Dublin, grad književnosti
Brendiranje kulture: Podsjetnik na Joyceov dolazak u Pulu 1904. godine
(Snimila Renata Šamo)
U glavnome gradu Republike Irske sudjelovala sam u radu XX. europske konferencije o pismenosti, prezentirajući rezultate vlastitoga istraživanja o konstruiranju prostora u jeziku i zastupljenosti jezika u (javnome) prostoru.
S teorijskim polazištem u krajobraznoj lingvistici predložila sam pulski primjer jezičnoga krajobraza kao jedan od mogućih načina čitanja (zapravo percipiranja i doživljaja) grada u kojemu živimo. Riječ je, inače, o dvogodišnjemu susretu znanstvenika i stručnjaka-praktičara iz Europe, ali i svih ostalih dijelova svijeta, koji pismenost neupitno smatraju temeljnim preduvjetom za ljudski razvoj pa ju kao takvu istražuju, poučavaju, potiču i njeguju u svojim sredinama među osobama različitih dobnih skupina, neovisno o njihovu društvenom, vjerskom, etničkom ili/i rodnom statusu.
Jedna je to od međunarodnih konferencija koju redovito pratim još od 2005. godine, kada je uspješno održana u Zagrebu s Hrvatskim čitateljskim društvom u ulozi domaćina. Glavni organizator prethodnih konferencija (prva upriličena u Francuskoj 1977.) tradicionalno je Federacija europskih čitateljskih društava (krat. FELA).
Odlična prigoda
U kolovozu 2022. godine dobih tako odličnu prigodu prvi put posjetiti Dublin, svjesna njegove izravne poveznice s našom Pulom, naravno, zahvaljujući Jamesu Joyceu.
Vremenski ograničena kao uvijek na službenim putovanjima, nisam uspjela posjetiti mnoga mjesta što ih veliki autor spominje u svojim djelima, no dva su mi ipak bila nezaobilazna – Centar Jamesa Joycea u neposrednoj blizini georgijskoga hotela gdje sam odsjela, te Muzej irske književnosti (MoLI).
Obje su institucije smještene u središtu grada i osnovane su s ciljem promicanja bogatoga irskog književnog nasljeđa, stoga njihovi djelatnici redovito organiziraju zanimljiva predavanja, izložbe, radionice, performanse i prigodne obilaske grada namijenjene dobrim poznavateljima pisane riječi, ali i slučajnim posjetiteljima.
Zdanje u kojemu se nalazi Centar Jamesa Joycea dao je za svoj dom izgraditi prvi grof od Kenmare u XVIII. stoljeću kada je taj dio grada bio pomodan, ali su mu sljedeća stoljeća donijela znatno propadanje. Do 1982. godine u ulici North Great George srušeno je 12 zgrada, no upravo tu na broju 35 spasio je senator David Norris koji je na svu sreću živio u istoj ulici.
Zahvaljujući donacijama iz različitih izvora, zgrada je obnovljena i Centar je otvoren 1996. godine. Premda znameniti pisac ondje nikada nije stanovao, blagovaonicu (tzv. prostoriju Maginni) spominje više puta u "Uliksu", imajući u vidu poznatoga Dublinca imenom Denis Maginni koji je držao tečajeve plesa na spomenutoj adresi. Nadomak prostorije nazvane po prvome vlasniku zdanja (engl. the Kenmare Room), danas korištenoj za sastanke, izložbe i predavanja, na zidovima vise reprodukcije portreta koji prikazuju najbliže članove Joyceove obitelji, roditelje i brata.
Dok se penjete iz ulaznoga dijela na gornji kat neizbježno promatrate fotografije Jamesa i voljene mu Nore. Vjerojatno najpoznatiji izložbeni predmet nalazi se u dvorištu, a to su originalna vrata iz Ulice Eccles br. 7, što je zapravo adresa Leopolda i Molly Bloom u "Uliksu". Kuća je srušena 1982. godine radi proširenja susjedne privatne bolnice, ali su joj pripadajuća vrata sačuvana i posuđena Centru.
Osim toga, vrlo je zanimljivo vidjeti dio namještaja, potrepština i odjeće kojima se Joyce s obitelji služio u Parizu. Naime, nakon što su napustili grad 1940. godine zbog ratne prijetnje, njegov bliski suradnik Paul Lèon ih je prebacio u svoj stan, a potom ih podijelio prijateljima na čuvanje tako da su preživjele veća oštećenja. Nažalost, Paul je tragično završio u koncentracijskome logoru 1942. godine!
Joyce je rado boravio u prijateljevu pariškom stanu, o čemu dodatno svjedoči okrugli stol za kojim su s ostalim kolegama vrlo energično raspravljali o francuskome prijevodu jednoga poglavlja budućega romana Finnegans Wake (dosad nepreveden u nas zbog jezičnih i stilskih bravura unatoč čuvenoj autorovoj tvrdnji da ne postoji neprevodivo djelo).
Na zidovima koji obrubljuju neveliko dvorište Jamesov pra-pranećak oslikao je svih 18 epizoda iz jednoga od ključnih romana struje svijesti uopće (engl. the Ulysses Mural), primjenjujući različit stil za svaku od njih, kao što ih je Joyce napisao koristeći se različitim stilovima.
U Centru se čak može kupiti nekoliko sličnih izdanja knjige s preciznim uputama kako razumjeti i tumačiti djelo iz epizode u epizodu (engl. a reader’s companion to Joyce’s Ulysses), jer sadrže korisne komentare o sadržaju i stilu, te intrigantne biografsko-povijesne podatke. Na taj način zacijelo uspijevaju navesti na čitanje i one kojima "Uliks" nikada ne bi, bez puno oklijevanja i razmišljanja, poslužio kao odabrana lektira u slobodno vrijeme.
U zgradi Muzeja irske književnosti, nekoć sjedištu Dublinskoga sveučilišnog koledža (engl. University College Dublin, UCD), studirao je Joyce, pa posjetiteljima jednu od glavnih atrakcija predstavlja u vrtu zaštićeno stablo jasena ispod kojega se slavni autor fotografirao s kolegama onoga dana kada je diplomirao strane jezike (31. listopada 1902. godine, odnosno točno dvije godine prije nego što je doplovio iz Trsta u Pulu).
Sama je institucija MoLI dobila naziv po slavnoj Molly Bloom, glavnoj junakinji romana "Uliks", čiji se prvi primjerak prvoga cjelovitog izdanja iz 1922. godine (autorov osobni, čuveni Pariški broj 1) nalazi izložen, kao i njegovi mnogobrojni prijevodi na razne jezike. Prvi je potpuni prijevod objavljen 1927. godine na njemačkome jeziku (na francuskome 1929.), dok se prvi hrvatski prijevod pojavio 30 godina poslije s potpisom Zlatka Gorjana. Prevoditelj drugoga hrvatskog izdanja iz 1991. godine bio je Luko Paljetak.
Do kraja 2026. godine trebao bi završiti višegodišnji projekt, čiji je cilj objaviti šest londonskih svezaka na perzijskome jeziku, pa bi jezici na koje je roman preveden premašili brojku 30. Inače, MoLI raspolaže s ukupno 99 različitih prijevoda Joyceovih djela, uključujući kineski, japanski, islandski, malajski i druge jezike. Premda posvećen irskim piscima u domovini i svijetu te povijesti irskoga izdavaštva, MoLI je ipak prilično usmjeren na Joycea tako da slikoviti prikaz njegove krivudave životne putanje ujedno obuhvaća onaj kratkotrajni boravak u našemu gradu (o tome sam napisala rad koji je objavljen u znanstvenome časopisu Nova prisutnost 2022. godine, također analizirajući Joycea unutar procesa reformiranja nastave stranih jezika u svijetu prema zakonima onodobne tržišne pragmatike).
Lijep je osjećaj čitati, iako šture, podatke o njegovu pulskom razdoblju na dugačkome zidu jedne od izložbenih prostorija!
Bilo bi vrlo nepravedno navoditi isključivo Joycea u kontekstu kraće analize Dublina kao grada književnosti, posebice s obzirom na važnu činjenicu da su u njemu živjela i stvarala četiri laureata Nobelove nagrade za književnost, a to su velikani poezije William Butler Yeats i Seamus Heaney (izložba o njemu bila je postavljena u sklopu programa Bloomsday 2024. u Gradskoj knjižnici i čitaonici Pula), dramatičar George Bernard Shaw i višestruko ostvareni umjetnik riječi Samuel Beckett.
Potonji je kraće vrijeme predavao francuski jezik na znamenitome Trinityju, gdje je ujedno diplomirao suvremene (romanske) jezike 1927. Ondje također uspješno djeluje teatar nazvan po njemu, a osnovan je 1992. godine u povodu 400. obljetnice Trinityja. Budući da su i teatar i njegova predavaonica dobro označeni, nemoguće je prošetati tom prestižnom visokoškolskom institucijom bez uočavanja njezinih poveznica s Beckettom. Osim njega, krugu "pisaca s Trinityja" od širemu čitateljstvu poznatijih imena ovdje izdvajam Jonathana Swifta i Oscara Wildea.
Da je književnost doista svakodnevno prisutna među Dublincima dodatno potvrđuju tri novoizgrađena mosta preko mitske rijeke Liffey, simbolično nazvana po Joyceu i Beckettu, te dramatičaru i memoaristu Seánu O’Caseyju.
Od 1995. godine Gradsko vijeće Dublina javnim novcem redovito sponzorira uglednu međunarodnu nagradu za književnost (engl. International Dublin Literary Award). Budući da pobjednik ili pobjednica dobiva 100 tisuća eura, a demokratski ga (ili ju) biraju javne knjižnice diljem svijeta, promovira se kao financijski najizdašnija književna nagrada (ne znam je li doista tako, no pojedinačni gotovo milijunski iznos za Nobelovu nagradu svakako je isključen iz konkurencije).
Tri su književna festivala vrijedna spomena, a redoslijedom održavanja obuhvaćaju Međunarodni književni festival u svibnju, Dublinski festival pisaca u rujnu i Dublinski festival knjige u studenome. Potonji se pohvalno održava ne samo u znak potpore irskim autorima, već također malim izdavačkim kućama prepoznatljive povijesti u gradu, koje uporno nastoje opstati unatoč prevlasti međunarodnih lanaca i mrežnih izdavača. Grad književnosti nezamisliv je bez dobrih knjižara, a nezasitnim knjigoljupcima poput mene vjerojatno je najprivlačnija Ulysses Rare Books s izvrsnim odabirom prvih izdanja Joyceovih i Yeatsovih djela. Sweny’s Pharmacy, ljekarna spomenuta u romanu "Uliks", preporučena je adresa za kupnju rabljenih knjiga.
Ljubitelji irske književnosti, ali i irskoga piva, mogu se uputiti u dvosatni obilazak pubova po kojima su se redovito kretali pojedini autori. Davy Byrne’s je bio rezerviran za Joycea, primjerice, a Toner’s za Yeatsa. Za one koji bi radije popili šalicu ukusne kave na nekome posebnom mjestu, povezanome s književnim velikanima, Bewley’s je doista pravi prijedlog.
Otvoren 1927. godine po uzoru na slavne pariške i bečke kavane, dodatno ima u ponudi lagani ručak zaslađen jednočinkom (engl. lunchtime-drama), pa ga se može posjetiti, a poslije otići u povijesno kazalište Abbey! Utemeljio ga je Yeats 1904. godine kao središte kulturnoga života u gradu, a danas u njemu predstavljaju nove irske pisce i druge umjetnike.
Mreža kreativnih gradova
Nakon obilaska, tragom nekih od klasičnih kulturnih tura, mogu zaključiti da je Dublin povijesna riznica književnosti – ne samo irske, odnosno europske, nego i svjetske! Brojni su drugi odavno priznati autori koje nažalost nisam uspjela spomenuti, a opravdano su ucrtani na književnu kartu Irske, no nisu malobrojni ni oni koji tek utiru put prema zasluženu priznanju.
Uvjerena sam kako je UNESCO očekivano Dublin proglasio četvrtim Gradom književnosti, jednim od ukupno 53 koja nose istoimenu titulu u 39 zemalja na šest kontinenata (nama su najbliži Ljubljana i Milano). Naime, ta ugledna međunarodna organizacija u sklopu Mreže kreativnih gradova (engl. the UNESCO Creative Cities Network) od 2004. godine proglašava gradove u sedam kategorija (osim književnosti, to su film, obrti i tradicijska umjetnost, dizajn, gastronomija, glazba, te medijske umjetnosti).
Glavni je cilj poticati stvaralaštvo i kreativne industrije u samoj srži lokalnoga razvoja i aktivno surađivati na međunarodnoj razini. Drugim riječima, svaki od prethodno odabranih 350 gradova diljem svijeta u stvaralaštvu je prepoznao odlučujući čimbenik održivoga urbanog napretka.
Koliko je meni poznato Varaždin je jedini kreativni grad u Hrvatskoj s titulom UNESCO-a, doduše u glazbenoj kategoriji, a nakon svojega prošlogodišnjeg proglašenja 31. listopada kada se obilježava Svjetski dan gradova. Nadajmo se da bi Pula uskoro mogla biti (barem predložena) među njima!
To bi značilo kako se stvaralaštvu i kreativnosti pripisuje strateški još važnija uloga pri usmjeravanju budućega razvoja grada, koji se nužno suočava s raznim ključnim izazovima suvremenoga doba.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
