Dva su biskupa iz prvih stoljeća kršćanstva u Istri imala snažan utjecaj na porečku biskupiju: sv. Mauro, čiji spomendan slavimo sutra, 21. studenoga, te biskup Eufrazije, graditelj veličanstvene bazilike. Oni su u velikoj mjeri utjecali na smještaj svetišta unutar porečkih zidina, ali i na njezin današnji izgled.

I sv. Mauro i Eufrazije prikazani su jedan pokraj drugoga na mozaiku u apsidi porečke bazilike. Mauro je prikazan i na ciboriju u bazilici iz 13. stoljeća.

Prvi porečki biskup

Sv. Mauro, koji se smatra prvim porečkim biskupom, mučen je i pogubljen, tvrdi povjesničar Ante Šonje, u vrijeme cara Dacija (249.-251.) ili Valerijana (253.-260.). Po svemu sudeći, ili gotovo sigurno, rođen je u Poreču, bio je imućni ugledni građanin. A da je stvarno živio, svjedoči fragment kamene ploče s njegovim sarkofagom, pronađene 1847. godine na groblju Cimare, na kojoj, među ostalim, piše: "Hoc cubicule sanctum confessoris Mauri nibeum continent corpus..." / "Ovo sveto počivalište čuva čisto tijelo mučenika Maura".

Nigdje nije bilo lako u poganskom svijetu s brojnim bogovima i božicama svjedočiti Radosnu vijest pa tako ni u rimskome gradu Parentiumu, izrazito poganskom o čemu svjedoči i najveći hram boga Marsa na istočnoj obali Jadrana, veći od onoga u Puli i Splitu.

Maurove relikvije prenesene su iz predgrađa u prvu baziliku u drugoj polovici 4. stoljeća. Ovaj događaj označava potpunu afirmaciju kršćanske općine koja je u prvoj polovici 5. stoljeća postigla značajan položaj u životu Poreča.

O životu sv. Maura svjedoče lateranska krstionica i oratorij u Rimu, gdje su na mozaiku uz njega prikazani neki dalmatinski mučenici. Njihove je ostatke prikupio i u Rim donio opat Martin na nagovor i novcem pape Ivana IV. Dalmatinca (640.-642.). Inače, ostaci sv. Maura i sv. Eleuterija bili su 1354. godine za rata Genove i Venecije, kao ratni plijen, odneseni u Genovu, a svečano vraćeni u Poreč 1934. godine.

S lađama stigli i majstori

Ostat će tajna zašto je ondašnji najmoćniji vladar poželio da upravo u Poreču izgradi raskošnu crkvu, čiji će građevni kompleks pokriti desetinu maloga grada i čijoj će se raskoši diviti mnogi od njezina nastanka do danas. Možda je samo pretpostavka da se ovaj prkosni biskup iskrcao s jedne od lađa Justinijanove flote, što je iz prijestolnice Istočnog Rimskog Carstva pošla osvojiti izgubljeni Zapad, no posve je razvidno da su s lađa, koje su opet povezale mali Poreč s dalekim Mediteranom, bili iskrcani novi mramorni kapiteli i da su s njima došli majstori, posebno oni za inkrustacije, štukature i mozaike.

Porečkim biskupom postao je kao izravni predstavnik Justinijanove politike obnove Rimskog Carstva. U skladu s praksom bio je crkveni i svjetovni gospodar svoje biskupije. U svojim rukama držao je svu vlast i imao neograničeno povjerenje i podršku Porečana. Radi toga se mogao usprotiviti i samom egzahtu koji je iz Pule i Poreča bio poslao zapovjednika vojske da intervenira u odnosu na papine optužbe.

Zna se da je, osim nove raskošne crkve, na mjestu stare i porušene izgradio biskupsku palaču u kojoj je stanovao. Vjerojatno ju je gradio istodobno, ali neki smatraju da je palaču sagradio prije crkve. Bio je Grk, rodom iz Tracije, pokrajine na krajnjem jugoistočnom dijelu Balkanskog poluotoka pa je sasvim sigurno upoznao raskošne bazilike Istoka i Carigrada. Bio je biskup uporne volje i tvrda karaktera, čak prkosna osoba.

Bio je sasvim sigurno veliki pouzdanik cara Justinijana i ravenskog nadbiskupa Maksimilijana, rodom iz Veštra (Rovinj). To se može zaključiti po tome što su mramorni kapiteli i stupovi s otoka Prokonesa (sadašnje Marmare) u Mramornom moru bili tamo klesani, baš kao i oni u crkvi Sv. Apolinara u Ravenni. Podigao je ljepšu i monumentalniju baziliku, kako bi podigao ugled sebi i bizantinskoj vlasti u Istri.

Uljez akvilejske crkve

To je zaista njegova, Eufrazijeva bazilika. Svuda, na mramornim dovratnicama portala, na impostima svih kapela uklesan je Eufrazijev monogram. Dva reda, devet mramornih stupova, na različitim kapitelima osamnaest puta isklesan je njegov monogram. Njega i njegovo djelo slavi dugački natpis duž čitave apside. Njegov je lik prikazan u poklonstvu Bogorodice, držeći u rukama model svoje crkve, a prati ga njegov brat arhiđakon Klaudije i dječak imenom Eufrazije. Taj prikaz triju realnih ljudskih likova uz Bogorodicu, među anđelima i mučenicima, bio je možda prkosni odgovor na strašne optužbe i prokletstva kojima ga je obasipao papa. U mozaiku svoje crkve, taj ekskomunicirani otpadnik, simbolički je ušao u raj: korača po zelenom tlu, posutom stručicama bijeloga i crvenoga cvijeća, a nad njegovom glavom rastvoreno nebo plamti u rumenim, modrim i zlatnim oblacima.

Postoji i natpis u južnoj apsidi na trupu oltara gdje piše da je "sluga Božji, biskup Eufrazije" izgradio crkvu iz temelja "u jedanaestoj godini svoga biskupovanja".

Biskup Eufrazije živio je negdje do 560. godine kada je u Crkvi došlo do tzv. istarskog raskola. Raskol je nastao između Vatikana (pape) i Akvilejske crkve. Eufrazije se posebno isticao među raskolnicima o čemu svjedoče pisma pape Pelagija ravenskom egzarhu u kojima ga poziva da silom privede neposlušne istarske biskupe crkvenom jedinstvu. Posebno spominje Eufrazijeva "nedjela" te navodi kako se ne može dozvoliti da taj "začetnik zla", "najveći uljez Akvilejske crkve" i "šizmatik" zadrži biskupsku čast. Nije poznato jesu li ti apeli utjecali na njegov biskupski status, ali se nakon 560. godine kao porečki biskup spominje Ilija.

Eufrazijana

Eufrazijeva bazilika (Eufrazijana) u Poreču jedan je od najljepših sačuvanih spomenika rane bizantske umjetnosti na Sredozemlju. Izgrađena je u 6. stoljeću na mjestu ranokršćanske crkve, u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana, a nalazi se u biskupskom kompleksu. Godine 1997. UNESCO ju je proglasio Svjetskom kulturnom baštinom.

Sustav Eufrazijeve bazilike čine znamenite građevine: Eufrazijeva bazilika, župna crkva, sakristija i cela trikora, krstionica i zvonik, Maurov oratorij, kao i obližnji biskupski dvor. U njemu je smještena sakralna zbirka porečke i pulske biskupije.

Bazilika, zapravo katedrala Uznesenja Marijina, počela se graditi 553. godine na temeljima ranije trobrodne bazilike. Do danas je doživjela niz promjena, pa na izvornom zdanju iz ranokršćanskog razdoblja stoji treća crkva u gotičkom stilu.

Na mjestu starog hrama, izgrađen novi

Iz natpisa u apsidalnom mozaiku može se saznati nešto o gradnji bazilike i prijašnjoj oštećenoj predeufrazijani: "Ovaj je hram nekad bio tako trošan da mu je prijetilo rušenje. Niti je bio učvršćen hrastovinom; bio je malen i bez velikog kamenja na zidovima. Truli krov visio je prijeteći da padne. Kad je pobožni svećenik Eufrazije vidio da će se građevina srušiti, razorio ju je da bi je pretvorio u ljepšu. Sagradio je hram od temelja do vrha, koji, kako vidiš, od nedavna blista od raznobojnog kamenja. Kad je dovršio djelo, upriličio je veliku svečanost, sazvao vjernike u crkvu i posvetio ga Kristovim imenom".

Povezane vijesti

• 145. obljetnica otvaranja željezničke pruge Kanfanar-Rovinj: KROZ ISTRU PO NOVOJ ŽELJEZNIČKOG PRUZI PROJURIO PRVI PAROVOZNI VLAK
• Giovanni Domenico Stratico, biskup Novigrada i Hvara: Dostojan Casanovin prijatelj POSTAO UZORNIM BISKUPOM
• VREMEPLOV GLASA ISTRE: Tri puta manje radnika u brodogradnji obavlja isti posao kao i tri puta više prije rata!