Vrijeme "koronaizolacije" ne daje nam baš previše mogućnosti, odnosi se to na kretanje, naravno. Pali su mi u vodu planovi oko nekih kratkih putovanja, međutim, za iskoristiti energiju, maštu i kreativnost ne treba uvijek puno prostora. Sretnija okolnost nas koji živimo u manjim sredinama je i ta što imamo dvorište

Tatjana Pokrajac-Papucci objavila je desetak knjiga za djecu, dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja za svoj rad, a živi i radi u Rovinjskom Selu.

- Vrijeme koronaizolacije ne daje nam baš previše mogućnosti, odnosi se to na kretanje, naravno. Pali su mi u vodu planovi oko nekih kratkih putovanja, međutim, za iskoristiti energiju, maštu i kreativnost ne treba uvijek puno prostora. Sretnija okolnost nas koji živimo u manjim sredinama je i ta što imamo dvorište, a to nam omogućava i kretanje van zatvorenih prostora i to nastojim svakim danom sve više koristiti.

Nužno informiranje

Shvatila sam da ne moram popratiti baš svako obraćanje Stožera javnosti, ponekad sam poput spužve koja sve upija u sebe, pa tako i negativno, što zna proizvesti autosugestivnu reakciju vezanu uz simptome virusa, a na koje bismo trebali obratiti pažnju, pa mi se u jednom trenutku pričini da me pecka grlo, samo par minuta kasnije pričini mi se da imam kratak dah, pa stavljam toplomjer i mislim da je pokvaren jer uz sve to što osjećam ne može, a ne pokazivati više od 36,5, veli Pokrajac-Papucci.

- Odlaskom na svježi zrak svi simptomi nestaju, stoga samo nužno informiranje o onome što se događa jer ipak ne možemo baš u potpunosti biti neinformirani. Nemili potres u Zagrebu gdje imam mnoge drage prijatelje, ponovo me vratio malo više na čitanje portala i praćenja vijesti, komunikaciju s njima. Dio svakodnevnog vremena provedem na mobitelu, razgovarajući s kćeri koja se zbog posla nalazi u Skoplju, kao i s brojnim prijateljima, od Španjolske, Meksika, Argentine, Salvadora, Srbije, Italije. Svi oni brinu, no sa svakim od njih dotaknemo i temu koja nema veze s bolešću, nešto što nam je zajednička sklonost i što nas povezuje. Volim i navlačim ih i da proćaskamo i o stvarima o kojima ja znam manje od njih, a njihovo je područje rada, pa sam stoga sretna što uvijek imam priliku i naučiti nešto nova, od literature, psihologije, glazbe, umjetnosti, gastronomije, veli Pokrajac-Papucci. - Kad sam među četiri zida obavljam uobičajene "ženske" dnevne aktivnosti, čišćenje, kuhanje za obitelj, sve je nekako uobičajeno, jedino što slastičarnica radi non-stop, priznaje.

Čitanje i pisanje

- Za Radio Maestral snimila sam nekoliko svojih poetskih uradaka u audio-formatu, a tamo ih, u rubrici "Poezijom do pozitive", uz poeziju mojih kolega, puštaju u eter. Dio vremena sam naravno i na virtualnom druženju s dragim Facebook prijateljima. Večernje sate iskoristim za čitanje nekih knjiga koje sam ranije ostavila "za kasnije". Dio vremena provedem i s laptopom na koljenima, zasad samo prepravljajući nešto što je već napisano jer me u posljednje vrijeme inspiracija malo zaobilazi, valjda od straha od korone, no kod mene je stvaranje i inače tako, ono je stvar trenutka, ništa usiljeno niti planirano.

Uz pisanje, opušta me i kreativnost koja ima veze s "prljavim rukama", mirisom boje, drva, recikliranjem, restauracijom starog namještaja, a kad nema starog, ne libim se razmontirati sav kuhinjski namještaj ili sobni ormar i, uz kolutanje očima onih oko mene, odjenuti ih u novo ruho. Tu mogu mozak potpuno otpustiti, dati mu da se od hiperaktivnosti malo i primiri, upravo tražim pogledom ne bih li uočila postoji li još nešto što već nisam, a mogla bih "uništiti" i "unerediti". Sve u svemu: rad, (ne)red i povrh svega, disciplina kako bismo se što prije svi zajedno vratili u ono prijašnje - normalno stanje, a o ovom teškom vremenu pričali u aoristu, zaključuje ova književnica.

Povezane vijesti

• O suvremenoj književnosti za djecu
• Predstavljena knjiga Tatjane Pokrajac Papucci
• "Iščem bičve" - iščem stolicu