Katolička crkva danas slavi blagdan Sv. Petra i Pavla, Petrovo, kojim su prvokršćanskim svecima, u porečkoj i pulskoj biskupiji posvećene brojne crkve. Neke od njih opisujemo. Čak osam župa u biskupiji za patrone, zaštitnike, imaju sv. Petra i Pavla: Gologorica, Kostanjica, Kringa, Kršete, Marčana, Pula, Sv. Petar u Šumi i Vranja

Crkva Sv. Petra apostola na Vrhu Tondolon administrativno se nalazi na području župe Pohođenja Blažene Djevice Marije u Balama, a prostorno je smještena na pola puta između Svetvinčenta i Bala u šumi nedaleko sela Krančići. Smještena na velikoj hridi, priziva Isusovo obraćanje Petru: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju. Prvobitna građevina iz 17. st. obnovljena je 1904. godine kada je nastalo današnje pročelje na čijem je vrhu preslica. Pačetvorinastog je tlocrta bez apside. Na sjevernoj strani prigrađena joj je mala kapelica u gotičkom slogu. Ova zavjetna crkvica podignuta je na samom rubu stijene ispod koje je, prema pučkoj predaji, jedan bjegunac spasio glavu sakrivši se od potjere. Zavjetovao se da će na tom mjestu podignuti crkvu ako preživi.

Znamen bijelih fratara

Sveti Petar u Šumi (Vicinato, Castrum Vicinatus ili Vicini, Vicino San Pietro), dobio je ime po benediktinskom samostanu koji se u povijesnim dokumentima spominje od 1174. godina. Za razliku od istarskih mjesta i gradova gdje se naselje oblikuje na brdu s crkvom i zvonikom, a uz rubove brda nižu se kuće, u Sv. Petru u Šumi nije bilo kuća ni oko crkve, ni oko samostana, već se živjelo i stanovalo podalje, u raštrkanim zaseocima uz polja i vinograde i na rubovima kraških dolaca ispunjenih zemljom crvenicom koje su obrađivali. Predaja govori da je u Svetom Petru u Šumi boravio mađarski kralj Salomon (+1089.) nakon što je dinastičkim borbama zbačen s prijestolja. Samostan je povezan i s istarskom granom Goričkih grofova koji su od 13. Do 15. st. stolovali u Pazinu, a u supetarskom samostanu, kojeg su redovito pomagali, navodno su imali obiteljske grobnice. Iz vremena benediktinaca sačuvana je latinska knjiga pisana karolinom, iz kraja 11. ili početka 12. st., a iz istog je vremena i Supetarski ulomak - kamen pronađen u srušenom samostanskom zidu na kojemu su uklesana glagoljička i ćirilička slova, što dokazuje da su tada u upotrebi bila sva tri pisma. Kad je zamrlo zanimanje za benediktinski red, i samostan opustio, car Fridrih III. predao ga je 1459. pavlinima - bijelim fratrima, koji su samostan obnovili. Zanimljivo je da su klaustar uredili tako da su u podnožju postavili nove renesansne stupove, a stare romaničke premjestili na kat iznad. Taj postupak dokazuje konzervatorski smisao za očuvanje plemenite romaničke arkature starijeg porijekla.

U Uskočkom ratu 1616. samostan je spaljen i djelomično srušen; obnova je počela sredinom 17. st. Valvasor u svom djelu Slava Vojvodine Kranjske (1689.) ne pridaje samostanu previše pažnje, spominje tek kuriozitet da u samostanskoj crkvi nikad nije viđen - pauk. Crkva je ponovno posvećena 1755., nakon što je dobila danas vidljivo barokno pročelje, a u istom je stilu, kakav viđamo vrlo rijetko u Istri, bogato opremljena i unutrašnjost crkve.

Sve oltare je izradio pavlin Pavao Riedl. Njegov suradnik, tada upravitelj samostanskog gospodarstva, Leopold Keckheisen, autor je svih oltarnih slika u crkvi.

Na oltaru dominiraju likovi Apostola

Raritet su krasne barokne kožne, pozlaćene zidne tapete cvjetnih motiva, kojima su bočne kapele obložene od podnožja do vijenca. Visoko postavljeni prozori i sustav križnih bačvastih svodova stvaraju posebne svjetlosne učinke. Takav barokni ugođaj crkve oplemenili su oko 1770. zvukovi orgulja ljubljanskog orguljara Johana Georga Eisla. Uza svo to bogatstvo, glavni motiv hodočašća u supetarsku crkvu je čudotvorna slika Majke Božje Čenstohovske. Prema zabilješkama brojnih svjedoka, supetarska je slika na Badnjak 1721. godine proplakala. Kad je car Josip II. u austrijskim zemljama 1783. godine ukinuo brojne crkvene redove, samostan je postao državno dobro, a knjige iz samostanske knjižnice prodane su na javnoj dražbi. Pavlinska crkva Sv. Petra tada je postala župnom crkvom. Dotadašnja župna crkva Sv. Roka postala je grobljanska. Bijeli fratri su nakon mnogo godina ponovno preuzeli župu godine 1993. te i danas skrbe za duhovni život stanovnika Sv. Petra u Šumi.

Vranja se nalazi na putu od Plomina prema Učki, koji je ovdje postojao još od antičkih vremena. Prije probijanja tunela kroz Učku i izgradnje Istarskog ipsilona ovuda se putovalo iz središnje Istre, kroz Veprinac, za Rijeku. Iz Vranje je kretala i srednjovjekovna komunikacija, prijevoj prema Lovranu preko Učke. Bio je tu i stari kaštel od kojega se vide samo ostaci ruševina. Stara crkva Sv. Petra i Pavla danas je kao svetište ugrađena u proširenu i produljenu crkvu, slično kao u Sv. Martinu u Bermu. S tom razlikom da je u Vranji svetište starije crkve uklonjeno. Sačuvane su freske na južnom zidu sadašnjeg svetišta i u zonama sačuvanog zida srušenih apsida. Likovni jezik freske postavlja u kontekst kasnogotičkog slikarstva zadnje četvrtine 15. st.

Kršetama dominiraju sv. Petar i Pavao

Najznačajnija građevina u Kršetama je crkva Sv. Petra i Pavla koja potječe iz 16. st., a obnovljena 1885. godine. Uz apsidalni zid crkve sagrađen je zvonik sa zupčanim kamenim kruništem. U važniji inventar ubrajaju se dva kamena lika u niskom reljefu isklesana na stupićima; potječu iz 12. ili 13. st., a pripadaju seriji sličnih djela na istarskome području, među kojima su dva ugrađena u jednu porečku zgradu, a jedan u sredinu pročelja župne crkve Sv. Servula u Bujama.

Trviž je od 14. st. u sastavu Pazinske knežije i važna točka na granici prema mletačkom Motovunu pa je često bio u žarištu sukoba. Na starom se groblju nalazi kapela Sv. Petra koju je svojedobno stručnoj javnosti predstavio Branko Fučić. Od prvotne su jednobrodne crkve iz 11. ili 12. st. sačuvani samo bočni zidovi, a začelje je s četverokutnom upisanom apsidom pridodano u 13. ili 14. st. Branko Marušić svrstao je ovu crkvu u romaničko-gotičku podgrupu s bačvasto presvođenom apsidom. Na zidovima su očuvana tri sloja fresaka i glagoljski natpis iz 1533. godine. U 19. st. dograđeno je pročelje koje je uže od ostalih dijelova crkve.

Na mjestu današnjega vrsarskoga groblja nalazile su se tijekom povijesti dvije crkve. Stariju crkvu Ante Šonje pribraja skupini romaničkih crkava u Istri. Ova crkva spominje se 1293. godine kao S. Pietro in Lozio, pri čemu naznaku Lozio treba povezati s obližnjom lokvom (lat. lacus, rom. lozio→hrv. lokva).

Današnja crkva Sv. Petra podignuta je 1900. godine na mjestu starije. U isto je vrijeme izgrađeno i vrsarsko groblje.

Prije 250 godina proširili crkvu

U dokumentima u kojima se spominju dobra što ih istarski markiz Ulrich II. 1102. godine daruje akvilejskoj crkvi, Kostanjica se navodi kao villa de Castan. Nakon što je pred kraj 13. st. prepušten istarskim grofovima, taj feud dijelio je zajedno sa Završjem, kojemu je pripadao, sva povijesna događanja iz stoljeća feudalizma. Župna crkva posvećena je Blaženoj Djevici Mariji i Sv. Petru i Pavlu, na kojoj čitamo natpis "Electamus Genoa 1769". Iznova je sagrađena 1500., a proširena u godini koju donosi natpis. Ima tri oltara, a na najvećem, mramornom, nalaze se kipovima sv. Petra i Pavla. S vanjske strane crkve ugrađene su dvije barbarske glavice koje su podupirale rebra u svodu ranijeg prezbiterija. Pred crkvom se izdiže venecijanski zvonik četvrtaste baze te osmerokutnog tambura i šiljka. Na luku čitamo godinu 1766. Središtem Marčane dominira trobrodna župna crkva Sv. Petra i Pavla iz 15. st. sa zvonikom iz 1846. godine, uz koje je sagrađeno mjesno groblje.

Gologorica, nekadašnji feud pićanskih biskupa, dobila je župnu crkvu Sv. Petra i Pavla u 17. st. koja je podignuta na mjestu srednjovjekovnog sakralnog objekta. Župna crkva Sv. Pavla na pulskom Vidikovcu podignuta je 1985. godine. Lani je župa proslavila 50. obljetnicu osnutka dekretom porečkog i pulskog biskupa dr. Dragutina Nežića. Biskup Nežić je po nalogu Kongregacije za biskupe otišao stalno boraviti u Poreču u travnju 1969. Sa zadatkom da se iz Poreča brine za gradnju biskupske rezidencije u Puli.