Milo Manara, glavna zvijezda ovogodišnjeg izdanja Sa(n)jma knjige u Istri, gostovao je tijekom proteklih dana na nekoliko programa, osim što se predstavio i velikom izložbom u Svetim srcima.

Među "redcima" njegovih misli, može se lako protumačiti da je riječ o vrlo svestranoj osobi, punoj znanja, talenata i umijeća, ali i jednostavnoj, skromnoj, koja se ne voli isticati, te koja ne voli previše moderna tehnološka sredstva, kojima se služi onoliko koliko je potrebno. No, sam crtež, ručno stvaran, po Manari je presudan - temelj svega, cjelokupnog njegovog bogatog opusa. Govorio je Manara i s novinarima i s predstavljačima o raznim aspektima svoga rada, suradnjama, a predstavio je grafičku novelu "Ime ruže", prema poznatoj knjizi Umberta Eca, čiji je prvi dio nedavno izašao.

Sažeti velikog Umberta Eca

- Nije bilo lako sažeti taj veliki roman, tako značajan, jedan od najprevođenijih na svijetu i koji ima tako značajnu povijest, tako značajno stvaralaštvo. Kako predstaviti tako obiman roman, koji broji nekoliko stotina stranica na ukupno sto i dvadeset stranica u dva dijela, u dva sveska, jer će nakon ovoga, izaći i drugo izdanje. Izrađivao sam te table ručno u crno-bijeloj tehnici, nakon čega bi uslijedila kompjuterska dorada što je činila moja kćerka. No osnova, bit, je ručni rad u crno-bijeloj tehnici, a sve se više autora vraća originalu - papiru, kao polaznoj točci. Trebao sam, dakako skratiti taj roman; za strip ne može nekoliko stotina stranica gusto ispisanog teksta, a da se ne izgubi smisao. Nisam dodao niti nadopisao niti jednu jedinu riječ, samo sam trebao prilagoditi tekst ilustracijama, kazao je Manara. Za ovaj je posao rekao da je zahtjevan, posebice kada je riječ o velikanu poput Eca, s kojim je ranije surađivao. No, kada je radio tu grafičku novelu, Eca nažalost nije više bilo i nije se mogao konzultirati s njim o tome kako prikazati sadržaj ovoga romana. Kazao je pak da, kada se snimao film prema tome romanu, Eco je bio živ i u formi i redatelj ga je mogao, ukoliko je bilo potrebe, konzultirati, surađivati.

Do realizacije te grafičke novele, ponovio je u više prilika, došlo je na upit Ecove djece te voditeljice izdavačke kuće koju je Eco utemeljio, te je nakon toga krenuo promišljati i vrlo brzo i realizirati ovo djelo.

Na Doručku s autorom, Aljoši Pužaru kazao je da se stripom bavi već praktički 60 godina, a da je Verona grad koji ga je kulturološki oblikovao i koji mu je puno dao u smislu učenja, susreta, napredovanja.

- Slušao sam tijekom djetinjstva i odrastanja i brojne zanimljive legende s Dolomita, te čitao s velikim zanimanjem one koje je zapisao Carlo Felice Wolff, a cijeli taj fantastičan svijet me silno zaintrigirao. Nakon umjetničke gimnazije upisao sam arhitekturu, koju nisam diplomirao, a sudjelovao sam i u prosvjedima protiv venecijanskog bijenala jer je umjetnost tada izgubila kontakt sa zbiljom. Bilo je to šezdesetih godina: '68. nije bila samo jedna godina, figurativna umjetnost nema kontakt sa stvarnošću, a figurativna je umjetnost zbog kinematografije, televizije i drugog tada izgubila svoju socijalnu funkciju. Figurativna umjetnost se spominje na aukcijama. Radio sam, istina, i figurativnu umjetnost, ali i onu apstraktnu, a u nekim mojim crtežima simbolički sam prikazao to svoje neslaganje s nekim pozicijama u umjetnosti kroz određena razdoblja, kazao je Manara.

Izbor između erosa i tanatosa

Pošto su vrlo često bit njegova stvaralaštva bile žene, na svojim predstavljanjima rekao je da između erosa i tanatosa dakako bira eros, jer za smrt ima vremena, ali i da je sada u kasnu jesen-zimu što se tiče životnih ciklusa te da su tu sada suhe voćke i pokoji kesten i da se ne okupira toliko više crtanjem ženskih likova. No, da je upravo po tim crtežima prepoznatljiv.

Kazao je i da kada je počeo stvarati svoje stripove u znaku erotike, to je bilo doba seksualne revolucije, a prije su erotske priče bile kada se glavna protagonistkinja tuširala. Naglasio je i da se sada sve to, ne samo u Italiji, već i u čitavom svijetu promijenilo te da se i samo poimanje stripa promijenilo.

- No, potom je došao Bertolucci s filmom "Posljednji tango u Parizu" i filmovi Liliane Cavani, u doba 70-ih kada se seksualnost oslobađala. Nekada je cenzura dolazila zdesna, a sada zdesna i s lijeva. Međutim, treba priznati da ženska ljepota očarava uvijek, neovisno o vremenu. Kada smo već kod priče o stripovima, danas se opet traže papiri, odnosno originali, čemu se vraća sve više autora, spomenuo je.

Govorio je i o svojoj suradnji s velikim talijanskim redateljem Federcicom Fellinijem, kada su tražili neki crtež za njegov 64. rođendan, a on je živio između jednog i drugog Fellinijevog filma i volio je njegovo stvaralaštvo.

- Od Fellinija sam zbilja puno naučio, bio je vrlo pedantan, zanimale su ga sve faze nastanka rada, nije ništa propuštao, a nije podnosio riječ kraj. Imao je simpatiju prema crtačima. Sjećam se kada je išao put Meksika i trebao krenuti u realizaciju filma, ali je imao negativno iskustvo te da bi se udaljio od mogućnosti, odnosno razmišljanja o filmu, na trećoj stranici poznatog talijanskog dnevnika Corriere della Sera, koja je bila posvećena kulturi, objavio je priču o tome u osam epizoda, što sam ja ilustrirao, kazao je Manara.

Prijateljstvo s Hugom Prattom

Kazivao je i o tome kako strip ne prati kanone figurativne umjetnosti te kako je primjerice Kandinsky izbacio subjekt, a u stripu je upravo subjekt najvažniji, bit svega. Pričajući o suradnji i prijateljstvu s velikim Hugom Prattom, naveo je da nije nikada njegovo ime bilo previše vezano za nekog strip-junaka kao što je to slučaj s Prattom i Cortom Malteseom. Maltese i Pratt su praktički sinonimi, naglasio je Manara, kada se spominje Pratta, prva asocijacija je odmah Maltese.

- Velika je sreća što sam ga upoznao i što smo dosta surađivali, puno mi je to značilo te i dan-danas mi znači ta suradnja, to prijateljstvo i nedostaje mi puno. Počašćen sam što sam radio s njim, bila je to zbilja jedna lijepa i kvalitetna suradnja i interakcija, naveo je Manara.

Govorio je i o stripu o malom kineskom majmunu prema staroj usmenoj kineskoj priči, koja je stara kao Gilgameš otprilike, a kada je crtao zadnje stranice toga stripa, preminuo je Mao Tse Tung.

Na upit Aljoše Pužara o tome kakvu poruku šalje svijetu, kazao je da su mu slično pitanje postavili u Brazilu i tada im je rekao da "smanje malo klimu".

Povezane vijesti

• Saga o vinu u mikrokozmosu Franka Lukeža
• Milo Manara otvara 29. Sa(n)jam knjige u Istri
• Dvije promocije u ponedjeljak navečer: "Knjiga o knjižnici" Susan Orlean i "Razdomljeni" Marija Desiatija