Mala scena INK
Upriličena premijera predstave Roberte Milevoj: Ples kao sredstvo introspekcije i više od toga
Gledatelje neke predstave ili filma, čitatelje knjige, posebice onih ispovjednog karaktera vrlo često zanima koliko je tu prisutna homodijegetska naracija, odnosno postoji li i koliko je ''snažan'' znak jednakosti između autora, pripovjedača i prvoga lica. Tako je to bilo i prilikom plesno-verbalne predstave ''S Robertom'', koja je premijerno upriličena u petak navečer pred punom Malom scenom Istarskog narodnog kazališta – Gradskog kazališta Pula.
Milevoj potpisuje koreografiju, tekst i izvedbu, a obradu teksta i dramaturgiju Luka Bosanac. Glazba je djelo još jednog pulskog umjetnika, Nenada Sinkauza, za oblikovanje svjetla zadužen je Anton Modrušan, kostimografkinja je Desanka Janković, a za govorno savjetovanje pobrinula se Jadranka Đokić.
"S Robertom" plesni je solo u kojem istraživanje prošlosti označava temelje projiciranja i stvaranja izvedbenog djela i koreografskog vokabulara u sadašnjosti.
Tako je djelo najavljeno, a to u biti i jest. Koliko takva izvedba ima dnevnička obilježja? Koliko je (auto)biografska? Vidljivo je da jest, i to dojmljivo. Koliko je tu i na koji način izražena (meta)plesna funkcija umjetnosti, odnosno do koje je mjere ples (samo) umjetnost, a do koje sredstvo za introspekciju, za solilokvij, za svojevrsni preporod? Vidljivo je i to.
Autorica se ovom predstavom vraća Puli, ali i plesu nakon pauze, zaokružuje i jedan ciklus lirskom simbiozom pokreta, uspomena, boli i radosti, uspona i padova, u životnoj skalinadi u znaku pokreta, gdje je pokazala da je u jako dobroj formi.
Predstavu valja iščitavati dubinski, kroz dublje slojeve, kroz to istraživanje dubine vlastitog emotivnog i mentalnog prostora, gdje autorica stavlja vlastitu povijest i iskustvo u suodnos sa scenskom izvedbom, pronalazeći inspiraciju kako u kontinuitetu bavljenja plesom, tako i u malim, svakodnevnim stvarima (fusnotama) iz privatnog života. Puno je pulskih toposa ovdje prisutno, suptilno utkanih uspomena, nježno dnevnički na trenutke, uz spomen dragih osoba koje su utjecale na neki način na njezine životne odabire i odluke.
Zbog toga je tu vrlo važna i autoreferencijalnost, a to je svojevrsni 'duel' Roberta VS Roberta, osoba i umjetnica, plesačica, gdje analizira svoje korake, odluke, izbore.
Veli ''Ja sam Roberta. Ovo je moja četvrta predstava u kojoj plešem sama. Ples se ne isprepliće sa mnom kao prije. Taj odnos sada je mirniji, odsutniji, ali kada se dogodi, uvijek prepoznaje neke stare navike. I ispočetka nagovješćuje novo uzbuđenje''.
No, ne bismo se složili da se ples ne isprepleće s njom, istina, možda to nije kao ranije, sve se mijenja, pristupi, načini, ali ona i ples su sastavni, nerazdvojivi dio, snažna cjelina koja će biti uvijek, na neki način prisutna u njezinom životu, pa i kada će se jednoga dana, u nekoj dalekoj budućnosti, baviti drugim stvarima. Tu je i pokazala da ne može bez plesa.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
