Dok je nama graha nema u Hrvata od gladi straha! Nakon što su diljem Hrvatske održane proslave Međunarodnog praznika rada - 1. maja, razotkrivena je sva jalova hrvatska radnička stvarnost. Glavna se karakteristika proslave mogla svesti na klopu i "Feštu od graha". Primjerice, samo je u Maksimiru u Zagrebu skuhano 30 tisuća porcija, a kad se zagrebačkom pribroje svi oni mirišljivi kazani pučkog bučkuriša skuhanog u Osijeku, Splitu, Rijeci i manjim gradovima Hrvatske, ova "Fešta od graha" drži i vodu i grah u njoj.

Vijest o skuhanom grahu odjekivala je kao udarna na svim nacionalnim TV i radio postajama, te u drugim medijima. Radnici, građani i političari jeli su iz istog lonca, bratski i siti, napuhanih želudaca, ujedinjeni kao nekad proleteri svih zemalja na ovaj Međunarodni dan opće solidarnosti radništva. A ustvari, u našoj je otužnoj stvarnosti praznik podsjećao na hommage posvećen izumrloj radničkoj klasi i industrijskoj proizvodnji na ovim hrvatskim prostorima.

U zasjenku proslave ostala je neizgovorena svrhovitost proslave Međunarodnog praznika rada. Gotovo da nitko od političara nije iz povijesnog konteksta istaknuo onaj 1. svibnja daleke 1886. godine u Chicagu gdje su održani radnički prosvjedi na kojima je 40 tisuća obespravljenih radnika zahtijevalo dostojan rad i život za sebe izražavajući ga u parolama kroz tri simbolične osmice: osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulturnog obrazovanja. U tim su prosvjedima i neredima na prosvjednike poslane jake policijske snage koje su ubile šest radnika, a njih pedesetak ranili.

Možda je baš taj početak smisao obilježavanja praznika rada, namjerno izostavljen u recentnim političkim govorancijama, jer krvavi Chicago povlači za sobom pitanje koliko su danas bolja i pravednija ta prava radnika od ondašnjih ako radnika centriramo u kontekst današnjeg, tehnološki, i u svakom drugom pogledu, društva na viskom stupnju razvoja. Svakodnevno hinimo da radnička potlačenost, obespravljenost nije sve groznija i nehumanija, te da ih je stoga brojčano sve manje, a pod imenicu radnik trpamo sve one koji nešto u životu rade, bez obzira je li riječ o primarnoj, sekundarnoj, tercijarnoj ili kvartarnoj gospodarskoj grani.

Do nedavno se sinonim za radnika odnosio prvenstveno na trudbenika, onoga s grašcima znoja na čelu za radničkim strojem u proizvodnji. Danas su to svi zaposlenici, a ovi prvi gotovo da su iščezli s gospodarske scene. Po gradovima se otvaraju gospodarske zone i trsimo se s razvojem poduzetništva, međutim, u tim je gospodarskim zonama vrlo malo proizvodnih hala tj. masovne industrijske proizvodnje, izuzev časnih izuzetaka, onih tvornica koje su nadživjele socijalizam i hrvatsku pretvorbu. Vjerojatno to možemo zahvaliti tomu što su dospjele u ruke stranaca.

Naši bi ih tajkuni već spretno pretvorili u novonastalu vrijednost - stambene građevine ili kakvu uslužnu djelatnost, većinom turističke namjene, jer turizam je kao gospodarska grana postao alfa i omega, okosnica razvoja samostalne države Hrvatske. Pa se tako uspješnim poduzetnicima smatraju svi vrli Hrvati koji su uspjeli nešto od djedovine prodati strancima ili se baviti visoko umnim rentanjem apartmana, vila za odmor i slično, svime što globalno gledajući podrazumijeva da smo narod koji ima primarnu tendenciju gospodarskog razvoja u rentanju države strancima, blagonaklono rečeno, turistima.

I radi progresivnog rasta turističke industrije, velikim i malim rentijerskim poduzetnicima, pokazuje se najvećim problemom nedostatak radne snage. Uglavnom one sezonske. I to ne bilo kojeg profila. Kuhari, konobari, servirke, pomoćno osoblje, kuharice i gospođe čistačice sa satnicom od 100 kuna po satu traže se kao djetelina s četiri lista na prostranoj svjetskoj livadi. Široka su srca otvorene strancima naše granice za upotpunjavanje deficitarnih radnih mjesta i sve češće po primorskim gradovima susrećemo neke tamnopute i kosooke, niske Azijate, dok naši bjeloputi i visoki Hrvati, jednako tako zbunjeno hodaju ulicama nekih drugih europskih država. Od svojih se azijskih kolega zapravo ne razlikuju u nakani radi koje su napustili Lijepu našu.

Na temelju tih dojmljivih priča došli smo do paradoksa nad paradoksima u Hrvatskoj. U ratnom vihoru prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu nije pošlo za rukom promijeniti demografsku strukturu pojedinih hrvatskih regija (ra)naseljavanjem Hercegovaca i bosanskih Hrvata, a danas, velikim domoljubima, HDZ-ovcima, ali jednako tako i političkim oponentima, uspijeva sustavno i planski naseljavati te regije Azijatima. Croatizacija - ne! Globalizacija - da! Čini se da time postaje nebitno u Hrvatskoj odakle potječe radnik, bitno je da se profit slijeva u kase pohlepnih kapitalista, vlasnika brojnih hrvatskih tvrtki i da pri tome što manje plaćaju rad tih pokornika, najamne snage koja u suptilnijoj formi podsjeća na moderno, podložno roblje, čime poslodavci žele ostvariti  (ne)autentičan životni napredak Hrvatske.

Galopirajuća nepravda naspram hrvatskog radnika uvelike bi se dala usporediti s onom američkom, s početka teksta, iz davne 1886., jer glede ostvarenih radničkih prava pomaka baš i nema. Osim toga, zanimljivo je kad povjesničari pišu o tamnoj strani nekih prošlih vremena onda se tu radi o povijesnoj zbilji i upozorenju budućim naraštajima, ali dotaknu li se svijetle i ljudskije strane povijesti i društveno-ekonomskih odnosa, recimo u bivšem društvenom sistemu, samoupravnom socijalizmu, ta se pojava naziva nostalgijom, a ljudi koji zazivaju ta vremena, nostalgičarima. Drugim riječima, guraju lijepa sjećanja pod tepih i onaj socijalno pravedniji sistem, jedno društveno uređenje stvarno na načelima moralnih vrijednosti, kao i sva prava radnika koja su stekli u samoupravljanju tvornicama i poduzećima. Čak i spoznaju da su onaj jugoslavenski Zakon o radu prepisivali Šveđani, današnja garnitura na vlasti naziva nostalgijom.

A da se na ovogodišnjoj proslavi Praznika rada provelo istraživanje koji je prvomajski grah bio najbolji, starije generacije bi nedvojbeno odgovorile, da je onaj srpski pasulj ili vojnički iz JNA bio najukusniji. Možda zbog doze nostalgije u njemu ili zato što su ga tada jeli kao uvažena radnička klasa, radnici u trlišima, zajedno sa svojim direktorima poduzeća i tvornica, u jednoj socijalno uređenoj radničkoj državi gdje nije bilo takvih klasnih razdvajanja kao danas. Jeli su ga ti isti radnici (preživjeli) i ovoga 1. maja, ali u nešto izmijenjenoj ulozi. Ulozi penzionera, jer mlađih šljakera gotovo da i nema, a malobrojnima do graha i nije baš stalo. Nažalost, ni penzići nisu navratili na prvomajsku feštu da bi se podsjetili na nekad svoj najveći praznik rada, već da dograbe, jednu, dvije porcije fažola ili graha džabe, pa si tako prištede barem jedan dan na troškovima života i crkavici koju nazivaju mirovinom.

U toj je staračkoj populaciji mješavina strahova od gladi i nesigurne egzistencije snažno prisutna i vjerojatno im je to bio jedan od vodećih motiva dolaska na prvomajsku proslavu, pomalo besmislenu u nestabilnoj državi krivih gospodarskih ciljeva i gotovo zaboravljenih te malobrojnih proizvodnih radnika. Na prvomajskoj je proslavi i onaj crveni karanfil što simbolizira prolivenu radničku krv u Chicagu izgubio svoj esencijalni smisao. Podsjećao je, u tim ostarjelim trudbeničkim rukama koje su podizale iz ruševina jednu radničku i industrijsku zemlju poslije Drugog svjetskog rata, na karanfil s radničkoga groba u novoj državi gdje je nepravdi i bezobrazno bogatim pojedincima dozvoljeno da neometano u njoj vladaju.