Istrijanka je tijekom srednjeg vijeka, koji je u Europi trajao od 5. do 15 stoljeća, bila supruga, majka, seljanka, obrtnica i časna sestra, a neke su žene zauzimale i više društvene položaje, kao primjerice plemkinje i kraljice.

Markgrofovija Istra je dvaput bila vjenčani poklon. Godine 972. n.e. rimsko-njemački car Oton II poklonio je Istru bizantskoj princezi Teofani. Teofana (960 – 15. lipnja 991) bila je bizantska princeza koja je kasnije postala sveta rimska carica, odnosno supruga svetog rimskog (njemačkog) cara Otona II. Do braka je došlo iz političkih razloga, odnosno zahvaljujući nastojanju rimsko-njemačkog cara Otona I Velikog da sklopi savez s Bizantom. Godine 972. je Teofana iz Carigrada došla na dvor u Rim s velikom pompom, velikom pratnjom i brojnim darovima. Njih dvoje je svečano vjenčao papa Ivan XIII u bazilici Svetog Petra. Teofana je vodila aktivan život na dvoru, pratila muža na njegovim pohodima i izdavala povelje u njegovo ime.

Bratovštine sa ženskim članovima

Često je kritizirana zbog pretjerane sklonosti luksuzu, koja se smatrala dekadentnom za tadašnju siromašnu i nerazvijenu Europu. Kao primjer se tako navodi običaj da se kupa svaki dan. S druge strane se tvrdi da je prva koristila vilicu kao pribor za jelo, odnosno uvela običaj koji će se postepeno proširiti po europskim dvorovima.

Godine 1452. Friedrich III poklonio je supruzi Eleonori od Portugala Pazinsku knežiju. Eleanora (1434.- 1467) godine, jedno od devetero djece portugalskog kralja Edwarda i Aragonske Eleanor. Godine 1452. u Rimu se udala za njemačkog kralja Fridrika III., a njih su dvoje okrunili za cara i caricu tri dana kasnije, 19. ožujka 1452., papa Nikola V u bazilici Svetog Petra. Njezin miraz muž je koristio kako bi ublažio svoje financijske probleme i učvrstio svoju moć. Fridrik III bio je posljednji car koji je okrunjen u Rimu.

S Frederikom III imala je petero djece. Izvori tvrde da je Eleanora odvedena sa sjajnog, ekstravagantnog i luksuznog dvora u Portugalu u kulturnu pustoš u Beču. Vjerojatno Pazinsku knežiju Eleonora nikad nije posjetila.

Vidljiva žena u povijesti pazinske knežije je udovica Eufrosina Mosconi rođ. Pramperger (umrla 1565) - dobila je 1543. u zalog Pazinske Novake.

Kronike navode da se ugledni porečki podestat Gian Paolo Sereno Polesini (rođen 1739.g.) oženio furlanskom plemkinjom Elenom, kćerkom grofa Paola di Spilimberga. Imali su tri sina - Benedetta, Marquarda i Francesca - i pet kćeri, blizankinje Nicolettu i Francescu, Claru, drugu Francescu i Polissena.

Pazinski Novaki (Arhiva Glasa Istre)

Uz navedene iznimke plemenitašica, koje se slučajno mogu atribuirati uz Istru, Istrijanke su bile nevidljive članice društva. Ponešto se o njima može otkriti u srednjevjekovnim statutima u Istri koje su imali Bale, Boljun, Buje, Buzet, Dvigrad, Grožnjan, Labin, Motovun, Novigrad, Oprtalj, Plomin, Poreč, Pula, Rovinj, Sveti Lovreč Pazenatički, Vodnjan i Vrsar, u crkvenim knjigama i u Istarskome razvodu, a treba spomenuti i istraživanje Marije Mogorović Crljenko o svijetu istarskih žena u srednjem vijeku.

U opsežnom dijelu Kandlerovog Codice diplomatico, najčešće se spominju supruge pojedinih plemića koje daruju svoju ostavštinu Crkvi ili se povlače u redovništvo. Crkva pripisuje ženama šutnju i pasivnu podložnost muškarcu. Ženama je oduzeto pravo izbora muža, uskraćivana im je sigurnost unutar braka (razvod je muška povlastica), isključene su iz javnih djelatnosti, proglašene manje vrijednima, postale vlasništvo muškaraca. Uloga žene je odgoj djece i upravljanje kućom, a stopa smrtnosti žena bila je viša nego kod muškaraca zbog čestih komplikacija pri porodu.

U 15. i 16. stoljeću u Istri žene svoju poslovnu sposobnost ostvarivale su upravo baveći se poslovima vezanim uz hranu. Mogle su biti vlasnice ili sudjelovati u radu obrta vezanih uz proizvodnju pojedinih prehrambenih namirnica. Bile su aktivne u trgovini prehrambenim proizvodima, kao prodavačice i kao kupci. Žene su sudjelovale u pripremi hrane, a kao dojilje bile su nezamjenjive hraniteljice novorođenčadi.

Istovremeno pojavljuju se prva udruženja, koja su ponegdje davala vidljivost i prava ženama. Bratovština je, premda rijetko, primala u članstvo žene koje su bile obvezane na iste dužnosti kao i muškarci. Morale su biti na dobru glasu i časne, a o njihovu primitku u bratovštinu glasalo se kao i za muškarce. Sve veći broj žena članica bratovština rezultirao je većim brojem odredbi posvećenih ženskom članstvu u bratovštinama. Za razliku od većine ostalih bratovština u kojima nisu ulazile u organe uprave, kod bratovština sa isključivo ženskim članstvom žene su obnašale i poslove vezane za upravu bratovštine.

Bratovštine sa ženskim članovima nalazimo i u Istri. Primjerice, godine 1348. Agnese, kćerka pl. Ossalco iz Momjana bila je upisana u tri bratovštine: Spirito Santo, S. Domenico al Duomo i S. Francesco fuor delle mura, sve u Trstu. Poznato je da se od 1733.do 1735 godine u koparsku bratovštinu Sv. Antona upisalo 53 člana, od čega 4 žene: Cortese Cattarina, Dorligo Lucietta, Ponte da Antonia i Tacco del Elena. U neke bratovštine u Kopru su bile uključene samo žene: Il crucifisso del domo, ženska bratovština Križanega v stolni cerkvi i bratovština sv. Barbare.

Mnoge su bratovštine bile mješovite, tj. imale muškarce i žene kao članove. One bratovštine u kojima se nalaze i žene, predstavljaju rudimentarne primjere socijalne umreženosti žena. Zbog poznavanja ljekovitih svojstava bilja medicinom su se bavile i žene. Godine 1330. "liječnica" Draga Slava iz okolice Rovinja dobila je pravo od mletačkog Velikog vijeća da liječi reumatske i očne bolesti. U XVI. stoljeću se spominje kao liječnica, kirurg-ranarnik ili primalja, Dona Bartola koja se "odlikovala velikim znanjem i dobrim srcem".

Nasuprot tome imamo primjer iz vođenja postupka protiv neke žene osumnjičene za vračanje 1632. godine u Svetvinčentu gdje se zbog neuspješnog liječenja osuđuje Stara Mare (Marija) Radoslović, podrijetlom iz Zadra, uzevši u obzir " ... to da je žena najgoreg položaja, lutalica i vještica koja običava jesti djecu, služeći se đavolskom vještinom, na propast i štetu vlastite duše i na uvredu bližnjega ..., osuđuje se na vješanje…".

Brak na istarski način

Treba napomenuti da se uređenje bračne ostavštine i prava u Istri kretalo od ravnopravnosti između žena i muškaraca pa do potpune dominacije muškaraca, pa se tako razlikovao brak na istarski način, na slavenski način i na mletački način. Žena je u braku na istarski način bila zaštićenija od žena u ostalim istočnojadranskim komunama, ali i u drugom europskim područjima. U braku na mletački i slavenski način žena imovinski nije bila toliko zaštićena i nije imala kontrolu nad imovinom.

Prikaz vjenčanja u srednjem vijeku u Istri

Sredinom 15. stoljeća, dakle na izmaku srednjega vijeka, prilično nenadano vještice postaju preokupacija cijele "kulturne" Europe, a socijalna se zbivanja svode na njihov paničan progon i dokazivanje vlastite ispravnosti. U Istri su također zabilježeni slučajevi vještištva. Tako se, na primjer, pouzdano zna, prema pisanim podacima, o spaljivanju jedne vještice u Svetvinčentu na jugu Istre 1632. godine. Posljednja istarska vještica Marija Radoslović, poznata kao Vještica Mare, poput drugih nesretnica toga doba nakon surovog mučenja "priznala je svoje grijehe" i spaljena usred Kaštela Grimani pred krvožednom masom ljudi.To je već doba kada vještice u Europi polako, kao kult, odnosno kao fantazija, zamiru.

Mračni srednji vijek ženu je držao u zapećku. Građanski sloj u priobalju Istre osjetio je dašak renesansnog buđenja u arhitekturi, kiparstvu i slikarstvu, ali to je bilo daleko od promjene mentalnog sklopa prema ženama.

Dr.sc. Alida Perkov (Snimila Jelena Milović)

Dr.sc. Alida Perkov je nekadašnja je novinarka, profesorica i uspješna poduzetnica. Danas je predsjednica BPW-a - Prvog hrvatskog kluba žena kao i idejna začetnica i vlasnica registriranog žiga "Kaiserball Pula", glazbeno - kulturno - gastronomske manifestacije koja se održava tradicionalno svake godine krajem travnja.

*U sljedećem nastavku: Istrijanke u novo doba