Arhiva G. I.
ZA: Razmišljam da si kupim to čudo. Onaj sa sjedalom (piše Roberto RAUCH)
Proslavljena animirana serija „South Park“ u jednoj se epizodi već okomila na gomilanje električnih romobila u SAD-u. A kada oni nešto uzmu na zub, znate da je ta pojava već duboko ukorijenjena u američkom društvu, pa posljedično ona mora biti i ismijana. No, ta pojava nije nužno loša. Električni romobili do jučer su se činili kao budućnost našeg društva, a onda, baš kao u South Parku, kao da su preko noći preplavili Pulu svojim tihim zujanjem. I bit će ih sve više, neovisno što o tome mislimo kolega Rosanda i ja.
Naravno, ima tu još rupa i nedostataka. MUP je još prije godinu dana propustio priliku da, poput drugih europskih zemalja, regulira zakon po pitanju električnih romobila. To praktički znači da se vozači tih modernih naprava i dalje tretiraju kao pješaci. Da romobile ne smiju voziti po cesti i biciklističkim stazama, već samo po pješačkim zonama. Ministar Božinović nekoliko je dana unazad izjavio kako se sada radi na tome. Promet romobila će se regulirati, što će vjerojatno značiti da će se situacija okrenuti naglavačke – voziti će uz rub ceste i biti zabranjeni u pješačkim zonama. A to je dobro. Nekoliko sam puta sanjarski hodao po Prvomajskoj i skoro se zabio u nekog klinca koji je na tome jurio. Jer klinac, sa svojih dvadeset pet kila, na tom čudu stvarno juri.
Neupitno je da će gomilanje električnih romobila rasteretiti promet. Manje gužve po cestama, više dostupnog parkinga. Ne treba posebno napominjati i kako su manje štetni za okoliš u odnosu na automobile. A troše samo struju – odvezete se na posao, tamo "uberete" poslodavcu malo besplatne električne energije i napunite svoje vozilo, a onda se besplatno vozite kući. Čuo sam da se netko tako vozi na relaciji Vodnjan-Veli Vrh. Treba mu dvanaest minuta do Velog Vrha, a sedamnaest da bi se uzbrdicom vratio u Vodnjan. Nije to uopće loše.
Možda pojava ovog novog prijevoznog sredstva napokon potakne gradske vlasti da malo porade i na uređenju biciklističkih staza koje, opet u nekim razvijenijim europskim državama, postoje već dugi niz godina. Romobili bi na takvim stazama mogli skladno koegzistirati s dobrim starim biciklima. Bio bi to dodatan poticaj da se ljudi okane auta i prebace na jednostavniju vrstu kretanja po gradu.
U konačnici, i sam razmišljam da si kupim to čudo. Onaj sa sjedalom, da ne moram stajati. Fino obučen sjedam na njega, vjetrić mi struji u lijepo počešljanoj kosi. Moj rombač (ne sumnjam da ih u Zagrebu već tako nazivaju) malko usporava dok se uspinjemo prema Kaštanjeru, ali mu ja to ne uzimam za zlo. Štoviše, nježno ga pomazim i bodrim poput vjernog kljuseta na kojem jašem. Možda se to i dogodi. U nekom utopijskom svijetu.
PROTIV: Je li uopće taj „e-vrag“ zdrav i siguran za ljude? (Piše Marcello ROSANDA)
Puno je debele djece po svijetu, samo im još fali e-romobil za do Meka! Ova tema budi u meni jal i nepovjerenje prema novim tehnologijama kao početno oružje u argumentaciji. Naravno, ne valja biti a priori protiv nekoga ili nečega. Napredak tehnologije je super, izumile su se svakakve stvari koje pomažu čovjeku u svakodnevnom životu, u poslu, komunikaciji… No, nažalost tehnologija je, isto tako, postala cilj sama po sebi, više nego sredstvo za ostvarenje cilja. Prvo se izumi neki „e-vrag“, pa se tek onda razmišlja što s tim „e-vragom“ i je li taj „e-vrag“ uopće potreban i, što je najbitnije, je li „e-vrag“ uopće zdrav i siguran po ljude? Sve se to brže bolje preskoči i „bruto govno trgovačko“ plasira „e-vrag“ na tržište, slobodno tržište. Tehnologija je super. Omogućila je jednom čovjeku izlet na mjesec, samo ostaje nejasno što je čovječanstvo dobilo time.
Kad smo kod e-romobila, recimo samo da takva tehnologija mora definitivno ići u korak s prometnom infrastrukturom te, naravno, zakonom o prometu. Naravno, to danas još uvijek nije slučaj, bar u Hrvatskoj. Prometni se propisi moraju prilagoditi suvremenim vremenima, odnosno novoj tehnologiji, htjeli – ne htjeli. Jer, proizvod je tu, plasiran na tržište (slobodno tržište) i prije procjene o njegovoj sigurnosti i mogućem uključenju u cestovni promet. Kada bi došlo do bliskog susreta između primjerice e-romobila i bicikla, gore bi prošao vozač e-romobila. Jedan od razloga su kotači koji nisu dovoljno debeli za vožnju. Ukoliko kotač upadne u neku rupu na stazi, a rupa diljem Lijepe naše ima li ih ima, posljedice za vozača mogu biti kobne. To znači da i male nepravilnosti predstavljaju opasnost. Za razliku od velikog broja europskih država, Hrvatska je prije godinu dana propustila priliku zakonski regulirati to pitanje iako je već tad na cestama bilo na tisuće romobila, segwaya (ono drugo ča pelju turišti) i drugih električnih vozila koji mogu juriti i preko 30 kilometara na sat.
Zakonom je propisano da je na kolniku zabranjeno igranje, vožnja dječjim biciklom, romobilom i koturaljkama, kao i sanjkanje, skijanje i slično. Budući da je kretanje romobilom zabranjeno kolnikom, a romobil se ne može smatrati ni biciklom da bi se mogao kretati biciklističkom stazom, iz Zakona proizlazi da se romobilom može kretati samo površinom kojom se kreću pješaci. Tako se romobil, pa bio on i na električni pogon, ne smatra vozilom, a njegov je vozač - pješak. Neki će reći da je vožnja (sve bržih) e-romobila među pješacima vid agresije. Jedan krivi korak, jedan kamenčić na krivom mjestu u krivo vrijeme i – dijete leži na podu. Što smo htjeli, to smo i dobili.
Na državi je sada da, ako već mora, a nema joj druge, dobro regulira pitanje uključenja e-romobila u promet. Ograničiti brzinu romobila po dionicama, ovisno o uvjetima, osigurati im sigurne koridore, obavezati te hrabre moderne ljude bar na kacigu i trubu, ili ih pustiti na cestu uz obveznu i skupu policu osiguranja... Do tada, preporučio bih ljudima da ipak, još malo, ostanu staromodne kukavice i služe se dobrim starim – biciklama, sve dok uvjeti na našim cestama budu dostojni nove tehnologije. Budi se istok i zapad! Živjela e-tehnologija!