U povodu obilježavanja Tjedna istarskih knjižnica, Gradska knjižnica i čitaonica "Matija Vlačić Ilirik", organizirala je predstavljanje romana "Sigurna kuća", autorice Marine Vujčić. Uz književnicu, moderator susreta bio je Seid Serdarević, ispred nakladnika "Fraktura".

I sam naziv posljednjeg Vujčićinog romana,"Sigurna kuća" sugerira na temu koja je, u najmanju ruku tužna i koja se uvijek i u pravilu događa nekoj drugoj, anonimnoj i nepoznatoj ženi.  Međutim, podastrijet će Marina Vujčić tijekom razgovora s publikom, u zadnja dva desetljeća- ubojstvo žena /femicid događa se u rasponu od 10 do 20 slučajeva godišnje. Konkretno, u ovoj godini i do sada bilo ih je dvanaest, dok je prošle godine registrirano njih četrnaest.

Upravo, i na temu slučajeva kad žena ubije muža, a ne obrnuto, Marija Vujčić napisala je mračan, težak i nažalost, toliko istinit i aktualan roman u realnom svijetu i vremenu u kojem živimo. U knjizi se referirala isključivo na žensku stranu i razloge koje dovode do ubojstva, dok je muški svijet, koji ionako lakše prolazi kroz život, zahvaljujući stereotipima, odgoju i tradiciji, u potpunosti zaobiđen.

Uz glavnu protagonistkinju romana- Ladu Lončar, ime njenog muža potpuno je irelevantno, napose nije bilo ni razloga da ga se navede. On je za ovaj roman nevažan, on je suma sumaris svega onog što bi žena, u zdravoj i normalnoj vezi trebala zaobići odnosno, i ako ima šanse napustiti. No, upravo to napuštanje mučne veze ono je čime se, dobrim dijelom, u romanu bavi autorica - a to je nemogućnost odlaska.

U pravilu, žena je uvijek kriva. Njoj ne vjeruju bližnji, prijatelji, susjedi, kolege...Problem je veći kada je suprug obrazovan, uglađen, visokopozicioniran na poslu...kada je naoko i na van fin i pristojan (a ne treba smetnuti s uma da je čak 17 posto zlostavljača visokoobrazovano), a u kući i u četiri zida bolesnik koji maltretira ženu.

Vrlo često zlostavljači su visoko obrazovani ljudi kojima okolina i društvo vjeruje. Dapače, baš kao i u romanu  "Sigurna kuća", obitelj, prijatelji i kolege "žrtve" od iste se okreću i ne sluteći što se iza zatvorenih vrata kuće događa. Zlostavljač/manipulator plete mrežu i čini sve korake da žrtvu obezvrijedi, ponizi i pokaže gdje joj je mjesto sve dok ona ne postane neprimjetna i ne izgubi svoj identitet, svoje ja.

Preobrazba iz "ja" u ništa je proces. Žena, u samom početku misli da sve što on radi- radi iz ljubavi. Primjerice, navodi Vujčić, kaže joj da se ne šminka, jer bez šminke je ljepša. Prigovara joj na novoj odjeći ili kratkoj suknji, jer opet toj joj ne treba.  Prigovara joj kad zakasni s posla, jer ko' tobože brine da joj se nešto nije dogodilo. Suptilo i proračunato odvaja je  spletkama i lažima od obitelji i prijatelja na način da to izgleda kao da ona prekida veze. Provjerava mobitel.. ,, poštu, internet. 

On postaje njen centar svijeta, živi po njegovim pravilima, ostaje  zatvorena u kući , paralizirana od straha da se pomakne a kamoli napusti obiteljsko gnijezdo dok s radija sluša pjesmu i stihove poput  "bit ćeš moja, ili ničija" , koje bi autorica Vujčić , kako kaže "da je ona netko, zabranila" .

Knjiga također "progovara" i o načinu kako okolina doživljava ubojstvo supružnika. I dok je primjerice, slučaj Magaš, kada je žena ubila muža do tančina analiziran i razvlačivan u svim svojim potankostima- od javnog i imenom prozivanje žene, do načina i stila njenog života i ponašanja,femicid se nerijetko u novinama bavi i susjedima koji u pravilu tvrde "bio je dobar susjed" ili mirna osoba koja nije pravila probleme. U tim slučajevima, muška se strana/ubojica žene ne razvlači po novinama, ne kopa se njegova prošlost i ne analizira do tančina njegov karakter.

Poseban su problem i institucije, koje su podkapacitirane. Sigurnih je kuća, u odnosu na problem, premalo a kako izgleda dok nema žrtve nema ni slučajeva zlostavljanja. Na žalost, i u trenutku kada se pomoć zatraži, dolazi prekasno.

Dodajem, i da je krik protiv obiteljskog nasilja, autorica napisala na temelju višegodišnjeg istraživanja i dokumentiranja slučajeva i okolnosti koje dovode do ubojstva supružnika, a u konkretnom slučaju Ladu Lončar, glavnu junakinju romana odvode na devetogodišnje služenje zatvorske kazne u Požešku žensku kaznionici.  Vrisak je to protiv nepravde, stereotipa i tradicije, protiv manjkavog sustava i, s razlogom, nepovjerenja u rad službi koje bi ženu trebale zaštiti a to ne čine.

Posebnu gorčinu ostavlja i činjenica da autorica romana nije mogla u posveti na koricama knjige javno  zahvaliti djelatnicama policije i Centra za socijalni rad na njihovoj pomoći u razotkrivanju manjkavosti sustava, jer bi u tom slučaju, najvjerojatnije, ugrozila njihovu egzistenciju i posao u javnim službama. Knjiga je to koja se čita u duha s velikim grčem u želucu.