak i pas. A on po nosu dobio zbog toga, jer što će pas u krevetu. Još i kost dovukao. Pa se potukli on i pas oko te kosti, možda ga je prejako udario nogom, možda mu je izbio poneki zub, možda je pas i zbog toga krepao, a sve se to zbilo u krevetu. Zato njemu krevet ne paše. 

Od čelika

Stoji on tako nasred pješačkog prijelaza i ne miče, ukočio potpuno, ni obrvu da digne.

- Budalo, viče budala za volanom.

Uzvratio bi on njemu istom mjerom da može, ali ne može.

- Kretenu, viče budala koja se popela na semafor samo za tu priliku.

- Idiote, javlja se dopola obrijana budala iz obližnjeg frizerskog salona.

Ali ništa njega ne može pomaknuti s mjesta. Kao da je kip, a ne čovjek, kao da je od čelika, a ne od krvi i mesa. Danima tako stoji. Neke budale pomislile da je možda i umro, tako na nogama, da ga je smrt zatekla u hodu, ukočila ga, da bi ga samo valjalo poleći i odnijeti put groba. Osluškivali mu i grudi, stavljali zrcalo pod nos, ali ne možeš ti budale uvjeriti da je čovjek živ čak i ako diše. Ako ne miče, mrtav je, tako oni rezoniraju. A ovaj stvarno ne miče. Nit' kiša, nit' vjetar, nit' žega, nit' zima, kao da mu ništa ne smeta. A i što će budali smetati, budali nad budalama, genijalcu među njima, najvećem među velikima, vrhu nad vrhovima, planini među brdima.