GRADSKA KNJIŽNICA UMAG

Maja Klarić i Jana Prević Finderle predstavile svoje knjige: Putovanja s istim ciljem iz dvije perspektive

| Autor: Zvonimir Guzić
(Snimio Zvonimir Guzić)

(Snimio Zvonimir Guzić)


Mjesec hrvatske knjige, koji traje od 15. listopada do 15. studenog, nacionalna je manifestacija koja se obilježava u svim knjižnicama diljem zemlje, a sljedeće godine će proslaviti svoje dvadeseto izdanje. Tim povodom u Gradskoj knjižnici Umag spisateljice Maja Klarić i Jana Prević Finderle predstavile su svoje knjige inspirirane vlastitim iskustvom »Deset dugih dana« i »Put u Santiago«.

Bliske osobe

Radi se o dvije putopisne knjige koje imaju isto ishodište u hodočasničkom središtu Santiago de Composteli u španjolskoj Galiciji. Autorice su bile na poznatom Camino putovanju koji ima više hodočasničkih pravaca tako da je Klarić odhodala portugalsku dionicu od 250 kilometara, dok je Prević Finderle prošla najpopularniju rutu od francuskog grada Saint-Jean Pied-de-Port dugu 800 kilometara.

(Snimio Zvonimir Guzić)(Snimio Zvonimir Guzić)

- Iako imaju mnogo sličnosti, knjige se dosta i razlikuju. Maja svoje iskustvo puta do Santiaga iznosi u stihovima, dok je Janina knjiga proza koja ima dnevničkih trenutaka introspekcije i praktički je kronologija dolaska do kraja puta. Obje knjige imaju u fokusu nekoga iz bliže obitelji, Majina se bavi gubitkom bliske osobe, a Jana blisku osobu, svoga oca, ima na putu sa sobom. Zanimljivo je da ni jedna autorica na put ne ide iz religijskih razloga, premda se radi o hodočašću, ali se bave mogućnošću unutarnje promjene što je glavna pokretačka snaga puta uz pitanje koliko se netko duhovno može promijeniti na takvom putovanju, rekao je u uvodnom dijelu ravnatelj knjižnice Neven Ušumović upitavši autorice o motivima samog putovanja.

- Teško je govoriti o motivima samog putovanja, a još teže o potrebi za izdavanjem knjige s obzirom da ih je jako puno napisano na temu Camina. Nedavno sam naišla na jednu naziva »Menadžer hodočasnik« gdje autor kroz taj svoj put opisuje svakodnevne poslovne ideje koje mu se javljaju, tako da ima prostora za novim štivom ako nađeš svoj jedinstveni način pisanja. Ja sam se odlučila kroz poeziju uvesti taj drugačiji prikaz samog putovanja koji je u biti neiscrpna tema i svatko od nas ga doživljava na svoj jedinstven način. Vratit ću se na motiv puta i reći da se radi o nekakvoj neobjašnjivoj sili koja ti jednostavno kaže da moraš ići.

Sa odmakom vremena shvatiš da si tada želio imati neko vrijeme samo za sebe, a jedan od razloga je bio i hodanje i to ono dugo hodanje, a ne đir po rivi. Već na svom prvom Caminu 2010. godine sam shvatila da je pješačenje poseban način putovanja, neusporediv sa bilo kojim drugim. To je tako sporo, ne možeš ga ubrzati i moraš ga proživjeti čak i kad si s glavom negdje drugdje, proživljavaš ga kroz bolove, kišu, sunce, sve osjetiš. Doživiš i tisuće drugih stvari koje sigurno ne bi doživio da putuješ nekim prijevoznim sredstvom, rekla je o svojim motivima putovanja Maja Klarić.

(Snimio Zvonimir Guzić)(Snimio Zvonimir Guzić)

Premda u početku nije očekivala da će iz te desetodnevne avanture izaći knjiga na kraju ju je ipak napisala.

- »Deset dugih dana« je zbirka poezije, ali u nekom mom stilu kroz nju se provlače i prozni dijelovi u obliku dnevničkih zapisa. Svakih deset dana je svoja zasebna tema, od raznih iskušenja do inspirativnih trenutaka. Izabrala sam nepopularan termin puta u ožujku kad je dosta kiše tako da sam od deset imala samo dva suha dana. Portugalski pravac ima dvije rute, onu od Lisabona dugu 600 kilometara i dosta kraću od Porta dužine 250 kilometara koju sam ja izabrala. Put je imao deset dionica od čega je pet u Portugalu koje i nisu toliko lijepe i zanimljive, dok je pet španjolskih kroz guste šume i zelenilo Galicije puno dojmljivije za doživljaj. Najviše iskustvo je bila ta neprestana kiša koja me prala cijelim putem. Dolaskom u Santiago shvatila sam da bez obzira dogodile vam se dobre ili loše stvari u životu, hodanje je lijek. Tih deset dana pješačenja su me resetirala i mislim da u svim tim trenucima velikih previranja u nama to pješačenje stvarno može biti ljekovito, rekla je o svom iskustvu spisateljica Klarić.

Mikrofon je preuzela autorica knjige »Put u Santiago« Jana Prević Finderle.

- Moja priča o Santiagu kreće na kraju srednje škole, prije nego sam odselila iz Daruvara. Moji roditelji su uspijevali svako ljeto organizirati veliki godišnji odmor na koji smo mi išli nekim starim autom vozikajući se po Europi. Te, godine smo bili šest tjedana u Španjolskoj i Portugalu i tom prilikom smo autom prošli put sv. Jakova stajući u svim većim mjestima da bi na kraju došli u Santiago. Bili smo na nedjeljnoj misi punoj hodočasnika čiji glavni dio je tata zbog bratovih potreba propustio, ali je tada rekao da će se on vratiti drugom prilikom pješke kao hodočasnik. Od toga trenutka ta ideja je zaživjela u našoj obitelji više kao šala, ali prije par godina kad je tata otišao u mirovinu ja sam odlučila da idem s njim i jednostavno sam rezervirala karte za avion i tako smo krenuli. Taj put je u biti bila moja želja da, nakon što dvadeset godina živim u Pazinu, tih mjesec dana provedem sa svojim ocem, rekla je Prević Finderle nakon čega je podijelila iskustva sa samog pješačenja sjeverom Španjolske.

(Snimio Zvonimir Guzić)(Snimio Zvonimir Guzić)

Željezni križ

- Prvih dana smo imali problema sa smještajem jer smo sve prepuštali slučaju, a to nas je koštalo dodatnih kilometara, nakon čega smo počeli planirati ostale dionice i unaprijed rezervirali krevete. Prvih desetak dana je naporno za tijelo jer se privikavate na ruksak i sav onaj teret koji nosite sa sobom. Olakotna okolnost je što svakih nekoliko kilometara nailazite na naselje u kojem postoji javna česma tako da ne morate nositi puno tekućine. Cijelim putem nailazite na ostatke građevina koje se vežu za templarski red koji je štitio hodočasnike, tako da imate uvid i u taj povijesni aspekt kraja kojim prolazite. Samo snalaženje tijekom pješačenja je izuzetno lagano jer se duž čitave rute nalaze žute strelice kao orijentiri prema Santiagu, a u današnje vrijeme mobitela i raznih aplikacija teško je zalutati.

Kroz povijest je to bilo puno teže i zato postoje kameni znakovi sa križem sv. Jakova, a hodočasnici su u prošlosti imali i pravilo da im sunce mora biti sa lijeve strane tokom cijelog puta što je značilo da idu prema zapadu. Jedno od najpoznatijih mjesta na toj francuskoj ruti je Fontana vina gdje lokalna vinarija svaki dan besplatno podijeli hodočasnicima 300 litara vina. Jednostavno dođete do fontane i u svoju bočicu si natočite vino. Putem susrećete i mnoge ljude koji sa svojim razlozima i potrebama dolaze hodočastiti, običaj je da se na početku sa sobom ponese kamen koji kasnije odlažete ispod jednog ogromnog Željeznog križa koji je uz put kojim se prolazi, gdje simbolično ostavljate sve svoje brige i probleme, rekla je Prević Finderle pročitavši na kraju ulomak iz knjige koji opisuje sam dolazak u Santiago. Kroz prezentaciju je opisala i svoj odnos sa ocem istaknuvši kako je na početku mislila da ona njega vodi na hodočašće, ali njegov zaštitnički odnos tijekom puta dao joj je do znanja da je ipak on nju vodio kroz ovu životnu avanturu.

Povezane vijesti


Podijeli: Facebook Twiter