Najteže mi je bilo to što nisam imala gdje živjeti, u mom gradu sam bila 17 godina s djetetom podstanar, takoreći na ulici. Tada mi je bilo doista teško. Uvijek sam htjela pjevati, a nisam imala gdje pjevati, samo u crkvi. A najdraže su mi turneje po Americi 1971., Rusiji 1972. i Australiji 1975. godine, kaže Lidija Percan
Lidiju Percan zovu kraljicom istarske kancone i zlatnim glasom Istre, nema fešte ni priredbe na kojoj se ne izvode njezine pjesme, a kada se i osobno pojavi na pozornici kao minule subote u Medulinu zajedno s Anelidima, tada cijela publika pjeva s njom u glas. Njezina diskografija uključuje 16 singl i 12 long play ploča i nezaobilazan je asortiman, barem dijelom, svakog istarskog doma u kome se njeguje ljubav prema zavičajnom glazbenom izričaju.
U domu Lidije Percan na pulskoj Verudi o njezinoj karijeri i životu razgovaramo u povodu nedavno joj dodijeljenog odlikovanja "Red hrvatskog pletera", kojim ju je za "iznimne uspjehe i osobite zasluge na području kulture" odlikovala hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović.
- Što za vas znači ovo priznanje i kakve dojmove donosite sa svečane dodjele u Zagrebu?
- Bilo je jako lijepo i ugodno na dodjeli, posebno me se dojmila naša predsjednica Kolinda, ona je stvarno jako lijepa. Ali bilo je neizdrživo vruće i meni je došlo slabo, zavrtilo mi se. To je i predsjednica primijetila, pa je pozvala liječnike da mi pomognu, i hvala joj na tome. A što mi znači ovo priznanje? Pretpostavljam da sam ga dobila zato što sam ja bila prva pjevačica koja je iz Istre krenula do Zagreba, koja je počela pjevat i snimat, te dospjela do Amerike i Australije, i zato što moje pjesme pjevaju svi, ne samo Istrijani i Puljani.
S 14 godina prvi put u Puli
- Kažu da ste vi i Mate Balota najpoznatiji Rakljani. Jeste li ga poznavali, i je li on poznavao vaše pjevanje?
- Ja sam znala za njega i znala sam tko je on, viđala sam ga u Raklju na placi, ali nikad mu se nisam usuđivala prići, ni tada ni kasnije. Ja sam bila jako stidljiva, bilo me sram prići mu, nisam ni znala što bih mu rekla i kako bi on na to reagirao tako da se nikad nismo upoznali. Ali sam od djetinjstva recitirala njegove pjesme, i na priredbama i kasnije na mojim nastupima. Kao da mi nešto govori da moram recitirati Balotine pjesme, jer istarski se govor ne čuje baš često, čak ni mnogi Istrijani ne znaju pravo istarski govoriti. Najdraža njegova pjesma mi je "Moja mati", nekako mi je najbliža, ali svaku dragu i svaki kamen koje je on opisao ja poznajem, i sve to što je on opisao je u mom srcu.
- Dosta rano ste iz Raklja došli u Pulu?
- Imala sam 14 godina kad sam prvi put iz Raklja pošla u Pulu, pješice, a to je ipak 25 kilometara, a za stalno sam se preselila s 15 godina. Dugo sam bila podstanar i bilo mi je dosta teško, s kćeri sam takoreći bila na ulici, često smo se morali seliti, i ne mogu se baš pohvaliti svojim gradom, nije me milovao. Jedini koji me tada razumio bio je Josip Lazarić, tada predsjednik Skupštine općine Pula, on mi je pomogao da dobijem stan u kojemu sam i danas.
- Kako ste počeli javno pjevati?
- Čim sam došla iz Raklja u Pulu otišla sam u crkvu Sv. Antuna, rekli su mi da tamo pjeva zbor, i htjela sam se uključiti, ali nikoga tamo nisam poznavala. Samo sam ušla u crkvu, popela se gore u kor, tamo je bio fratar Josip Bajt, Krčanin, koji je vodio zbor i rekla sam mu - ja bih pjevala. On je rekao - pa to je najlakše, samo tu ostanite, i tako sam se upoznala s drugima, počela dolaziti na probe, on je vidio da to kod mene gre, i tako sam ostala tamo do dan danas. On je nažalost umro, a ja još uvijek pjevam u župskom zboru. A što se tiče zabavne glazbe, Nello Milotti me preporučio Nikici Kalogjeri za tada vrlo popularnu televizijsku emisiju "Problema nema", pjevala sam pjesmu "Svatko bi bio div" koju je Kalogjera napisao baš za mene. Sedam sati sam putovala autobusom do Zagreba, došla kod Kalogjere doma, on je sjeo za klavir i ja sam kao pripremu za snimanje emisije prvi put pjevala pred njim. Imala sam tada 31 godinu.
- Manje je poznato da ste zamalo postali operna pjevačica?
- Zajedno s dragom prijateljicom Radojkom Šverko, dok smo još bile cure, išla sam na tečaj pjevanja, profesorica nam je bila Marija Bunčuga, i ona je smatrala da bismo mi obje mogle biti operne pjevačice. Ja obožavam operu, tada sam pjevala Malu Floramye, ali to je bilo prenaporno za mene. Profesorica nam je čak branila da idemo u zabavne vode, ali obje smo to htjele i to smo uspjele, svaka na svoj način.