Spektakularnom izložbom 'Murtić 100' obilježava se stota godišnjica smrti jednog od najvećih hrvatskih umjetnika Ede Murtića, a u danima koji slijede moći će se vidjeti još nekoliko izložbi sa djelima velikog majstora. Tako će u zagrebačkoj Laubi u utorak biti otvorena izložba 'Nova apstrakcija' koju priprema sin velikog umjetnika Marko Murtić, poznati arhitekt, a riječ je o djelima iz jednog od posljednjih ciklusa Murtićevog slikarstva.

Veliki interes javnosti, ali…

Zagrebačka izložba koju je sjajno, gotovo genijalno osmislio i realizirao Branko Franceschi impresionirala je sve koji su je do sada vidjeli, pa tako i hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića. Dugo je razgledao djela Ede Murtića, išao od platna do platna, a za njim i dvojica bivših šefova države, agilni Stipe Mesić kojeg su godine očito zaboravile i Ivo Josipović. Otvorenje izložbe nije moglo proći, naravno, ni bez Budimira Lončara koji je jedan od onih koji ne propuštaju kazališne premijere ili otvorenja izložbi, a među brojnim posjetiteljima bili su strastveni kolekcionari poput Asima Kurjaka, fantastično talentirani mladi umjetnik Fedor Fischer, brojni umjetnici svih generacija. Nije došao nitko iz Vlade, pa čak ni ministrica kulture, jer, valjda, gdje je Milanović nema Plenkovićevih ljudi.

U sjeni impresivnih djela bila je i Murtićeva obitelj, supruga Goranka Vrus Murtić, također vrhunska umjetnica, te sinovi Marko i Ranko, koji su dobrim dijelom zaslužni što se sačuvalo sve ono najvrednije što je umjetnik godinama stvarao. U njegovom ateljeu, na zagrebačkom Tomislavcu, istom onom gdje je za zagrebačkih dana radio Vlaho Bukovac. Nažalost, atelje je dobrano oštetio potres, a u atmosferi druženja nakon otvorenja izložbe mogla su se čuti zanimljiva sjećanja Zdravka Zime iz vremena okupljanja vrhunskih hrvatskih intelektualaca u društvu Ede Murtića. Bio je tu i Fedor Džamonja, sin velikog Dušana, koji se nakon potresa u kojem mu je znatno oštećen zagrebački stan, preselio u Vrsar.

I, naravno, logično je bilo pitanje – zašto dvoje tako značajnih umjetnika, poput Ede Murtića i Dušana Džamonje nemaju muzej u Zagrebu? Zašto nema mjesta gdje bi mladi ljudi mogli vidjeti da smo u dvadesetom stoljeću imali umjetnike koji su bili uz bok najvećih svjetskih umjetnika? Zašto turisti koji dolaze u glavni grad ne mogu na jednom mjestu vidjeti stvaralaštvo velikana hrvatskog slikarstva i kiparstva prošlog stoljeća?

Planovi i brojna obećanja

E, odgovor na to pitanje nije ni lak, ni jednostavan. Naprosto, muzej nemaju ni Murtić, ni Džamonja, iako njihova djela i danas žive i jednako su provokativna, zanimljiva i privlačna kao u vrijeme dok su bili u punoj stvaralačkoj snazi. Na temu Murtićevog muzeja razgovarao sam u više navrata sa gospođom Gorankom Murtić Vrus, pokazala mi je i skice kako je trebao izgledati i ispričala dugu sagu iz koje je vidljivo zašto je sve krenulo po zlu. Osnovana je i Fondacija Murtić koju vodi Ranko Murtić, planova je bezbroj, a Murtićeva supruga kaže da i ona ne zna što će biti dalje.

"Bilo je mnogo obećanja još od 2010. godine, dali smo i prijedlog o darovanju slika Zagrebu i Hrvatskoj, ali ništa se nije pomaklo. Nadam se da će nakon ovih izbora sve krenuti", kaže Goranka Vrus Murtić, svjesna da hrvatski političari baš ne brinu mnogo o kulturi. Pogotovo ne kada je riječ o kapitalnim opusima najznačajnijih umjetnika koji su najčešće prepušteni zaboravu. A sve civilizirane zemlje kojima je stalo do promocije vlastitog imidža, čine sve da novim generacijama ostave tragove stvaralaštva najvećih umjetnika.

Hrvatska kao Hrvatska, čim neki od velikana ode, za tri dana slijedi zaborav. Tako mladi ne znaju ni tko je bio Jakov Gotovac ili Ivo Tijardović, što su radili Emanuel Vidović ili Miroslav Kraljević, kakav su životni put imali Fabijan Šovagović ili Dušan Vukotić. Nabrajati bi se moglo unedogled, ostaje samo tužna činjenica da zasluženo pamtimo Šukera i Bobana, ali ne i Knifera ili Peru Kvrgića.

Džamonjini bezuspješni pokušaji

Kada je riječ o Džamonji, situacija je slična. Još dok je Duško bio živ i proslavljao osamdeseti rođendan čekao je na odluku hoće li Zagreb dobiti muzej s njegovim djelima. Muzej Džamonja bio mu je životni projekt, pa je sve izložbe iz tog vremena, poput one u Vrsaru, podredio tom cilju. Oko 300 njegovih djela čekalo je na odluku hoće li biti izgrađen muzej, a neka od njih bila su smještena u ateljeu u samom centru Zagreba. Osamdeset godina moje mladosti, kako je Džamonja nazvao taj rođendan, bilo je u znaku baš tog ateljea, kojeg je gurao neumorni Duško Ljuština, bez čije inicijative sigurno ne bi bilo ni toga.

"Osjećam se kao mladić jer nikad ljepše i slobodnije nisam stvarao nego sada zahvaljujući ovom prekrasnom ateljeu kojim me je zadužio grad Zagreb. No bila bi mi velika želja a mislim da ispravno razmišljam da kolekcija ostane u sredini u kojoj sam radio 75 godina a to je grad Zagreb. Kolekciju sam skupljao 40 godina, izdvajao najbolje i velikim europskim muzejima odbijao prodati neke stvari", govorio je tada Dušan Džamonja. Učenik Vanje Radauša, Frana Kršinića i Antuna Augustinčića nije dočekao muzej, a ni njegov sin Fedor, koji se brine za očevu ostavštinu, nije imao veću sreću. Sve je ostalo na obećanjima, planovima, a u konačnici se ništa nije dogodilo.

Godine idu, a Murtić i Džamonja muzej nemaju.

"Još kao mlad, zahvaljujući uspjehu na Biennaleu 1960. gdje sam bio zvijezda i koji mi je otvorio vrata prema svijetu, te financijskoj neovisnosti, imao sam ambiciju da sagradim u Zagrebu nešto veće i značajnije od ateljea što će ostati kao muzej s mojom kolekcijom. Prvi pokušaj dogovora s gradom bio je 1965. godine. Trebalo je otkupiti staru kuriju u Jurjevskoj ulici. Dogovorili smo se s vlasnicima koji nisu imali novca za uređenje da kuriju prodaju gradu. To je bio zeleni pojas, idealan za park i kuriju u kojoj bi bile galerija i atelje. No grad nije prihvatio taj prijedlog a kurija i dan-danas zjapi neuređena. Tih godina pojavila se mogućnost gradnje muzeja u ulici Tuškanac 100, gotovo na samom Cmroku, na parceli gdje danas živi zagrebački poduzetnik Josip Kordić. No ni za taj projekt nije bilo sluha", govorio je Džamonja. Ostao je i bez prostora na srednjoškolskom igralištu u Klaićevoj ulici, gdje je nekad bila velika gimnastička dvorana. Taj prostor mu je 1986. godine za Univerzijadu dodijelilo Izvršno vijeće Gradske skupštine s Matom Mikićem na čelu kada je njegovu donaciju prvi put službeno prihvatilo, što je objavljeno i u 'Narodnim novinama', kazao je tada   Džamonja i konstatirao da je novca bilo, ali je Mikić 'iza leđa' prostor dao Tehnološkom fakultetu. Ni Mikićeva nasljednica Vlasta Pavić nije mogla ništa učiniti, a onda je došla Bandićeva era i želja da se napokon realizira muzej.

"Postigao sam mnogo kao umjetnik ali nisam ostvario svoju najveću želju za vlastitim muzejom. Žao mi je što nemam novca da ga sam izgradim. Jako je naporno toliko puta pisati, obilaziti i tražiti rješenje od grada i to sam zapravo ovim posljednjim prijedlogom i zaključio. Rekao sam Bandiću i Ljuštini da sam umoran i da se time više ne mogu baviti. Ovo je bio moj posljednji pokušaj i sada je na njima da odluče. Ukoliko se ne izjasne, donacija ide iz Zagreba. Možda u Vrsar, a možda i negdje drugdje", govorio je Džamonja uz svoj 80-i rođendan 2008. godine. I, tako je zbirka otišla u Vrsar, gdje je i danas, a Zagreb je bez muzeja.

Likovni život i društvena zbivanja

Edu Murtića je prvo Kolinda Grabar-Kitarović iselila iz sobe na Pantovčaku, jer bi valjda bilo bogohulno jednog ljevičara, antifašista, slikara tamo držati. Uostalom, Murtić je imao i prije peripetije sa svojim djelima i političarima.

"U Predsjedničkim dvorima visjela je jedna moja slika. Prije nekoliko godina novine su zabunom pisale o tome da sam ušao u stranku Mike Tripala i da sam u toj stranci preuzeo odgovornu dužnost. To nije bilo točno. No, poslije te vijesti moj prijatelj Tuđman naredio je da se sa zida skine moja slika. Reagirao je kao malo dijete", govorio je Murtić 1997. godine. Njegov veliki prijatelj Budimir Lončar kaže: "Murtić je bio prije svega slikar, pa tek onda sve ostalo. Međutim, mora se imati u vidu da se njegov likovni život uvijek kretao kroz društvena zbivanja. Bio je stalno u politici, ali nikad njen eksponent, nego zagovarač onih svjetonazora u kojima su bili dominantni antifašizam, lijeva misao i vrijednosti partizanske borbe, na sudjelovanje u kojoj je bio ponosan. A kao hrvatski partizan bio je opsjednut ustaškim zločinima i to je smatrao da mu je kao hrvatskom humanistu trajna obaveza. Primjeri za to u njegovoj su umjetnosti ilustracija 'Jame' Ivana Gorana Kovačića i 'Oči straha'.

A zagrebačka izložba potvrdila je tu nevjerojatnu snagu Murtićevog slikarstva, aktualnu danas kao i u vrijeme kada je stvarao. Taj, nevjerojatno produktivni umjetnik, poput Picassa, također nije dočekao vlastiti muzej, a pitanje je hoće li ga dočekati i njegova obitelj koja se brine za ostavštinu i da se ne zaboravi ime Murtić. Neće se, naravno, ime Ede Murtića nikada zaboraviti, kao ni ime Dušana Džamonje, ali ostaje gorki okus da svi oni koji bi trebali njegovati sjećanje na velike umjetnike nemaju ni snagu, ni viziju realizirati muzej Murtića i Džamonje.

Povezane vijesti

• "Umjetnik na odmoru 2015." i "Gorgona" u Zagrebu
• Tea Bičić izlaže u galeriji "Poola Gallery"
• Izložba grafika Ede Murtića otvorena u MUO