Hrvatska će, čini se, ostati bez obiteljskih domova za starije osobe. Nedavna je ovo izjava potpredsjednice Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe te potpredsjednice Sindikata umirovljenika Hrvatske Jasne A. Petrović. Ova alarmantna rečenica digla je prašinu i bacila je u oči svima koji su dio priče o zbrinjavanju osoba starije životne dobi. Neki su tu prašinu izbjegli, nekima je zažuljala vidokrug, a neke će tek zapeći. No, najviše će pogoditi osobe koje će zatvaranjem tih vrata ostati bez krova nad glavom.

Prosječnom građaninu u Hrvatskoj nije lako živjeti bez obzira na životnu dob, ali starost - vrijeme u kojemu je čovjek već odavno sve pružio i obitelji i društvu - iznimno je teška. Država nema nikakvo rješenje, barem ne na vidiku, a hitno je potrebno, i to ono dugoročno.

Minimalni uvjeti

Za početak, važno je razlikovati vrste domova koje pružaju ovaj vid smještaja nemoćnima i osobama starije životne dobi. Na vrhu liste nalaze se javni domovi, kojih je pedesetak i u vlasništvu su države, odnosno županija i gradova, sa smještajnim kapacitetom za tek nešto više od 11 tisuća korisnika. Oko pet i pol tisuća korisnika smješteno je u stotinjak privatnih domova, a obiteljski domovi, po nedavno objavljenim napisima, odlaze u prošlost. Valja pojasniti da privatni domovi podrazumijevaju posebne uvjete za otvaranje, poput izgleda i stanja objekta te broja zaposlenih stručnjaka u odnosu na korisnike (medicinsko osoblje, njegovatelji, kuhari itd.), dok su obiteljskim domovima uvjeti minimalni - uglavnom su to obiteljske kuće koje imaju manji ili veći smještajni kapacitet.

Zastupnik koji u Saboru predstavlja upravo ovu populaciju, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika Silvano Hrelja, gostujući na N1 televiziji, izjavio je da se umirovljenici okupljeni u udrugama i sindikatima trebaju izboriti za svoja prava. On će, tvrdi, uvijek u Saboru dići ruku i podržati svaki dobar prijedlog ukoliko ide u prilog hrvatskim umirovljenicima. Hrelja je poručio penzionerima da nude rješenja, a ne da budu samo kritičari. "Mi se silno trudimo biti Europejci, a praksa u Europi nije pod svaku cijenu utrpati stare ljude u domove", naglasio je Hrelja. Dodao je da se europska praksa temelji na ostanku ljudi starije životne dobi u vlastitim stanovima i kućama te pružanju pomoći kroz aktivnosti koje se organiziraju putem plaćenih pomoćnika ili volonterski te da su slični projekti zaživjeli i kod nas.

Što se samih domova tiče, privatni dom si ne mogu priuštiti sve starije osobe. Budući da su mirovine nedostatne za pokrivanje troškova takvog boravka, u plaćanje su nerijetko uključeni i drugi članovi obitelji. Privatnim i obiteljskim domovima se pribjegava većinom iz puke potrebe, jer je daleko lakše snositi trošak smještaja i(li) boravka u javnom domu, ali liste čekanja na njih su upravo nevjerojatne. U nekim hrvatskim gradovima te liste dosežu zapanjujuću brojku od čak 15 godina! Za neke se čeka čitavo desetljeće, a ponegdje je ta brojka smanjena na pet do šest godina. Matematički gledano, odlaskom u mirovinu sa 65 godina života, u nekim hrvatskim gradovima ulazak u javni dom moguć je tek s navršenih 80. Ovo nije i ne može biti izdvojeni problem nekog grada ili županije, nego postavljanja jasnih regulativa na vrhu i njihovih provođenja.

Ukoliko se obistine najave o zatvaranju većeg broja obiteljskih domova za starije osobe, postoji mogućnost da privatni, pa čak i javni domovi osjete pritisak u vidu smještajnih kapaciteta ili osiguranja barem dnevnih boravaka nekih novih korisnika.

Povezane vijesti

• Još jedna gradska štorija JAVNO SPALJIVANJE ISKAZNICA IDS-a
• Novinari "peglaju" društvene teme: SUTRA GOSTUJU NOVINARKE GLASA ISTRE CHIARA BILIĆ I BORKA PETROVIĆ
• Facebook komunikacija