IZ SUBJEKTIVNE PERSPEKTIVE
PULSKI UMJETNIK DARIO PEJIĆ IZLAŽE U ZAGREBU Priča o propasti Uljanika, ali i o - ljubavi
Središnji dio priče koju posjetitelj slijedi na ekranu (smještenom unutar jutene mreže) zauzimaju očeva prisjećanja na radni vijek proveden u brodogradilištu, od dolaska u Pulu i zapošljavanja, pa sve do srčanog udara kojeg je doživio upravo na radnom mjestu
Umjetnik Dario Pejić / O Uljaniku pred zagrebačkom publikom
Pulski umjetnik Dario Pejić od utorka se u zagrebačkoj Galeriji VN predstavlja vrijednom, slojevitom, intimističkom multimedijalnom izložbom "Rad/nerad", privukavši pažnju i nacionalnih medija.
Njegova je izložba pripovijest o propasti pulskog Uljanika ispričana kroz intimnu prizmu obiteljskih memorija ovog mladog umjetnika, čiji je otac bio godinama Uljanikov radnik.
Središnji dio priče je gotovo jednosatni dokumentarni film, autorov naizmjenični dijalog s ocem i majkom koji su u Pulu došli iz Tuzle, bježeći od rata i u potrazi za poslom. Dario je odrastao u Puli, a Uljanik percipira kao simbol svoga grada, rada i radništva, ali i izgubljene radničke borbe te političkih malverzacija i konačnog pada.
- Moj je otac direktno bio vezan za Uljanik, dok je moj odnos prema brodogradilištu izvanjski, sa svojevrsne distance. Osim što je simbol grada, Uljanik je bio najvažniji poslovni subjekt koji je hranio cijeli grad. Teško mi je reći hoće li Uljanik uspjeti nekako preživjeti ili je njegova propast konačna, kaže nam Pejić.
Nakon što je financijska kriza uzrokovala neisplate plaća i naknadne štrajkove, uslijedio je bankrot, koji je posebno utjecao na njegovog oca koji je tamo bio zaposlen više godina.
- Za autsajdere koji se obično oslanjaju na medijske izvještaje, osjećaj distance se prezentira unaprijed, što rezultira jednom predodžbom koja je filtrirana kroz njihov vlastiti interes i prosudbu, pronicljivo kaže Dario, dodajući: "Vjerujem da prepoznajem ove razine distance kroz moju povezanost s Uljanikom, kao i kroz svjedočenje mog oca o unutarnjim makinacijama u brodogradilištu".
- Najupečatljiviji utjecaj na moju percepciju očeva obiteljskog okruženja su majčini opisi njezina iskustva s očevom obitelji. Zbog toga sam zauzeo širi vremenski i tematski okvir, u rasponu od sjećanja iz djetinjstva, obrazovnih iskustava, prvih poslova, bijega od rata do preseljenja u Pulu, naknadnih poslova, sve do krize u Uljaniku, što je dovelo do srčanog udara mog oca, što je za njega predstavljalo značajnu promjenu u kontekstu Uljanika, jer ga je to natjeralo na pasivniju ulogu promatrača.
- Način njihovog izražavanja bio je donekle iznenađenje za mene. Očeva samosvijest u pripovijedanju nasuprot majčine suzdržanosti i minimalizma njena izraza kod mene je stvorilo osjećaj da majka sve to percipira više kao osobni razgovor sa mnom, zaključuje Dario Pejić.
O Uljanikovoj propasti
Njegova instalacija "Rad/nerad", kako navodi nezavisna kustosica Mirna Rul, s jedne strane priziva konture Pule koje, bez Uljanikovih dizalica (danas osvijetljenih raznobojnim reflektorima te prozvanih "svjetleći divovi") ne bi bile iste, dok s druge strane, u dokumentarnom filmu, progovara o povijesti svoje obitelji, neizostavno vezanoj uz ovo brodogradilište.
Autor se koristi jutenom špagom kao gradivnim materijalom, provlačeći je duž čitave galerije, isprepliće njene konopce, oponašajući vizure brodogradilišta i divovskih kranova. Unutar mreže od konopaca koja, kako veli Mirna Rul, nalikuje kakvom monumentalnom ručnom radu nastalom kukičanjem, autor smješta i ekran, sugerirajući tako gotovo simbiotičku povezanost obiteljske priče i Uljanika.
- Mreža onemogućava slobodno kretanje galerijom, čime umjetnik implicira neobjektivno interpretiranje priče o Uljanikovoj propasti, kako od strane medija, tako i svih onih koji su polagano urušavanje tvornice pratili tek kao slučajni svjedoci i čija egzistencija nije bila direktno ovisna o ishodu, ističe ona.
Dario Pejić ovim radom povlači paralelu između mašinerije i pogona brodogradilišta, uvijek prisutnih u vizurama grada, a opet izmještenih i ograđenih visokim ogradama, s pričom o skončavanju tvornice - diskursu prisutnom u pulskim kolektivnim memorijama, ali koji, opet, nije moguće u potpunosti razumjeti onima koji nisu taj diskurs živjeli.
To nije sindikat
Središnji dio priče koju posjetitelj slijedi na ekranu (smještenom unutar jutene mreže) zauzimaju očeva prisjećanja na radni vijek proveden u brodogradilištu, od dolaska u Pulu i zapošljavanja, pa sve do srčanog udara kojeg je doživio upravo na radnom mjestu.
Dvoglasje kojem svjedočimo u dokumentarnom filmu ono je njegovih roditelja. Majčin glas progovara dominantno o emocijama doživljenim dolaskom u nepoznat grad i, kasnije, vezanim uz očev srčani udar, koji predstavlja svojevrsnu kulminaciju ove priče.
Urušavanje tvornice simbolično prati urušavanje zdravlja njenog radnika, pri čemu Dario, na suptilan način, ostavlja mogućnost promatraču zaključiti kako su brojne iscrpljujuće radničke borbe i nebriga vlasti kumovali tom, za čitavu obitelj, teškom događaju.
- Onda je počelo da kola idu nizbrdo za Uljanik. I to strmoglavo. I onda su počeli ti štrajkovi. Manipulacija se vrši obostrano. I rukovodstvo sindikata na njihove članove i članovi na rukovodstvo. Iskorištavaju zavisno od momenta što kome treba. A pravog interesa i prave sindikalne borbe nema. Prvi štrajkovi kad su počeli, poveli su ih sindikati… poveli su oni koji su njima bliži, pa je to bilo sa bubnjevima, sa ne znam čime. A onda je u Uljaniku bilo preko 2.000 radnika. I onda je to bila jedna situacija kad 400-500 ljudi ide na ulice, a 400, 500, 600 ili 1.000 ljudi ne ide na ulice. Jer ih je sramota ići sa onima, prisjeća se Darijev otac samih početaka radničkih borbi u Uljaniku.
Neizvjesnost i razočaranje u vodstvo Uljanika, ali i u sindikate, iščitava se u slijedećem svjedočenju autorova oca: "Sve je poremećeno i ništa ne postoji na principima na kojima bi trebalo postojati. Sindikati postoje da bi zaštitili interese radnika. Ako sindikat štiti samo interese onog radnika koji daje članarinu njemu i od čije članarine sindikalni rukovodioci primaju plaću, pa on zastupa samo njih, onda to nije sindikat. Onda je to udruga".
Daleko je Francuska
Umjetnikov otac u filmu pripovijeda dalje: "U Uljaniku se dešavalo da kooperanti nisu dobivali plaću po četiri, pet, šest, sedam, osam mjeseci. Tri sindikata postoje u Uljaniku i kad su tri sindikata u jednoj firmi, to dovoljno govori o sindikatima. Navodno se bore za isto, a u stvari se svatko bori za sebe. Ali dok su kooperantski radnici dobivali plaće sa zakašnjenjem od 5, 6, 7, 8 mjeseci, nitko iz sindikata nikad to nije spomenuo. Nitko od sindikata se nije borio da ti kooperantski radnici dobiju plaću na vrijeme".
Priča o propasti Uljanika, tvrdi nezavisna kustosica Mirna Rul, priča je o nepodnošljivoj lakoći uništavanja tvornica i rasprodaje državne imovine 90-ih godina, na euforičnim temeljima nacionalnog ponosa zbog ostvarene samostalnosti i eluzivnim obećanjima kapitalističkog prosperiteta. Priča je to o radniku, njegovoj sizifovskoj borbi sa sustavom, razočaranju u politiku i sindikate.
- Za Uljanik još uvijek nisam čuo da je netko rekao što je pravi problem, nastavlja otac u filmu. "I štrajkovi i sve što se događalo s Uljanikom je na neki način - mlaka voda. Jer recimo da se nešto takvo desilo u Francuskoj, 'žuti prsluci', koji su tada bili paralelno u Francuskoj, što bi tek oni radili da im ukinu takvu firmu, da im otimaju sve, što bi tek onda oni radili", veli otac.
Dario Pejić
Najdirljiviji dio je očevo svjedočenje iskustva s infarktom; doživio je srčani udar sam, za dežuranja na brodu, svjestan svega. Da bi došao sebi, kako kaže, u pola je sata, kao ptica, uspio pojesti tek pola dohvatljive jabuke, jer ga je njena kiselost osvježavala.
Zatim priča majka: "Išao je na posao, dežurao dan i noć na brodu, dok nije dobio infarkt. I to je na brodu dobio. Vjerojatno je na to utjecao i taj stres. Pretpostavljam da je to njemu bilo prestresno; nije to toliko ni ispoljavao. Bio je nesretan baš strašno. Cijelo vrijeme je radio. I kad nisu radili, štrajkali su. Svaki dan su išli u Uljanik".
Kako dobro primjećuje Mirna Rul, Darijeva priča, bez imalo patetičnosti, progovara i o ljubavi: "Zagrebemo li malo ispod površine ove izložbe, naslućujemo je u svim njenim segmentima - ljubav je to između umjetnikovih roditelja - ona se provlači kroz čitav narativ. Nježnost se, također, čita u njihovu odnosu prema Dariju, a evidentna je i autorova ljubav i povezanost s Pulom. Darijev otac oporavio se od srčanog udara koji ga je zadesio na radnom mjestu, a kako će završiti Uljanik - ne znamo".
Izbrisati 160 godina tradicije je - neoprostivo!
Umjetnikov otac, Uljanikov radnik, kaže u dokumentarnom filmu i ovo: "A opet, kad kažu 160 godina tradicije, to više ničim ne mogu kupiti. Jer za to treba proći, da netko ima 160 godina tradicije u bilo čemu. Jer to treba proći! Kad kažeš da netko ima 160 godina toga i toga, to je onda respekt. Onda to treba imati težinu, onda to treba imati vrijednost, a to je ova država i ova vlada izbrisala kao vrijednost. Izbrisati 160 godina tradicije, to je neoprostivo… to je neoprostivo!"
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
