Onog trenutka kad su medulinski svjetski putnici ušli u avion Fly Emiratesa koji ih je odveo u Ujedinjene Arapske Emirate, trebali su razmišljati o tome koliko bi ih to besplatno putovanje u konačnici moglo koštati. Trebali su se zapitati - što mi to radimo? Sudjelujemo li u nečemu u čemu ne bismo smjeli? Čime smo zaslužili da Turistička zajednica Medulina financira deset dana našeg boravka u jednom od najatraktivnijih i najskupljih gradova svijeta? 

"U Dubaiju nam je bilo lijepo. Osjećali smo se kao na filmu. Uživali smo. Gledaš i ne vjeruješ da to postoji. Svi automobili su veliki i novi. Zgrade su prekrasne. Neboderi ulaze u oblake. Ljudi su bogati. I ništa nismo platili. Možda nešto malo, tek neku sitnicu, poklon za djecu poput magnetića za frižider. Hvala gospodinu Encu što nam je to omogućio". 

Eto, tako bi izgledao telegrafski izvještaj iz dalekog Dubaija, gdje se deset dana odmaraju i u blagodatima tog Disneylanda za odrasle uživaju odabrani medulinski turistički radnici. Telegraf bi u zamišljenoj situaciji takvu poruku uputio prema sjebanoj Hrvatskoj, državi koju je Transparency international prema percepciji pozicionirao među najkorumpiranije države Europske unije. Mi Hrvati, naravno, to ne priznajemo, time se ne zamaramo, a još manje bavimo. Mi Hrvati korupciju dnevno prakticiramo. Onima koji korumpiraju se divimo. One koje korumpiraju shvaćamo. I kad imamo korupciju pred vratima, mi je ne vidimo. Kad nam drugi o njoj argumentirano pričaju, mi to ne čujemo. Kad smrdi na kilometre, mi ne osjetimo. Ne želimo ni čuti ni vidjeti ni omirisati fonju u kojoj živimo. Pronalazimo opravdanja za kuverte ispod stola te za sve oblike mita i korupcije, za neprikladne darove, plaćene kurve, putovanja i obilaske svjetskih turističkih atrakcija. Korupcija se, vidi se na ovim primjerima, pojavljuje u različitim oblicima. Nekad je to keš, a nekad nešto drugo upakirano u vrijedan poklon. Naprosto korumpiramo i puštamo da nas korumpiraju. Ne znamo poklonu reći ne. A besplatan poklon je najskuplji dar. Sve ima svoju cijenu i sve kad-tad dolazi na naplatu.

Neizbrisiv trag 

Onog trenutka kad su medulinski svjetski putnici, koji su prije Dubaija posjetili Francusku, Tajland, Bali, Indoneziju, Kambodžu, Vijetnam i Kubu, ušli u avion Fly Emiratesa koji ih je odveo u Ujedinjene Arapske Emirate, trebali su razmišljati o tome koliko bi ih to besplatno putovanje u konačnici moglo koštati. Trebali su se zapitati - što mi to radimo? Sudjelujemo li u nečemu u čemu ne bismo smjeli? Čime smo zaslužili da Turistička zajednica Medulina financira deset dana našeg boravka u jednom od najatraktivnijih i najskupljih gradova svijeta? Da li onaj koji je ovo organizirao od nas ima neka očekivanja? Hoćemo li se naći u sukobu interesa? Zar će nas doista kod izglasavanja nekih odluka netko podsjetiti da Dubai, unatoč tome što je bio besplatan, ipak ima svoju cijenu u formi glasačke ruke ili neprincipijelne podrške onome tko nam je to omogućio? Nije li ovo plaćeno putovanje neprikladan dar koji nas može kompromitirati? E da, da, većina vas koji ste ušli u taj avion o tome da radite veliku grešku morali ste razmišljati onu zadnju noć pred putovanje života, dok ste u kofere stavljali najbolje veštite i veselili se zabavi na tuđi račun. Trebali ste se, danima prije toga, oduprijeti sirenskom zovu besplatnog, ali ničim opravdanog, potpuno besmislenog, ali rastrošnog i polukoruptivnog putovanja. Oni iz tog aviona čije je putovanje besplatno, plaćeno novcem Turističke zajednice Medulina koji se trebao potrošiti namjenski i ciljano u sasvim druge promotivne aktivnosti, počinili su grešku. Svoj potpis na pristanak na putovanje ispisali su nalivperom čiju tintu ne mogu izbrisati gumicom za olovke. Trag svoje gluposti ne mogu ničim ukloniti. 

Nikad čuli za Knežev dvor 

Još 1997. godine u svojoj božićnoj poruci zagrebački nadbiskup Josip Bozanić javno je progovorio o grijehu struktura. Tu direktnu i radikalnu sintagmu upotrijebio je zato što je bilo toliko jasno da je korupcija ovladala hrvatskim političkim životom, a oni koji su se protiv nje morali boriti, prvi su je prakticirali. Političari. Nema velike razlike između onih na vrhu i onih na marginama, državnih i lokalnih, jedino je vidljivost ovih prvih veća od vidljivosti ovih drugih. Modus operandi im je isti. Ključan im je problem izokrenut sustav vrijednosti, golemi ego, nedostatak samokritičnosti te opsjednutost vlašću i materijalnim dobrima. Tko god uđe u sferu politike ili je plaćen javnim novcem trebao bi se s vremena na vrijeme prisjetiti natpisa s dubrovačkog Kneževog dvora: Obliti privatorum, publica curate - zaboravite na privatno, brinite se za javno. Politika je u svojoj suštini odricanje, poniznost, skromnost, služenje zajednici i servisiranje njenih potreba. Politika je briga za druge, a zapostavljanje sebe. Politika je zamišljena kao nešto časno. Nažalost, njeno prakticiranje na hrvatski način, gdje se ulaskom u taj svijet kriminala, korupcije i malverzacija zaboravlja na javno, a misli samo na privatno, što je dijametralno suprotno moćnoj poruci s Kneževog dvora, pretvorilo ju je u trgovinu i licitiranje. Kao da svatko baveći se tom kurvom od zanata ima svoju cijenu. Samo je pitanje koliko ona iznosi. Medulinci u Dubaiju nisu čuli za Knežev dvor, njima Obliti privatorum, publica curate znači koliko i osuđenom na smrt koji kreće pred streljački vod vremenska prognoza za narednih mjesec dana. 

Da li su oni koji su ušli u avion za Dubai razmišljali o skrivenom interesu onoga tko im je to organizirao? Jesu li se pitali zašto on to ustvari radi? Zar su zaista tako naivni da misle kako su to zaslužili? Zar doista misle da će javnost nasjesti kako je putovanje u Dubai edukacijsko? Nemoguće je da im nije palo na pamet kako onaj tko je to organizirao kupuje njihovu naklonost, nagrađuje ih za dosadašnju kooperativnost i ulaže u budućnost tog odnosa. Sve bi to bilo u redu da TZ Medulina nije galantna i rastrošna tuđim novcem, prikupljenim za drugačije i osmišljenije promotivne aktivnosti. 

Putovanje u ostrakizam 

Ovo putovanje privilegiranih Medulinaca, odabranih po kriteriju lojalnosti i ulaganja organizatora u kadrove koji su mu potrebni u održavanju carstva na životu, (pred)zadnji je čavao u lijes političkog projekta načelnika Općine Gorana Buića i šefa TZ-a Medulina Enca Crnoborija. Koliko su svojedobno dobrog napravili u početku svoje političke vlasti, sa željom, kreacijom i energijom kojom su pokretali inicijative, toliko su toga u međuvremenu prokockali. Pokeraški su sve žetone kod ruleta stavili na crveno i izgubili. Kockali su se, uložili svoje ime i pobijedili sami sebe. Uzalud Crnobori i Buić krivce za vlastite promašaje traže u visokim dužnosnicima u Zagrebu kojima su se zamjerili. Uzalud krivce za vlastite promašaje traže u jednom lokalnom biznismenu i političaru prema kojem se nisu postavili korektno i džentlmenski. Isto tako uzaludno im je nalaženje krivca za svoje promašaje u bivšem obavještajcu čiju su kćer odlučili žrtvovati na oltaru svojih političkih interesa. Promašeno im je za vlastite pogreške okrivljavati naše novine i novinare koji ih kao napadaju na osobnoj razini i ad hominem. Sve su to izmišljotine dvojca koji problem traže u drugima, a ne vide ga u njima samima. Oni najbolje znaju što su radili i što rade. Svaljivati odgovornost na druge koji im navodno podmeću, osvećuju se ili ih reketare nije točno, nečasno je i kukavički. Dok se stvar u njihovim glavama ne smiri, spas bi im bio ostrakizam. Ne, ne, to nije neko udaljeno i egzotično mjesto za još jedno putovanje po svijetu, nego postupak u atenskoj demokraciji kad se osobe na desetak godina protjerivalo iz grada zbog određenih razloga. Među ostalim, i za njihovo dobro. 

Povezane vijesti

• Umijeće života: Otac i vanbračno dijete
• Spašavanje vojnika Mezulića
• Nova opcija za spas Istre 1961