Posljednji austrougarski car Karlo I samo je igrom slučaja 1911. godine, pet godina prije nego će postati prvi čovjek carstva, preživio atentat na cesti Vodnjan - Bale, kada je njegov automobil prešao preko barikade postavljene na cesti, oštetio gume i zamalo se prevrnuo. Koliko nam je poznato, ova činjenica do sada nije zabilježena u povijesnim knjigama te je riječ o prvoj javnoj objavi i opisu tog zanimljivog događaja. Glas Istre je informacije i dokaze o njemu dobio zahvaljujući Puljanki Neviji Bilić, koja ih je otkrila slučajno u Državnom arhivu u Pazinu, gdje je pronašla sudsku presudu koja se odnosi na taj slučaj.

U automobilu je taj dan na cesti Vodnjan - Bale bilo šest putnika, među kojima četvero znamenitih. Uz Karla I. - koji nije bio prijestolonasljednik, ali je to postao nakon poznatog atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda u Sarajevu 1914. - to su bili arheolog i konzervator Anton Gnirs, industrijalac Leopold Kupelwiser, mlađi sin glasovitog Paula Kupelwisera, i nadvojvoda Maximilian, mlađi brat Karla I.

Srećom, nitko nije stradao. Dvije kamene prepreke postavila su dvojica mladića iz Gajane, pastir i seljak, jedne tople lipanjske večeri. Radi li se doista o, kako bi ga danas nazvali, terorističkom činu i pokušaju atentata, ili je posrijedi bio dječji nestašluk, iz sudske presude nije posve jasno.

Senzacionalno otkriće

Karlo I, tada drugi po redu kandidat za budućeg cara iza Franza Ferdinanda, ljeti je odsjedao na Brijunima. To dokazuju i navodi iz knjige "Izgubljeni raj Brijuni" Mire Pavletić, gdje piše da je "na Brijunima obično boravio s majkom Marijom Josefom i bratom Maximilijanom. U razdoblju od 1910. do 1914. na otoku se zadržava kratko, najčešće tijekom svibnja ili lipnja. Kao car na otok dolazi tek potkraj 1917.".

Karlo I.

"Plesna groznica tada još nije bila u takvom jeku kao kasnije, u poslijeratno doba. Plesalo se samo jednom tjedno, subotom je bio bal u gornjoj od blagovaonica i terasi. Ako je bila prisutna nadvojvotkinja Marija Josefa sa sinovima Karlom Franzom Josefom i Maxom, mlade dame su drhtale od uzbuđenja čekajući da zaplešu s budućim carem, i pritom ih uopće nije smetalo ako bi im tek odrasli kraljević pri prvim plesnim pokušajima nagazio i poderao skut haljine", piše u knjizi. Mladi Gajanci su, izgleda, grubo prekinuli ljetovanje budućeg cara i njegovih uglednih gostiju.

Puležanka Nevija Bilić, inače povijesni entuzijast, pukim je slučajem, tražeći podatke o svojim precima, nabasala na presudu tadašnjeg Okružnog sudišta u Rovinju i odlučila podijeliti ovo senzacionalno otkriće s Glasom Istre. Vjeruje da ovaj događaj nije nigdje zabilježen osim, naravno, u Državnom arhivu u Pazinu gdje je i pronašla taj jedinstveni povijesni dokument.

Pastir i seljak

Presuda započinje riječima "U Ime Njegova Veličanstva Cara!" i nastavlja se uvodno predstavivši "Okružno sudište u Rovinju pod presijedanjem predsjednika viteza Covaza, sudskog vijeća i prislušnika (sudski pripravnik) Scomersicha kao perovodje (zapisničar)" koji su "riješili optužbu nadnevkom 31. decembra 1911., prikazanu od državnog odvjetništva u Rovinju kao tužitelja".

Tom su optužnicom, naime, okrivljeni Mihovil Butković i Paškval Matias, dvoje tinejdžera od svega 17 i 13 godina, radi zločina počinjenog 5. junja 1911. godine. Rasprava se održala u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika dr. Bencicha i branitelja tuženika, viteza Rismonda.

Prvooptuženi Mihovil Butković iz Gajane, rođen 1894. godine, okarakteriziran je kao "neoženjen, poljodjelac, nepismen, bez imanja, neporočan", dok se za njegovog druga, mlađahnog Paškvala Matiasa, navodi "rođen u Gajani 1898., katoličke vjere, neoženjen, pastir, nepismen, bez imanja, neporočan".

Istog dana, nešto prije samog čina, stoji u presudi, Butković je nagovarao i stanovitog Martina Zulijanija da "nameće poprijeko ceste Vodnjan - Valle, na mjestu zvanom Proština, kamenje, opazivši mu da će tako moći vidjeti prevrnuti se kakav automobil i poginuti koji se budu u njemu nalazili, te što ga je tim pobudjivao da poduzme zlobno čin uz pogibelji". Zulijani je, međutim, nakon dužeg nećkanja ipak odustao, a Butković je oslobođen za djelo koje bi danas nazvali "navođenje na kazneno djelo".

Problematični je dvojac, potom, proglašen krivim za počinjena nedjela, "što su na večer 5. junja 1911. nametali zlobno u dvije točke na cesti Vodnjan - Valle poprijeko na istu razno veliko kamenje, uslijed čega je automobil, u kojem su se nalazili Njihove carske kraljevske Visosti nadvojvoda Karlo Franjo Josip, nadvojvoda Maksimilijan, carski i kraljevski linijski kapetan Karlo (nečitko), profesor doktor Anton Gnirs, te industrijalac Leopold (Paul) Kupelwiser i šofer".

Automobil je potom udario i prešao prvu kamenitu ogradu, oštetivši se za otprilike 200 Kruna. Jedna mu je pneumatična guma puknula, dok se druga pokvarila, te "samo prešavši jedan kip pijeska nije udario u drugu kamenitu ogradu. Time su obojica zlobno poduzevši čin prouzročili pogibelji".

Na kraju presude stoji, naravno, da nestašni mladići "bivaju kažnjeni" i opis kazne. Butković je tako proveo četiri mjeseca u "teškoj tamnici s jednim tvrdim ležajem na mjesec", dok je Matias dobio tri tjedna zatvora. Uz navedeno, oboje su morali platiti troškove postupka i ovršnu kaznu.

Posljednji car

Karlo I. posljednji je vladar iz dinastije Habsburgovaca i posljednji austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj. Vladao je od 1916. do 1918. godine, a u Katoličkoj crkvi štuje se kao blaženi Karlo Austrijski zbog njegovih mirovnih nastojanja tijekom Prvog svjetskog rata. U vrijeme njegovog rođenja Franjo Josip I., brat njegovog djeda, bio je vladar Austro-Ugarske Monarhije, dok je njegov stric Franjo (Franz) Ferdinand postao prijestolonasljednik dvije godine nakon toga.

Nakon sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda, koji je bio i povod za početak Prvog svjetskog rata, Karlo I konačno postaje prijestolonasljednikom Monarhije. Od samog početka svoje vladavine, šokiran ratnim stradanjima, počeo je pripremati teren za pregovore o mirovnom sporazumu između Austrije i sila Antante, ali nikad nije imao hrabrosti zaključiti mir bez njemačke dozvole. Nakon što je doživio dva srčana udara, Karlo I. je u izgnanstvu preminuo od zatajenja dišnog sustava 1922. godine u dobi od samo 34 godine.

Nadvojvoda Maksimilian

Znameniti Karlov gost i očito izletnički suputnik bio je Leopold, mlađi sin Paula Kupelwiesera, austrijskog inženjera metalurgije i stručnjaka za čelik. Paul je taj koji je, kao veliki vizionar, 1893. godine kupio malarične Brijune i pretvorio ih u mondeno ljetovalište i lječilište europske i svjetske aristokracije.

Pomoć u rješavanju problema malarije na otocima zatražio je od velikog njemačkog znanstvenika Roberta Kocha. Važno je napomenuti da se i Paul Kupelwieser zarazio malarijom za vrijeme prvih posjeta brijunskom otočju. Kada je prvi put došao na otok, u luci u koju je bilo moguće uploviti samo za plime nalazilo se svega nekoliko zgrada, hrpe kamenoga krša iz kamenoloma, a od raslinja tek čempres, lovor te nekoliko starih stabala maslina i duda.

Brijuni su u to doba bili svratište europske i svjetske elite, a dolazak brojnih gostiju, pripadnika aristokratske, kulturne, znanstvene, industrijske i ekonomske elite, redovito je objavljivan u otočnim novinama. Impozantan rad Paula Kupelwiesera obilježio je Brijune, na kojima je ostavio neizbrisiv trag vrijedan divljenja, a njegov sin Leopold bio je zadužen za turizam i trgovinu vinom.

Anton Gnirs

Drugi suputnik, austrijski povjesničar umjetnosti, arheolog i konzervator Anton Gnirs ostao je zapamćen kao prvi konzervator Središnje komisije za istraživanje i očuvanje građevnih spomenika za okruge Pulu, Pazin i Rovinj, a od 1912. pokrajinski je konzervator za Istru. Istraživao je arheološke i povijesne spomenike u Istri, kao što su forum i teatar u Puli i spomenici na Brijunima.

Impozantan rad i nasljeđe koje su Puli i okolici ostavili ne samo Kupelwieseri i Gnirs, već općenito Habsburgovci, obilježili su i formirali Brijune, Pulu i okolicu kakvima su oni danas, te tako ostavili neizbrisiv trag za povijest ovog kraja. Srećom, bilo da se radilo o dječjem nestašluku ili stvarnom pokušaju sabotaže i atentata, nitko nije stradao tog 5. lipnja 1911. godine, a ondašnji putnici u autu nastavili su svoje poslanje i njihovi potomci još i danas žive.

Povezane vijesti

• DRŽAVNI ARHIV U PAZINU PROSLAVIO 60. GODIŠNJICU POSTOJANJA: Cijenjeni i nezaobilazni čimbenik kulturnog života Istre
• Belašićev zbornik isprava - povlastice, konstitucije, rezolucije, sporazumi, odluke i pravilnici važni za Pazinsku grofoviju i Grad Pazin: DJELO BEZ KOJEG SE VIŠE NEĆE MOĆI PISATI POVIJEST SREDIŠNJE ISTRE I LIBURNIJE
• Primopredaja mandata ravnatelja u DRŽAVNOM ARHIVU