U SJEDIŠTU KAZALIŠTA DR. INAT
MEDEJA: Univerzalna i uvijek aktualna priča o egzilu
Predstava Irene Boćkai dovoljno je zaokružena i istovremeno dovoljno otvorena da neke zaključke prepusti gledatelju, a da se to ne doživi kao autorska lijenost, tim više jer ovdje je glavni medij pokret kojeg prate geste i izrazi lica, a Boćkai je dovoljno iskusna da zna što radi
Medeja (Snimio Dejan Štifanić)
Tko je zapravo Medeja? Oni koji su pogledali predstavu mlade pulske autorice i izvođačice Irene Boćkai zacijelo nisu s nje otišli s odgovorom u glavi, ako su ga uopće tražili, ali Boćkai je tako složila predstavu da je uspjela na zanimljiv način postaviti neka pitanja.
U dvije predstave izvedene u sjedištu Kazališta Dr. Inat u Rojcu, Boćkai je dala osobno čitanje priče vezane za ovaj lik iz grčke mitologije. Ta priča je u ovoj interpretaciji univerzalna i još uvijek aktualna. Ona nema nikoga, ni domovine, ni obitelji, ona je izolirana i prisiljena na odlazak, egzil u drugu sredinu, no niti to nije rješenje jer se i dalje ne može uklopiti. To je put koji traje i koji nikada ne završava, a u predstavu se ubacuje i mit o Jazonu i Argonautima i priča o potrazi za zlatnim ovnom te legenda o zlatnom runu.
Prema toj legendi runo je zakopano ispod pulske Arene, a Pula je grad u kojem se stanovništvo stalno mijenja, u koji ljudi dolaze i iz kojeg odlaze, no ova priča koju je uglavnom kroz pokret i tek nekoliko rečenica ispričala Boćkai je jedna priča koja zahvaća puno širi kontekst. Protagonistica ove predstave pati i razmišlja o tome kamo je vodi životni put, no tko je ona zapravo? Je li ona buntovnica s razlogom ili obična bjegunka bez posebnog razloga? Je li njen odlazak samovoljan ili je ipak postojala šansa da se prilagodi i ostane? Što nju motivira, nešto izvana ili iznutra? Najlakši i najočitiji odgovor ne mora biti uvijek i onaj pravi.
U najavi predstave stajalo je da je ona "žena, majka, ubojica, osvetnica, egzilantica", što podsjeća da je izvorna priča puno šira i kompleksnija, ali može se ova "Medeja" gledati i bez poznavanja izvorne priče.
Izgleda kao da neke stvari ovdje namjerno ostaju visjeti u zraku.
Predstava Irene Boćkai dovoljno je zaokružena i istovremeno dovoljno otvorena da neke zaključke prepusti gledatelju, a da se to ne doživi kao autorska lijenost, tim više jer ovdje je glavni medij pokret kojeg prate geste i izrazi lica, a Boćkai je dovoljno iskusna da zna što radi.
Glazbu potpisuje Biser brod, scenografiju Oh, my deer, a fotografiju i video Doringo.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
