Biti svoj sa svojima na svome
Tone Peruško - Pedagog, znanstvenik i pisac uz 120. obljetnicu rođenja
(Press)
Prosvjetni, kulturni, društveno-politički djelatnik, znanstvenik i pisac Tone Peruško rođen je u Premanturi, 27. veljače 1905., a preminuo u Puli, 27. srpnja 1967. Njegova je obitelj podrijetlom iz Proštine (istočna Puljština). Kao pučkoškolac tijekom Prvoga svjetskog rata evakuiran je s obitelji u unutrašnjost Monarhije, a konac rata dočekat će u Gmündu. Kad je Istru odmah nakon rata okupirala Kraljevina Italija i dolaskom ondje fašizma na vlast, započinje Peruškov težak i izazovan emigrantski put. Pohađao je učiteljske škole u Zadru i Šibeniku, a nakon toga bio je učiteljem u Dugopolju u splitskome zaleđu. Studirao je na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, gdje je potom diplomirao pedagogiju s metodikom na Filozofskome fakultetu.
Vrlo je aktivan unutar istarske hrvatske međuratne emigracije. U razdoblju 1936-39. jedan je od vodećih suradnika i neko vrijeme glavni urednik zagrebačkoga tjednika Istra (prije njega uređivali su je Ernest Radetić i Ive Mihovilović) i, 1940., urednik mladenački radikalnijega zagrebačkog Istarskoga glasa ("glasilo istarskih emigrantskih društava u Hrvatskoj"). Uz Peruška, kao suradnici tu su još, primjerice, tada već afirmirani i utjecajni Mijo Mirković – Mate Balota, još mladi Drago Gervais, vrlo mladi Ivan/Zvane Črnja i dr. Predavao je Peruško na Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima. Aktivirao se u Narodnooslobodilačkome odboru za Istru, a po svršetku Drugoga svjetskog rata dolazi u Rijeku gdje neko vrijeme urednikuje u novinarstvu (Glas Istre, Novi list) te predaje hrvatski jezik u tamošnjim hrvatskim i talijanskim srednjim školama. Od 1949. opet je u Zagrebu, najprije kao gimnazijski ravnatelj, pa inspektor Ministarstva prosvjete Narodne Republike Hrvatske te predavač metodike na Višoj učiteljskoj školi.
Stručni i znanstveni rad
Pokrenuo je 1950. Školske novine i sudjeluje u osnivanju omladinskoga časopisa Polet. Objavljuje Metodske upute za obradu domaćega štiva (1956.) i Pravopisni priručnik (1957.), a glavno mu je znanstveno-stručno djelo Materinski jezik u obaveznoj školi (Specijalna didaktika), objavljeno 1961. i kasnije u još nekoliko izdanja.
Vraća se u Pulu gdje utemeljuje Pedagošku akademiju (kasnije Filozofski fakultet kao jezgru današnjega Sveučilišta Jurja Dobrile, viziju kojeg je Peruško već tada imao) i njezin je prvi direktor. Objavio je mnoge znanstveno-popularne radove, među kojima: Razgovor o jeziku u Istri, 1965., skriptu Nastava o zavičaju, 1966., a smrt ga je zatekla radeći sa suradnicima na Knjizi o Istri koja je objavljena 1968., nakon njegove smrti. Peruško je za tu knjigu napisao pregled povijesti Istre, prilog o školstvu, jezicima i dijalektima i dr. priloge. Upravo je njegov predmet Nastava o zavičaju, koji su od 1960-ih i kasnije slušali svi studenti pulske Pedagoške akademije, svojedobno izazvao otpor u struci i politici. Ideju za taj kolegij iznio je ranije, u časopisu Pedagoški rad (1964.), gdje čitamo: "Istarski je čovjek pomalo ostajao u svojoj intimnosti negdje na granici slavenskoga i latinskog svijeta, između Balkana i Apenina...; on je zapravo neke vrste lokalnog patriota, izoliran u svojoj intimnosti i od Italije i od Jugoslavije. Ta se konstatacija ne odnosi samo na Hrvate, već su takvi i istarski autohtoni Talijani, ali, dakako, samo seljaci, ribari, rudari, mornari. Razbiti taj osjećaj izoliranosti i ukloniti osjećaj nacionalne manje vrijednosti, pomoći tom ‘čovjeku na raskršću’ znanjem koje će postati uvjerenjem, to je, eto, politički (kurziv B.D.B.) zadatak Nastave o zavičaju."
Glede potrebe da Pula i Istra dobiju svoje hrvatsko sveučilište – stav sukladan Mirkovićevu/Balotinu, no nažalost nijedan ostvarenje svojih zamisli nije doživio ni kao činjenicu, a niti u dostojnom obliku/opsegu i/ili veličini toga sveučilišta – Peruško se često pozivao na Matiju Vlačića Ilirika, naglašavajući riječi velikoga Labinjanina, još iz XVI. stoljeća, kako bi na "granici slavenskoga, romanskoga i germanskoga svijeta valjalo osnovati sveučilište na slavenskome jeziku".
U novije vrijeme jezikoslovac i književnik Stjepan Vukušić, koji upravo na Peruškov poziv 1965. dolazi za predavača hrvatskoga jezika na pulsku Pedagošku akademiju, afirmirao je Peruškov prosvjetni, znanstveni pa i politički angažman. Izdvajamo: "...Peruško je umio napisati novinski članak i znanstvenu raspravu, esej i književnu prozu... Tone je Peruško bolje nego itko u nas formulirao princip zavičajnosti, tvrdio da domoljublje počinje na kućnom pragu, a opet je podvrgao kritici ‘lokalistički, autonomaški, – istrijanski – mentalitet kakav je prije više od sto godina bila počela propovijedati talijanska liberalna buržoazija’". (Peruško, Tone: U svome vremenu, Istra kroz stoljeća, V. kolo, knj. 30., Čakavski sabor, Pula, 1984.)
Uklopljen je u Vukušićev tekst Peruškov navod iz napisa "Razvojni put istarskog školstva" (iz Knjige o Istri). Nastavlja Vukušić: "Jedna je od opsesivnih Peruškovih tema i istarski puti svagdašnji. Htio je prokopati povijesna i zemljopisna gorja. Izaći iz gotovo otočne izolacije, otvorenije inonacionalnom prostoru nego svome matičnome. I to je vrlo bitan dio povijesne zadaće: biti svoj sa svojima na svome... Dio tvrde Učke sigurno je dijelom prorovan i slovom Tone Peruška".
Mnogo je, osobito nakon II. svjetskoga rata, pisao Peruško o jeziku/jezicima u Istri, narječjima, jeziku Istarskoga razvoda, složenome jezičnom identitetu istarskih Hrvata, povijesno uvjetovanom i ukorijenjenom. Kako bi se uopće smio oglasiti, pogotovo stručno i na prosvjetnom te jezikoslovnom području, i Peruško je morao biti "lojalan", što se ovdje tiče tadašnjega naziva službenoga jezika u Hrvatskoj, kao posljedice političkih pritisaka moći: odatle ona kovanica "hrvatsko-srpski" jezik, pa se čak moralo pisati o "hrvatskosrpskim govorima u Istri". Osobito je tijekom 1945.-46. puno pisao, najviše u Glasu Istre, o slavenstvu i hrvatstvu Istre, a u vrijeme diplomatske borbe za nju; neki su naslovi u tom kontekstu: Istra je dio hrvatskog kulturnog područja, Italija je uništila sva hrvatska kulturna društva u Istri, itd. Postoji poseban otisak iz knjige Viktora Cara Emina Moje uspomene na Družbu sv. Ćirila i Metoda za Istru, kojoj je knjizi (1953.) Peruško napisao pogovor, a kasnije je tekst objavljen kao Kratak pregled školstva Istre do oslobođenja.
Iz vremena emigrantske tragedije, posvemašnje neizvjesnosti i neslobode, potječe i jedan znakovit tekst naslovljen Italija pruža ruku... (Socijalni položaj i gospodarsko propadanje), objavljen u zagrebačkom Demosu pod pseudonimom Vigilans, iza kojeg se kriju tadašnji hrvatski "akademičari" (studenti): Tone Peruško te, također značajni Istrani, rodom Medulinci, Ante i Matko Rojnić kao suautori. Riječ je o polemičnome tekstu o stanju naših sunarodnjaka pod Italijom. Mnoštvo publicističkih tekstova političko-povijesne i kulturološke naravi Peruško objavljuje 1930-ih, najčešće u zagrebačkoj Istri; odatle izabiremo naslove: Viktor Car Emin (prigodom šezdeset petogodišnjice života), 1935.; Roženice, 1937.; Naša školska omladina, 1937.; Retorički iredentizam, 1938.; Sedamdesetogodišnjica Rikarda Katalinića-Jeretova, 1939., i dr. Značajan je opsežan Peruškov uvodni esej o piscu u Balotinoj Prozi i poeziji (1959.). I dan-danas još uvijek znamenita Knjiga o Istri, ponovimo i naglasimo, Peruškov je projekt. Neumorno je njegovo poratno zalaganje za "princip zavičajnosti u nastavničkim školama".
Nama današnjima jasno je koliki je Peruško bio vizionar i ustrajan pobornik zavičajnoga unutar nacionalnog, no jednako tako otvoren jeziku, kulturi i svim pojavnim fenomenima suzavičajne talijanske sastavnice istarskoga kulturološkog podneblja. Pitanje je, donekle retoričko, koliko su ti i takvi ljudi, i kada, uopće imali sugovornika na drugoj strani? A važno je i to kako u toj stvari stojimo danas? Peruško je jedan od intelektualaca koji su na najuvjerljiviji način zagovarali i oblikovali pogled na stupnjevitost fenomena koji idu ovim slijedom: mjesno – zavičajno – nacionalno – univerzalno. Nakon njega to je u još većoj mjeri pospješeno i u posve hrvatskome duhu (bez obzira na društveno-politički kontekst) ostvareno u sveukupnom intelektualnom i stvaralačkom radu jednoga drugog vizionara – Zvane Črnje.
"Sumraci pod Učkom" ili "prvi mačići"
Uglavnom je malo poznata, zapravo gotovo nepoznata činjenica da se iza pseudonima Tone Kamenjak, kako je potpisan autor mladenačke proze, kratkih priča Sumraci pod Učkom, krije tadašnji emigrant Tone Peruško, koji u vrijeme pojave svoje knjige učiteljuje u dalmatinsko-zagorskom zaleđu. Odakle mu pseudonim? Rođen u najjužnijemu istarskom naseljenome mjestu, Premanturi, odakle put vodi prema još južnijemu rtu najvećega hrvatskog poluotoka, prema Kamenjaku, zadivljen rijetkom ljepotom svoga kraja, a k tome i nostalgičan poput tolikih emigranata onoga doba, izabrao je književno "prezime" – Kamenjak, Tone Kamenjak. Dakle, osim uredničkih poslova i vrijedne publicistike u emigrantskome tisku, evo Peruška i kao prozaika.
Sumraci pod Učkom (1928.), naslov jasne simbolike, nevelika je knjiga koja sadrži jedan invokacijski tekstić i devetnaest novela napisanih ekavicom, dapače prividno srpskim jezikom. Kažem "prividno" zato što mu je sintaksa posve hrvatska, materinska, a vokabular "mješovit". U vezi s izrazom posrijedi je očito bio tada već zakašnjeli idealizam i ubrzo splasnulo oduševljenje novonastalom – već u zamisli i temeljima velikosrpskom, onom prvom jugoslavenskom – državom u kojoj su istarski Hrvati bili dvostruko ili po drugi put diskriminirani: najprije kao emigranti, izbjeglice ili prognanici pod talijanskim fašizmom, i kao nacionalno Hrvati, a uza sve to i pretežito lijeve orijentacije, naime osobito je takav bio veći dio istarske inteligencije. Točno je i ovo: oduševljenje (unitarnim) jugoslavenstvom (primjerice, Proštinar Ante Ciliga toj svojevremeno čak razumljivoj zabludi, kakvom se pokazala, nije baš robovao) nije u svih emigranata trajalo jednako kratko/dugo, pa je u nekih taj naivni zanos utisnuo nešto dublji i duži pečat. Peruškove priče na nekoliko mjesta evociraju narodnu pjesmu i predaju, kraljevića Marka, kosovski mit i majku Jugovića, a hrvatski se jezik pojavljuje samo u svojoj čakavskoj ikavskoj, južnoistarskoj inačici, u dijalektu, odnosno u rijetkim dijalozima gdje autor pripovijeda o (svome) djetinjstvu u razgovoru s najbližom rodbinom i ukućanima. Ima i talijanskih kratkih dijaloga. Drugi su pak dijalozi na nekim mjestima neuvjerljivi.
Kratak predgovor potpisuje Ćiro Čičin Šain, Vodičanin, profesor, novinar i publicist; između dva rata predavao je u splitskoj realnoj gimnaziji i uređivao periodiku. Pojava ove knjižice, objavljene u Splitu, potvrda je književna djelovanja i publiciranja ostvarenja istarskih emigranata diljem tadašnje Hrvatske (i prve Jugoslavije), dakle ne samo u Zagrebu. Krilatica/moto čitave zbirke parafrazirana je biblijska (Ps 137: 5: "Nek se osuši desnica moja,/Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!"), a u ovomu slučaju glagoljaška, preuzeta (posredovana) iz opusa preporoditelja, svećenika i pisca, Antuna Kalca, kojom on započinje svoj budnički sonetni ciklus Istri (1884./89.): "Ašće zabudu tebe Istrie,/Zabvena budi desnica moja." Moglo bi se najkraće zaključiti kako Peruškov prozni prvijenac/jedinac pristaje poznatoj uzrečici o "prvim mačićima"... bez kojih se mora i može. Nakon čitanja Sumraka pod Učkom, čitatelj se može upitati o tomu koliko su sadržaji ovih pričica doista autorovo osobno iskustvo s "lica mjesta", a koliko pokušaj književne transpozicije zavičajnih tema koje su u to vrijeme bile aktualne među emigrantima, što su ih mnogi prenosili boraveći (i)legalno u Istri, tema koje su se, dakle, širile i usmenom predajom te redovito punile stupce onodobnih tiskovina, a emigrantskoga istarskoga tiska osobito.
Smjerokazan autoritet
Bez obzira na Peruškov književni početak slabe uvjerljivosti, ostaje za njim velika kreativna, osobna i nacionalno značajna, znakovita intelektualna i radna ostavština. Ovim kratkim i tek prigodnim tekstom nastojao sam pokazati najprije važnu ulogu Tone Peruška kao hrvatskoga prosvjetara, metodičara, jezičara... svoga vremena, osobito značajnoga u novijoj povijesti Istre i njezina visokoga školstva, a tek ukratko osvrnuo sam se na činjenicu kako su danas posve nepoznati književni početci Tone Peruška bili doista tek mladenački pokušaj na polju beletristike u specifičnim povijesnim, osobnim i kolektivnim okolnostima, (ne)prilikama i sudbini, gdje su utilitarnost i neknjiževni/izvanknjiževni fakticitet diktirali duktus autorova pera i oblikovanje njegovih ranih uradaka. Sjećanja i ružna iskustva odigrala su znatnu ulogu u djelima međuratnih istarskih pisaca emigranata (reprezentativni su među njima: Mate Balota, Ivan Bostjančić, Viktor Car Emin, Ante Ciliga/pseud. Tone Valić, Zvane Črnja, Ante Dukić, Drago Gervais, Ive Mihovilović, Tone Peruško/pseud. T. Kamenjak, Ernest Radetić...), dakle moćna je bila kolektivna i individualna njihova memorija, pa je tako i u Peruška.
Kao nerealiziran mladi prozaik on nije ilustrativan primjer literarnih dosega jednoga naraštaja, ali jest umnogome smjerokazna, velika pojava i autoritet na drugim poljima u vremenu neposredna poraća, sve do smrti, pa donekle i u našemu vremenu. Nakon prvoga oknjiženja, dakle, odustao je od pisanja lijepe književnosti. Njegov kasniji razvoj, intelektualni i radni angažman krenuo je, na njegovu i našu sreću, drugim i drukčijim smjerom. Za razliku od mnogih istarskih intelektualaca emigranata, koji se nakon socijalnoga i nacionalnog oslobođenja hrvatske većine u Istri – osim povremeno i prigodno, što je tek donekle paradoksalno, jer su u međuvremenu bili primorani drugdje si, većina njih u Zagrebu, stvoriti dom – nikad nisu vratili u zavičaj iz kojega su između dvaju svjetskih ratova protjerani ili izbjegli, Peruško se (poput Balote, Črnje, skladatelja i dirigenta Slavka Zlatića i još nekolicine) vratio u zavičaj. Pri kraju razmjerno kratka života, nakon što se u Zagrebu i na nacionalnoj razini već bio uvelike afirmirao, u Istri je ostvario krunu i doživio završnu "pozlatu" svoga rada na dobrobit zajednice koja to do danas zna i umije cijeniti. Možda uopćavam, ali za naš narod ovo posljednje – naime, priznavati i cijeniti nečije zasluge, a osobito pak one naših suvremenika – neobično je i rijetko, ali što se Tone Peruška tiče, eto, istinito je.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
