Šume u Istri, od morske obale do vrhova Ćićarije i Učke, pokrivaju prilično veliku površinu; hrastovih šuma ima najviše, ali postoje i šume bukve, bora, crnoga graba, smreke i ariša, johe, breze i topole. Kao područjima od posebnog državnog interesa, Mletačka Republika šumama je posvećivala veliku pažnju. Najznačajnija šuma u zaleđu Venecije bila je Montello kod Trevisa, a u Istri Motovunska šuma ili Šuma sv. Marka (Bosco di San Marco). Ostali istarski šumski kompleksi bili su površinom manji, ali također su imali određenu važnost; bile su to šume Vidorno blizu Baderne, Limska šuma ili Kontija kod Vrsara, Kornarija kod Momjana te Ližnjemoro i Šijana kod Pule.

 Šume koje su koristile mletačkom Arsenalu bile su pod strogim nadzorom vlasti: Savjeta desetorice i Providura za drvo i šume. Od 12. stoljeća u lukama sjeverno od linije koja je povezivala Zadar i Ravennu nije bilo dopušteno utovarivanje drva na brodove koji nisu plovili u Veneciju. Propisi pomoću kojih je trebalo spriječiti štete koje su šumama mogli nanijeti ljudi ili stoka te izbjeći mogućnosti izbijanja požara bili su vrlo detaljni i precizni. Kazne za prekršitelje zakona i propisa bile su vrlo stroge.

Svo drvo iz Istre otpremalo se brodovima u Veneciju preko nekoliko utovarnih luka, nazvane carregadori. To su bile luke Pisak ispod Puntere kod Barbana, Sv. Ivan blizu Lovrečice, Karigador kod Dajle, te ona u dnu Limskog zaljeva. Najznačajniji carregador bila je luka Baštija na rijeci Mirni preko koje je prolazila najveća količina istarskog drva dovezenog iz Motovunske šume. Na tom je mjestu, u koritu rijeke, od okomito zabijenih drvenih stupova bila napravljena ograda-zaklon (palada), a uz nju je stajala od zemlje i drva izgrađena ograda na nasipu s jarkom (bastita), koja je sprečavala bespravno odvoženje drva. Po toj je ogradi lokalitet i dobio ime.

Motovunska šuma najveća je i najpoznatija istarska šuma, čije obilježje daje hrast lužnjak. Još od najstarijeg doba, prije stvaranja Rimskog Carstva, pripadala je kategoriji državnih šuma: zato je sječa stabala u njoj bila uređena posebnim zakonima. Iako je čitava Istra sve do 18. st. bila vrlo šumovita, ova šuma bila je jedina u Istri o kojoj je Serenissima vodila posebnu skrb.

Granice nekih mletačkih šuma u Istri bile su obilježene posebnim kamenim oznakama, o kojima se nakon propasti Mletačke Republike nastavila brinuti Habsburška Monarhija (1797. - 1918.), pa brojni graničnici potječu i iz 20. stoljeća, a puno ih se očuvalo i iz vremena talijanske uprave (1918. - 1943.) Mnogi su graničnici oštećeni, neki su zatrpani ili čak potpuno uništeni naknadnim promjenama na terenu, a ima i ukradenih. Po selima u Istri postoji pučka predaja koja kazuje da se grešnici koji su za života pomicali kamene međaše nakon smrti vraćaju iz groba, piše dr. Slaven Bertoša (Stoljeća istarskih šuma: Od davnim spomena do suvremenih doba, 2018.), što koristim u pisanju ovoga priloga.

Da bi se povećali prihodi od šuma, godine 1541. u Pazinskoj knežiji izdan je Šumski red za Istru, Furlaniju i Kras te naputci vezani za trgovinu drvom. Obuhvaćali su odredbe o iskorištavanju šuma, o postupanju sa šumama, o načinu i postupku davanja šuma u zakup ili na upravljanje, o kaznama za prekršitelje propisa, o zabrani krčenja šuma i reguliranju pasenja. U naputku za trgovinu drvom naveden je podatak da su Mlečani godišnje trošili 360 tisuća vozova ogrjevnog drva te da bi se od te količine trećina mogla izvoziti u Veneciju iz šuma na koje se odnosi Šumski red.

Tijekom mletačke vlasti u Istri zbog potreba Arsenala u Veneciji ustanovljen je svojevrsni "rezervat", pod kojim je bilo 1.611 hektara hrastova u Motovunskoj šumi te 453 hektara hrasta medunca u šumama Kontija, Vidorno i Kornarija.

Austrijska vlast 1817. ukinula je ovu ustanovu u privatnim šumama i omogućila slobodnu trgovinu drvom pa su ih u idućih 20 – 30 godina privatni vlasnici na tom području posjekli i dijelom iskrčili. Time su brodogradnji onemogućili nabavu građe hrasta medunca te prouzročili početak plavljenja i sušenja šuma u dolini rijeke Mirne. Već 1825. u Motovunskoj šumi osušilo se 36 tisuća stabala. Šume u Istri počele su se smanjivati, a kako su bile ugrožene i njihove funkcije, pojačala se briga šumarskih stručnjaka i vlasti za ponovnim pošumljavanjem goleti i opustošenih šuma. U tome se posebice istaknuo izumitelj i šumar Josef Ressel (1793.-1857.) koji je 1842. izradio plan ponovnog pošumljavanja općinskih zemljišta u Istri. Taj projekt nije dao rezultate zbog ukidanja feudalnih odnosa. Dvadesetak godina kasnije počelo je pošumljavanje Krasa crnogoričnim vrstama, najviše borom.

Oko 1590. na pročelje gradske palače u Puli uklesan je natpis sa zabranom sječe i ispaše u šumama koje su bile od javnog značaja: Magran kod Valture, Kaval ispod sela Peruški i Kvanjke ispod sela Pavićini.

Polovicom 15. stoljeća došlo je do bitnih promjena u mletačkoj politici opskrbljivanja drvom. Nov način gledanja na pitanje opskrbe drvom posebice je došao do izražaja u nizu novih propisa koji su bili izdani neposredno nakon 1450. Odredbom Senata iz 1451. uvedena je obveza mletačkih podanika da po potrebi besplatno sijeku i prevoze drva za javne potrebe u svim šumama. Potom je 1452. izdana zapovijed kojom je sva odgovornost za šume pripala općinama. Nije poznato kakav su odjek imali novi propisi, kako su na njih reagirale pojedine općine, a kako seljaci. Najviše je bio pogođen Motovun, čija se šuma - najveća u Istri - počela tretirati kao državna. Kasnije su motovunskoj općini na raspolaganje prepuštena tri dijela: Tarmar, Lume i Momparezzi.

Prema nekim podacima, površina Motovunske šune iznosila je 1.347 hektara, najvećim dijelom (89 posto) hrastova, a stabla su dosezala visinu od 16 metara. Da bi se spriječilo širenje močvara, Serenissima je u dolini dala iskopati 85 kilometara kanala i 38 kilometara opkopa te je sagrađen 21 kilometar javnih i šumskih putova. Godine 1971. zauzimala je površinu od 1.274 hektara, a sada je pod šumom samo 994 hektara. Naime, 1971. godine Vodoprivreda Hrvatske donijela je plan premještanja korita rijeke Mirne na južnu stranu doline te izgradnje nove ceste uz njega. Usto, iskrčena je šuma uz novo korito i cestu, a potom za akumulacijsko jezero Butoniga iskrčena je i šuma u gornjem toku rječice Butonige.

Nakon Drugog svjetskog rata državnim šumama gospodarilo je šumsko gospodarstvo Viševica iz Rijeke. Krajem 1947. ustanovljena je Uprava za pošumljavanje i melioraciju krša u Rijeci (Sušaku), koja djeluje i na području Istre preko Sekcije za pošumljavanje u Pazinu. Do 1955. pošumljene su tisuće hektara do tada golih krških površina. Šumsko gospodarstvo Buzet ustanovljeno je 1960. godine. Šuma se duž jugoistočne obale Istre koristila za proizvodnju vapna paljenjem vapnenica, a drveni ugljen palio se u karbunicama u nedostupnijim šumama. Raški ugljenokop bio je velik potrošač rudnoga drva i njegovim se potrebama prilagođavala ophodnja u kulturama crnogorice.

Povezane vijesti

• KAMENOLOMI I KIPARSKE RADIONICE/ŠKOLE U ISTRI Batom i škarpelom po trdoj istrijanskoj groti
• BILJEŠKE O POVIJESTI FUNTANJANSKOG FEUDA NA POREŠTINI I OBITELJ BORISI Plemić Bernardo Borisi, prebjeg iz Bara, otac Funtane
• TRKE MAGARACA U ISTRI TIJEKOM TURISTIČKE SEZONE I BLAGDANA Tovar, dugouški tvrdoglavi revac, upregnut u turizam