PIŠE Helena MOSTARKIĆ GOBBO

TKO KOČI RAZVOJ PULE? Ne možemo zanemariti činjenicu da za probleme stare dva ili tri desetljeća ne može biti kriva sadašnja vlast

"Obične" stanovnike Pule možda čak i ne zanima tko vodi Grad. Oni žele javnu rasvjetu u svojoj ulici, kanalizaciju, više parkirnih mjesta, više parkova za djecu, poneki novi vrtić, popravljanje rupa na Bulevaru. Problem je što nijedna vlast u godinu dana ne može ispraviti ono što je zapušteno, uništavano ili zanemarivano desetljećima. Danas je to, izborom tih istih građana, Filip Zoričić, a već sutra bi to mogao postati neki Hrvoje, Radovan ili Izet - u konačnici je sasvim svejedno

Pula / Helena Mostarkić Gobbo

Pula / Helena Mostarkić Gobbo


Romantično gledam na Pulu. Ne mogu si pomoći. Očarala me kad sam je vidjela po prvi put. Autobus je tada stao na starom kolodvoru, u centru grada. Izašla sam, duboko udahnula taj miris koji me prati i danas, makar samo u duboko čuvanim sjećanjima.

O mirisu Pule sam prije petnaestak godina raspravljala s pokojnim kolegom Zdravkom Širolom - Cajom u Tinjanu. Sjedeći kod Županskog stola, s ogromnim je ushićenjem prepričao koliko je bio sretan što će ponovno udahnuti taj specifični miris koji ga je preplavio dok se vraćao iz JNA. Složili smo se da je Pula po tome jedinstvena - grad s kojim doživiš ljubav na prvi miris. Možda je i to jedna od njezinih gotovo neobjašnjivih privlačnosti. Dežurni cinici bi sada izvukli asocijacije na mirise kanalizacije, ali ostavimo cinizam za neki drugi put.

U gradu prebogate povijesti mnogi su u njoj ostavili svoj pečat vremena, pečat još uvijek vidljiv u svakoj pukotini, svakoj građevini i na svakom koraku, a dio je vizije predaka koji su je gradili stvarajući u njoj neki novi život. I, evo nas, stigli smo do 2022. godine, a vizija Pule postala je najveći kamen spoticanja. Kao da smo ne zapeli u vremenu, već nas neke (ne)vidljive ruke uporno vuku unatrag.

 Iz radničkog i vojnog grada, Pula se posljednjih desetljeća prometnula u jedno od turističkih središta Hrvatske. U toj su priči neki elementi, koji bi se morali iskoristiti kao adut, postali uteg. Razvoj grada je nužan, ali vizije o tome kakav grad bi Pula mogla, pa i trebala postati, morale bi stremiti samo jednome: da građanima bude bolje. I tu je priča završena.

No, mnogi se pitaju kakvu korist stanovnici Pule imaju od turizma, a paradoks je u tome što se to umnogome pitaju i oni koji od turizma zaista imaju direktnu korist: iznajmljivači i ugostitelji. Da pojednostavimo do kraja: kad je gradski proračun pun, onda svi stanovnici mogu imati koristi. Pula se odlučila za turizam, pa neka se kotrlja u tom smjeru! No, evidentno mnogi ne znaju, ne žele znati ili sjajno glume da ne znaju što to i podrazumijeva, a to je ulaganje.

Pa, krenimo od prošlogodišnje promjene vlasti. Čuli smo da u Puli pušu neki drugi vjetrovi i da su ljudi jedva dočekali promjenu u koju su polagali velike nade. Kaže poslovica da tko radi, taj i griješi, pa se po toj logici bivša vlast u Puli, čini se, dobro naradila. I koliko god volim racionalizirati i opraštati, tek s određenim vremenskim odmakom volim i priznati jesam li gledala stvari iz ružičaste perspektive. Možda sam, romantičnim pogledom na grad, zanemarivala dotadašnji sveopći kaos koji se vremenom nakupio i negdje morao probiti branu.

Ne možemo, stoga, zanemariti činjenicu da za probleme stare dva ili tri desetljeća ne može biti kriva sadašnja vlast. Ako smo skloni tako razmišljati, onda se pulski gradonačelnik Filip Zoričić naprosto morao u djetinjstvu igrati kristalnom kuglom, u njoj pratiti budućnost i anticipirati pulske greške desetljećima prije nego je ušao u politiku. I ponajmanje bi se trebao očitovati o onome na što ga dojučerašnji koalicijski partneri pozivaju: pretvorba i privatizacija koja se dogodila u vremenu kad je on bio tek desetogodišnjak.

Realno je i vremensko opravdanje za izostanak nekih bitnih poteza nove vlasti. Isto bi se dogodilo da se kuhara ugura u kuhinju zajedno s mrtvom divljači, pa mu za gulaš, za koji je potrebno par sati pripreme, daju dvadeset minuta. Takvu situaciju čak ni ekspres - lonac ne može spasiti.

Grešaka u koracima je, međutim, bilo i vjerujem da ih je aktualni gradonačelnik itekako svjestan. Najnoviji financijski udari, posebno za roditelje školaraca, među koje se i sama ubrajam, prelomit će se i preko građana Pule, što je bilo i za očekivati. No, je li za to kriv Zoričić ili globalna inflacija i rapidna ekonomska kriza, stvar je perspektive. Onaj tko mu je sklon, potražit će opravdanja, a protivnici će učiniti sve da ga diskreditiraju, što god učinio.

Zanimljiva je, međutim, količina probuđenih građana koji su valjda desetljećima negdje hibernirali, i to kroz sva godišnja doba, i probudili se prije godinu dana, uglavnom na društvenim mrežama. Tamo prozivaju, pljuju i prosipaju žuč bez ijednog konstruktivnog i u praksi upotrebljivog prijedloga. Zaboravljaju pritom da problemi Pule nisu nastali onoga dana kada je IDS odstupio s vlasti.

Ljubav prema gradu je nešto što se teško može izmjeriti, ali i opisati. A grad, rekao je netko, nisu zgrade, već građani. I iako se fasade, s kojih otpadaju komadi nerijetko opasni po prolaznike, mogu obnoviti (a itekako ima kočnica i po tom pitanju), za srce grada - njegove stanovnike - nisam sigurna. Barem što se Pule tiče. Štoviše, oni koji govore da ovome gradu žele dobro, kao da čine upravo sve suprotno. Potrebna nam je kolektivna borba protiv većini omiljene tapije, ali i dobivanje i popravljanje svega onoga s čime živimo i kada gosti odu iz grada, ostavljajući mrtvilo kasne jeseni i zime.

"Obične" stanovnike Pule možda čak i ne zanima tko vodi Grad. Oni žele javnu rasvjetu u svojoj ulici, kanalizaciju, više parkirnih mjesta, više parkova za djecu, poneki novi vrtić, popravljanje rupa na Bulevaru. Problem je što nijedna vlast u godinu dana ne može ispraviti ono što je zapušteno, uništavano ili zanemarivano desetljećima. Danas je to, izborom tih istih građana, Filip Zoričić, a već sutra bi to mogao postati neki Hrvoje, Radovan ili Izet - u konačnici je sasvim svejedno.

Ne, ne vidim Pulu samo onako kako mi je predočavaju uspomene. Jednostavno znam kakva bi mogla postati. Mogla bi biti grad u kojemu će živjeti neki sretni ljudi. Bojim se samo da će i ta idealistička vizija najvjerojatnije ostati samo među ovim napisanim redovima riječi.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter