ZRCALO VREMENA Suvremena povijest kazališta u Istri počinje obnovom fontika u Labinu

Malo rimsko kazaliste

Istra ima, ne stoljetnu, već milenijsku tradiciju teatra, kazališta: Rimljani su u Puli u 1. stoljeća izgradili veliko i malo kazalište. Veliko extra murros, izvan gradskih zidina, malo na padini pulskog brežuljka, podno starog Castruma. Veliko kazalište je propalo u srednjem vijeku, a veliki dio ostataka iskoristio je Antoine De Ville u 17. stoljeća za izgradnju pulskog Kaštela.

Suvremena povijest kazališta u Istri počinje s rekonstrukcijom ostataka staroga fontika u Labinu u prvoj polovici 19. stoljeća, koji postaje Teatro Borzatti de Loewenstern. Fontik je izgrađen 1539. godine, a 1844. počinje njegovo preuređenje u kazališnu dvoranu. Svečano otvorenje novog kazališta, izgrađenog u klasicističkom stilu, s glavnim pročeljem oblikovanim po uzoru na pročelja antičkih grčkih hramova, održano je 26. prosinca 1844. godine.

Neko vrijeme kazalište je preuređeno u vojarnu, zatim u sportsku dvoranu, a u vrijeme rata služilo je kao skladište. U Teatrinu su se prikazivale prve predstave nijemog filma u Labinu, sve do otvorenja modernog kina 1938. na Usponu Alda Negrija. Tada je kazalište zatvoreno. Obnovljeno je 1958. godine i od tada djeluje u sklopu Talijanske unije. Strop kazališta oslikao je pulski umjetnik Giovanni Demori, godine 1923. ponovno ga oslikao G. De Franceschi, a krajem 70–ih godina 20. stoljeća restaurirao labinski akademski slikar Eugen Kokot.

Teatro Nuovo u Puli otvoreno je 26. prosinca 1854., izgrađeno donacijom poduzetnika Pietra Ciscuttija, između Danteova trga i Ulice Sergijevaca, na mjestu nekadašnjega samostana, izgorjelog 1851. Ciscutti potom gradi (1879.-1880.), prema projektu arhitekta Ruggiera Berlama, novo kazalište, Politeama Ciscutti. Tijekom Prvog svjetskog rata kazalištem je upravljao Crveni križ, koji je organizirao dobrotvorne predstave za siročad, ratne udovice, ranjenike i vojnike.

Zgrada rovinjskog kazališta nastala je kao plod zamisli gradonačelnika Nicolòa de Califfija, koji je za nju izradio nacrt i dovršio ju 1854. godine. Kazalište je s pravom njegova vizionarska ostavština. Prvotno se nazivalo Arupineum i Rubineum, kasnije Gradsko kazalište do 1923. godine, kada postaje kazalište Antonio Gandusio, po kazališnom i filmskom komičaru talijanskog novecenta, rođenog u Rovinju 1873. Gandusio je još za života proglašen počasnim građaninom Rovinja.

Teatro Comunale u Poreču svečano je otvoren 10. prosinca 1887. Mjesec i pol dana nakon smrti talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija, 15. veljače 1901., odlukom Općinskog vijeća, preimenovano u Teatro Comunale "Verdi". Ovo će ime nositi do kraja Drugog svjetskog rata.

Kazalište je građeno prema projektu tršćanskog arhitekta Domenica Pulghera (1837.-1917.), koji je dugi niz godina živio i radio u Carigradu. Unutrašnjost su uredili renomirani scenograf Lorenzo Guidicelli i pomoćni slikar Giacomo Rossi iz Trsta. Tijekom 1910. kazalište je na kratko vrijeme zatvoreno zbog preuređenja koje je vodio općinski tehničar Bernardino Fabro. Ponovno je otvoreno 19. studenoga 1910. Porečki glazbeni amateri održali su 28. prosinca 1913. godine koncert u spomen 100. obljetnice Verdija, a sljedećeg dana otkrivena je skladateljeva bista koju je izradio Ciro Rossi.

Giuseppe Verdi (1813.-1901.), vodeći talijanski operni autor 19. stoljeća, smatran jednim od najpopularnijih i najutjecajnijih opernih skladatelja svih vremena, postat će poznat operom Nabucco (1842.), slava će mu kulminirati operom Rigoletto (1851.) i Trubadurom (1853.), a međunarodnu slavu učvrstit će inozemnim narudžbama, posebice za Aidu (1871.) prigodom otvorenja Sueskoga kanala.

Između dvaju svjetskih ratova nisu građene nove kazališne zgrade, a nakon Drugog svjetskog rata podignut je niz višenamjenskih kulturnih zdanja (narodnih domova, domova kulture) s odgovarajućom scenskom opremom. U Rovinju 1949. djeluje Teatro del Popolo, u Bujama Narodno kazalište "Otokar Keršovani", ustanova osnovana u rujnu 1954. kao profesionalno kazalište specifične namjene, a svojom je djelatnošću kao putujuće kazalište trebalo pokrivati područje Zone B Slobodnoga teritorija Trsta. Ansambl od samo desetak profesionalnih glumaca, koji se ispomagao potencijalom lokalnih amatera, tijekom dviju sezona uspio je postaviti čak šesnaest premijernih predstava i odigrati stotinjak izvedaba. Djelovalo je sve dok su tome pogodovale političke okolnosti zbog kojih je i nastalo. U jesen 1956. profesionalni dio ansambla priključen je Narodnom kazalištu u Puli, čime je pulska kazališna ustanova stekla ne samo ime nego i status Istarskoga narodnoga kazališta.

U Puli je 22. siječnja 1949. izvedbom Držićeva Dunda Maroja otvoreno Narodno kazalište (bivši Politeama Ciscutti), koje poslije djeluje kao Istarsko narodno kazalište. Zgrada je temeljito obnovljena 1956., pa opet od 1970. do 1989., kada je svečano otvorena premijerom opere Ero s onoga svijeta J. Gotovca u izvedbi Opere HNK iz Zagreba. Od 1994. djeluje pod imenom INK – Kazališna kuća Pula, da bi 2004. opet bila preimenovana u INK – Gradsko kazalište Pula.

U Puli je 1957. izgrađen Pionirski dom "Slavko Grubiša" u kojem je djelovalo dječje kazalište. Obnovljena zgrada Pionirskog doma, sada Dječji kreativni centar, svečano je otvorena u listopadu ove godine. U zgradi, među ostalim, svoje sjedište ima Teatar Naranča, umjetnička organizacija registrirana 2011. godine, koja je ispunila svoj primarni cilj - vratiti Puli dječje kazalište.

Pazinski Dom kulture preimenovan je u srpnju 1946. i svečano otvoren kao Centralni dom kulture "Narodni dom". Obnovljena je i dvorana za priredbe i za kino projekcije. U Pazinu je tijekom 1952. i 1953. godine triput gostovalo pulsko kazalište. Pazinska publika tako je imala priliku vidjeti Ogrizovićevu dramu Hasanaginicu, a izveden je i Dundo Maroje. Glas Istre javlja kako je vladao toliki interes da je oko 200 ljudi moralo stajati jer su sva sjedeća mjesta bila rasprodana. Publika je prve večeri plakala, druge se smijala uz odlične glumce, što je najbolji dokaz uspjeha predstava, prenosi Glas Istre. Pazinska dvorana je očito premala za ovako veće predstave, kao i sama pozornica na kojoj se više glumaca teško snalazi. Sudeći po pisanju Glasa Istre, čini se kako početkom pedesetih godina postoji publika u Pazinu koja prati ovu vrstu zabave. Osim toga, prilika je ovo da pazinska publika vidi pravo kazalište, a ne uglavnom politički odabrane predstave. Može se dakle govoriti o novom pomaku u kulturnom životu, ili bolje rečeno u kulturnoj ponudi Pazina početkom pedesetih godina.