Tea je pulska učenica Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, poznate pulsko-istarske i danas već, što možemo bez imalo zadrške ustvrditi, kultne likovno-obrazovne ustanove koja je u gotovo pola stoljeća iznjedrila iznimne likovnjake i kulturne djelatnike te studentica venecijanske likovne akademije, poznate po jedinstvenom i visoko kvalitetnom obrazovanju svojih studenata. Dakle, Tea je zarana stekla sve edukacijske i umjetničke preduvjete da razvije i razbuktava svoj osebujan likovni talent, kazao je Eros Čakić
U Gradskoj galeriji Pula inaugurirana je nova izložba poznate slikarice Tee Bičić, o čemu su govorili voditelj ovog galerijskog prostora Eros Čakić i Damir Stojnić, koji je pročitao poduži umjetnički esej o stvaralaštvu ove autorice.
- Tea je pulska učenica Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, poznate pulsko-istarske i danas već, što možemo bez imalo zadrške ustvrditi, kultne likovno-obrazovne ustanove koja je u gotovo pola stoljeća iznjedrila iznimne likovnjake i kulturne djelatnike te studentica venecijanske likovne akademije, poznate po jedinstvenom i visoko kvalitetnom obrazovanju svojih studenata. Dakle, Tea je zarana stekla sve edukacijske i umjetničke preduvjete da razvije i razbuktava svoj osebujan likovni talent. Svakako treba naglasiti utjecaj mentorstva Ivana Obrovca koji je bitno odredio Teino likovno određenje, pristup radu i umjetničkom djelovanju. Obrovčevo mentorstvo se njezinim svršetkom obrazovanja u Veneciji nije spontano okončalo, dapače, pretvorilo se u svekoliku suradnju i prijateljstvo, a profesor je Obrovac bio uvjeren i često isticao kako je upravo Tea Bičić generacijski nositelj kontinuiteta u suvremenoj istarskoj likovnoj kulturi, kazao je Eros Čakić, voditelj Zbirke umjetnina Grada Pule.
Damir Stojnić našalio se kako će namjerno pročitati svoj poduži osvrt, i da nitko neće moći pobjeći.
- Apstraktne slike mogu, na racionalno neuhvatljive načine, u sebi sažeti emocionalna stanja autora kao i atmosferu trenutka ili perioda, te lokaliteta u kojemu ih je stvarao, kao sublimirani, vizualni dnevnički zapisi. Dok ih gledamo, naš um beskorisno pokušava premostiti uvjetovanost da apstraktne forme ili ekspresivne i transične nanose boja ne dekodira na skup njemu poznatih "figurativnih" pojava. Percepcija nam je kontaminirana instant-asocijacijama koje će nas, neumoljivo poput pasa čuvara, vraćati poznatome, u predodređeni tor percepcije. Ukoliko asocijativno transkribiranje sadržaja na prepoznatljive forme zapne - recimo, zbog prevelike količine vizualnog kaosa na slici, ili autorovog vještog izmicanja trasiranim rutama naših asocijativnih nizova - naš će um posegnuti u osobni arhiv ugođaja koje smo za života upili u sebe kroz iskustva, najčešće usko vezana uz specifične lokalitete. Ipak, apstraktna nas je umjetnost naučila "resetiranju" percepcije i sklapanju novih kognitivnih predložaka, tako da ništa bolje nije uspjelo ni potpisniku ovih redaka, nakon što se suočio s apstrakcijama autorice, na kojima dominira, barem što se najranijih radova tiče, trodijelni spektar bijele, crne i crvene, naveo je Stojnić.
Elementi slika, od boja do crteža, upisani su u platno odrješitim rukopisom koji posreduje jasnoću u izrazu i tome se nema što tehnički prigovoriti, naveo je.
- Zanima me upravo ono čime su se njene slike, barem meni, pokazale bremenitima i što prilično eklatantno objavljuje promatraču svoju prisutnost: ugođaj perioda autoričinog života u kojemu ih je stvarala, kao i onih mjesta gdje ih je stvarala. I tu se za prevagu "bore" Istra i Venecija, kao dva ishodišta. U jednome je stasala kao osoba, u drugome kao autor. Slikama iz tog perioda dominira crna i učinilo mi se kao da mogu osjetiti jasnu distinkciju između istarske i venecijanske crne. Potonja kao da je malo hladnija i lako me prenosi u vlažne venecijanske zime, studentske sobe s crtom povučenom preko zidova, koja pokazuje dokle seže "acqua alta" kada se digne, osjećaj nestabilnosti kojega taj grad na vodi sam po sebi pruža, kao da si na nekom ogromnom, starom jedrenjaku, truljenje i raspad, dekadencija prožeta s toliko poetike i vrhunske umjetnosti da ju svejedno upijaš iako ti može izazvati blagu mučninu. Tim dijelom ciklusa dominira element vode.
S druge strane, istarski ništa lakši mrak, siluete napuštenih kuća koje izranjaju iz šipražja u suton, temperamentni i mantrički potezi ugljenom koji mogu simulirati stabla jablana koja kao pilastri drže tamni oblak nad sobom, dok se na drugim slikama mogu čitati i kao bilježenje protoka vremena arhetipskim grafizmom povučene crte, kada nas pritisne klaustrofobičnost egzistencije i svaki nam prostor najednom postane previše skučen, kazao je Stojnić zaključivši da se kasnije autorica odlučila za radikalnu promjenu slikarske površine i kvadratičnost platna zamijenila je konkavno-kružnim površinama koje kolokvijalno naziva "tanjuri".
Spektar boja i repertoar apstraktnih oblika (mekani kvadrati, debele linije boje, krugovi i crte izvedene ugljenom ili drškom kista) ostao je sličan i vizualno vrlo jasan.
Sama autorica na kraju, uz zahvale Čakiću i Stojniću za lijepe riječi o njezinome stvaralaštvu izrazila je zadovoljstvo još jednom pulskom izložbom, u ovom reprezentativnom prostoru te činjenicom da su brojni ljubitelji umjetnosti došli za otvorenje. Ovom je izložbom zaokruženo i njezino dvadesetogodišnje umjetničko djelovanje.
Tea Bičić rođena je 1979. godine. Nakon završene srednje Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli, diplomirala je slikarstvo na Accademia di belle arti u Veneciji, u klasi prof. Paola Tessarija.
Samostalno izlaže od 1996. godine i do sada je izlagala na 42 samostalne izložbe i na više od 100 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Za svoj rad više je puta nagrađivana, sudjelovala je u nekoliko međunarodnih likovnih kolonija, a radovi joj se nalaze u mnogim muzejskim, galerijskim i privatnim zbirkama.
Od 2006. radi u umjetničkim galerijama, u Puli (MMC Luka) zatim u Labinu (Gradska galerija) i bavi se organizacijom kulturnih programa. Jedna je od osnivača Galerije POOLA u Puli. Članica je HDLU-a (Hrvatsko društvo likovnih umjetnika), CEA (Concilio Europeo dell'Arte) i MKS-a (Udruge Mediteranski kiparski simpozij) u kojoj od 2017. ima funkciju predsjednice Stručnog savjeta i umjetnička je voditeljica manifestacije Mediteranski kiparski simpozij koja se održava u Parku skulptura Dubrova pokraj Labina. Prvenstveno se bavi slikarstvom i dekoracijom. Živi u Labinu gdje se nalazi i njezin atelje.