Samo deset kilometara od Pule - novo iskustvo. Prizor kao u Skandinaviji u kojoj doduše nema maslina, ali princip je isti - osnovna škola pored maslinika pored kojeg je farma, onako prava didaktička sa svime što prava farma treba imati - kokoši, koze, ovce, magarce, ali i vremešnog boškarina Boška, koji je s doživljenih 15 godina jedan od najstarijih boškarina u Istri, te, naravno, psi koji trčkaraju poput pastira oko njih. Pitomo je. Toliko je idilično i životinjama toliko dobro da se i zečevi vraćaju na farmu, u povjerenju nam kaže Helena Pola, stručna programska voditeljica Udruge Istrian de Dignan.

Imaju i didaktičku farmu kojom koordinira Denis Zgagliardi, kao dio zanimljive inicijative očuvanja tradicije koju je Udruga maštovito i studiozno pokrenula s ciljem zaštite materijalne i nematerijalne ruralne baštine. Udruga funkcionira na tri razine i lokacije - didaktička farma i vrt, Ekomuzej odnosno kuća tradicije u samom središtu Vodnjana Te u vodnjanskoj žili kucavici, Trgovačkoj ulici, Ekolab laboratorij za preradu i kušaona s proizvodima svih lokalnih proizvođača. Zanimljiv program za jedan poludnevni ili cjelodnevni dan s obitelji, prijateljima…

Pomislila je to i američka obitelj koja se željela okušati u branju maslina. "Putujemo po cijelom svijetu", veselo je svoju obitelj predstavila šestogodišnja Olive Ruble. "Bili smo u Brazilu, Washington DC-ju, sada smo u Hrvatskoj, a nakon toga idemo u Disneyland", nastavila je izlaganje o obiteljskim putovanjima.

Mural na ekomuzeju

Američka obitelj Ruble živi u Hrvatskoj godinu dana. Olivijin otac Seth u američkoj je vojsci i preko ambasade surađuje s hrvatskim Ministarstvom obrane. Obožavaju Istru, kažu nam Seth i Kristen Ruble, a u Vodnjanu su završili jer su željeli ići na Brijune pa je ovo dio turističke ture kojom obilaze Istru. Olive baš i nije oduševljena branjem, a mali brat Jack skuplja masline koja padaju po tlu. Nije Disneyland, ali mu je zabavno.

Vrijeme je maslina i Udruga je ovoga tjedna krenula s berbom. Ponedjeljkom i petkom to rade sa školskom djecom koja imaju svoj raspored i svaki sat dolazi po jedan razred, a tijekom tjedna su turisti i team buildinzi.

- Ovaj mjesec beru se masline, kad imamo mlade jariće i kozliće mogu probati musti te sudjelovati u hranjenju i jutarnjoj njezi domaćih životinja, a nakon toga u branju povrća u vrtu i u Ekolabu imati degustaciju, priča naša vodičkinja Helena pored vrta koji je pun rajčica, paprika, malancana, salata, naravno ekoloških.

Svega se tu nađe...

Ni ne čudi što je u neobično hladnom listopadu vrt bogat kao da je kolovoz. Stajski gnoj s farme se čuva i njime se gnoje biljke koje su u vrtu, a koje se prodaju na placu. Što se ne uspije prodati, obrađuje se u Ekolabu. O uspješnom vrtlarstvu govori i priznanje najljepšeg ekološkog vrta u Hrvatskoj koji je vodnjanska škola dobila prošle godine. Šarmantna je to lokalna priča edukativnog, ali i tradicijskog karaktera s ciljem očuvanja i promocije baštine u kojoj sudjeluje cijela zajednica, od osnovne škole do mještana koji su, primjerice, Muzeju darivali eksponate i sudjeluju u raznim aktivnostima valoriziranja baštine, kako bi po domaću rekli, od alata do pjata.

Ekomuzej s eksponatima koje su donirali građani

Udruga je počela s radom 2014. godine na inicijativu petoro mladih entuzijasta koji su studirali vani te se nakon povratka u zavičaj okrenuli lokalnoj kulturi, tradiciji i baštini. Željeli su nešto napraviti za svoj grad i pomaknuti sve te okove za koje je vezan stari Vodnjan kao grad duhova.

- Ovo je bio projekt mladih ljudi, dan-danas predsjednik Udruge je Dino Babich. Jedan od mladih entuzijasta je bio i sadašnji gradonačelnik Vodnjana Edi Pastrovichio, priča nam naš vodič dok prolazimo pored aromatičnog vrta koji se zove Vodnjan u prostoru i biljke su tako posađene da bi se iz ptičje perspektive vidjeli rimski centurioni. Lijepi je to mirisni herbarij zahvaljujući kojem se prave macerati od smilja, lavande, ulja od kantariona, čajevi od mente, lovora i salvija čiji su listovi dobri protiv krvarenja i održavanja bjeline zuba. Beremo i trljamo.

Starinska soba

Trenutno provode interesantan projekt Slow food, preko kojeg se umrežavaju s udrugama iz drugih županija i promoviraju razvoj poljoprivrede te kroz primjere dobre prakse s mladim vinarima i maslinarima žele pokazati da se od toga može živjeti. Osim toga, internacionalna organizacija Slow food podržava ih s njihovim edukacijama. Stoga pozivaju sve mlade ljude koji kreću u proces bavljenja poljoprivredom da ih kontaktiraju radi savjeta, od toga kako napraviti etiketu do toga kako plasirati svoj proizvod.

Tura se nastavlja u Ekomuzeju na samom trgu. Dočekuju vas uz zdravicu s Vin de Rosom, specifičnim vodnjanskim desertnim vinom. Rađeno je od muškata ruže. Zavodljivo je, slatkasto i crvenkaste boje. Zovu ga i pasito, priča nam Helena i kaže da je opstao samo u Vodnjanu gdje ima 80 čokota. Žele ga sačuvati.

Istarsko desertno vino

- Najljepši grozdovi stavljaju se na sušenje u posebne kutije s mrežicom koje se dižu na šufit i pohrane na mračno i prozračno mjesto kako bi se bobice mogle osušiti od vode, tako da na njima ostaje samo cuker, šećer i srž. Odleže do vikenda prije Božića, kada se obrađuju i čuvaju u bačvama dvije-tri godine, opisuje Helena pripremu raritetnog desertnog vina koje se otvara samo za posebne prilike.

Postoji priča da bi pri rođenju sina bocu uzidali u zid te je vadili za svadbu. Lokalni proizvođači koji njeguju tu tradiciju pasito proizvode od grozda malvazije.

Programska voditeljica Helena Pola i naša novinarka Lara Bagar

- Cilj je da se tradicija sačuva, promovira i da ta baštinska priča bude simbol Vodnjana, da nije to samo maslinovo ulje, već i Vin de Rosa, zaključuje naša vodičkinja nakon zdravice u tradicionalnoj kuhinji. Tu je i velika krušna peć u kojoj se znalo peći čak više od stotinu kruščića, a i danas se katkad peku na radionicama s nonicama. Pored peći je i velika kamena mašina za pranje što govori da se radilo o bogatoj kući. Svaki predmet ima etiketu i ime vlasnika i naziv na dijalektu, a opis postoji i u digitalnom formatu. Ulazak je to kao u neki drugi film gdje je sve autentično, od zidova koji su se farbali rulom do tanjura, kamina, plahti...

Topline radi, točno iznad kamina na drugom je katu postavljena spavaća soba. Madrac kao nekada - kukuruzni. Kuća ima četiri kata. U novom dijelu ide nova priča: gondola na televiziji govori o domu novijeg datuma, s estetikom Jugoslavije.

Američka obitelj Ruble poželjela je brati masline

Idemo dalje, iz jedne prostorije kao da nas netko gleda, a to je lutka lutkarice Lilie Batel. Toliko je autentična da izgleda kao baka koja šiva. U novom dijeli jedna od prostorija 300 godina stare zgrade Muzeja posvećena je vodnjanskom dizajneru cipela Erminiju Voivodi, čija je ostavština od 10 tisuća komada kalupa, šivaćih mašina, dizajnerskih crteža, cipela, torbica i drugih predmeta ovamo preseljena iz Trgovačke ulice. Voivodine kvalitetne cipele njegove su mušterije nosile i po 50 godina, a poznat je i kao ljubitelj biciklizma u čiju je čast 1922. godine kroz Vodnjan prošao Giro d'Italia, a 1927. u Istri su održane Mediteranske trke trasom dugom 87 kilometara.

U sobi posvećenoj Voivodi može se razgledati postolarski alat, vrlo očuvani primjerci cipela i sandala izrađenih po mjeri za jednu mušteriju koja ih je nosila cijeli život, a tu su i fine damske torbice. Na jednom zidu obješeni su drveni kotači bicikla koji je Voivoda vozio. Zanimljivo je da je dizajnerski reinterpretirao opanke, koje je, prema njegovim nacrtima, proizvodila jedna tvornica u Milanu. Rođen je 1902., nije imao potomaka, a umro je 1991. u Vodnjanu, gdje je i sahranjen.

I evo ih na djelu...

Još je jedan poznati Vodnjanac dobio svoju sobu. Marijan Brščić bio je za vrijeme Jugoslavije ambasador u Africi. Sa svakog putovanja donio je dar te su nakon njegove smrti djeca te eksponate donirala Muzeju koji ih čuva. Na vrhu je multimedijalna sala gdje se održavaju projekcije, večeri poezije, druženja s volonterima, uz lijep pogled na najveći svjetionik u Istri. U prostoriji je izložen namještaj i tehnika kakva se koristila od 50-ih do 80-ih godina prošlog stoljeća - stari gramofona, TV prijemnici, radio i fotoaparati, pisaće mašine i telefon kojem se djeca čude što nema ekran.

Na ulazu u staru kuhinju valja protrljati statuu poput totema. Legenda kaže da donosi sreću.

Istarska idila

No, tu priči nije kraj, jer se Vodnjanska štorijica u strip formatu nastavlja u sjedištu Turističke zajednice pored Ekomuzeja. Ondje se besplatno na četiri jezika dijeli strip nastao na osnovu legendi iz pučke predaje Vodnjanštine. Autori su poznati hrvatski stripaši među kojima su i dva Puljanina, Vibor i Vjeran Juhas.

Za nove generacije u prošlost se može otputovati pomoću proširene stvarnosti te Tale Up aplikacijom na odabranim lokacijama u gradu zakoračiti u Vodnjansku štoriju.

Da je to lako...

I za kraj izazov - proći najužom i najkraćom ulicom u Vodnjanu, širokom svega 50 centimetara. O njoj stanovnici Vodnjana pričaju jednu zgodnu pričicu, a vezana je uz razdoblje Austro-Ugarske. Negdje u to vrijeme žandar je uhvatio lopova na djelu i počela je jurnjava ulicama staroga grada. Kako je lopov bio brz, odmicao je žandaru. Na koncu je utrčao i u malu, usku uličicu. Mršav i brz, lopov je bez problema izašao u par koraka iz uličice. Malo manje mršav žandar se tu zaglavio i nije ulovio lopova. Najuža ulica danas nosi ime Stari grad.

Povezane vijesti

• IZA KULISA NOVOG PROJEKTA Tradicionalno istarsko vjenčanje u modernom ruhu
• VODNJANSKI GASTRO OBIČAJI U EKOMUZEJU Nema boljeg kruha od onoga iz krušne peći STARE VIŠE OD 200 GODINA
• Novi fotografski editorijal snimljen u Vodnjanu: SIMBIOZA GASTRONOMIJE I MODE