Nije normalno da Istru danas održavaju u životu Španjolci. Kolege iz Slavonije često me pitaju kako to da tako bogata Istra, neizmjerno bogatija od istočnog djela Hrvatske nije sposobna ulagati u nogomet. Nemam pravog odgovora osim što mogu ustvrditi da istarski političari i gospodarstvenici kronično boluju od pomanjkanja afiniteta prema sportu. Fali im sportska duša i ne znam zašto je tako, pita se Stanko Hautz

Razgovarao sam s gospodinom Stankom Hautzem, umirovljenim vrhovnim sucem i počasnim članom Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) u njegovom lijepom i skromnom stanu u Marulićevoj ulici, nedaleko zgrade pulskog suda. Njegova je karijera u hrvatskom sudstvu besprijekorna, njegove pravno - organizacijske zasluge unutar HNS-a utisnute su u nevjerojatni uspon hrvatskog nogometa sve do ruskog finala 2018. godine.

- Bio sam svojevrsni homo-duplex, podijeljen između prava i nogometa, kaže mi on na početku.

Pokazujem mu intervju kojeg je dao našem listu 2009. godine kada mu je Hrvatski olimpijski odbor (HOO), na prijedlog HNS-a, dodijelio nagradu za životno djelo Matija Ljubek. Pročitao sam mu dio uvodnika u kojemu ga novinar predstavlja kao "vitalnog umirovljenika". Nasmiješio se kad sam mu rekao da ću nakon deset godina započeti jednakom konstatacijom.

Istarski klub

Upoznao sam ga prilikom posjete godišnjem tradicionalnom susretu grupe bivših istarskih studenata zagrebačkog Sveučilišta koji je nedavno održan na Limu. Većina sudionika susreta krenuli su na studije iz Pazina, po dovršetku tamošnje Gimnazije. Ona je bila kolijevka većeg djela istarske poslijeratne inteligencije i kod svih njih razvidna je jednaka emocionalna privrženost đačkim - pazinskim i studentskim- zagrebačkim danima. Stanko Hautz je plod te obrazovne vertikale koja je odredila njegov životni put u svakom pogledu.

- Upoznao sam pokojnu suprugu Brunu (rođena Ferenčić) u vrijeme gimnazijskih dana, bili smo 59 godina u braku. Po završetku studija prava započeo sam karijeru u Pazinu, nastavio je u Poreču i Puli gdje i danas živim, započinje svoju životnu priču Stanko Hautz.

Rođen je 1933. u Crikvenici. Obitelj je porijeklom iz Austrije, njegovi su preci stigli na ove prostore 1878. godine kada je tadašnje austrougarsko carstvo preuzelo upravljanje Bosnom i Hercegovinom. Djed Ivan stigao je u Crikvenicu iz Sarajeva da bi se u primorskom gradu bavio trgovinom i hotelijerstvom.

- Djeda su ubili partizani samo zbog toga što je imao njemačko prezime i bio uspješan poduzetnik. Kada sam upoznao Brunu suočio sam se s drugom tragičnom sudbinom. Dio njezine obitelji pogubljeno je u nacističkom logoru u Ravensbrücku. Imamo iza sebe tešku povijest. Kao Primorac trebao sam nastaviti školovanje u Rijeci, ali ono što mi se nudilo nije me zadovoljavalo pa sam odabrao Pazin koji je učenicima nudio smještaj u internatu. Pripadam trećoj generaciji gimnazijalaca, maturantima iz 1952. godine. S njima sam proveo i zagrebačke, studentske dane, vezan sam za tradiciju Istarskog kluba, prisjeća se on.

Ne propušta tekme

Njegov naglasak odaje primorsko porijeklo, a za rodni kraj veže ga i doživotna ljubav prema nogometu. Sjeća se kako je fasciniran pratio utakmice svoje Crikvenice, senjskog Nehaja, igrača Jedinstva, odnosno današnjeg Orijenta... S jednakom dozom strasti i danas prati Istru 1961. Kad klub zaigra Hautz je na tribinama, uvijek, neizostavno.

- Stadion Drozina je dio mene iako sad odlazim žalostan zbog trenutne situacije. No, borba za opstanak tek me površno rastužuje, kriza je dublja. U prvoj momčadi nemate niti jednog Puležana. Nekad je stadion vrvio od prijatelja i rodbine igrača, dolazile su djevojke i žene, roditelji, dvanaesti igrač je bio grad. Gledam, pratim ali nema tog gušta. Iskreno, nenormalno je da Istru danas održavaju u život Španjolci. Kolege iz Slavonije često me pitaju kako to da tako bogata Istra, neizmjerno bogatija od istočnog djela Hrvatske nije sposobna ulagati u nogomet. Ja nemam pravog odgovora osim što mogu s osobne pozicije čovjeka koji je 55 godina radio u nogometu, uvijek volonterski, ustvrditi da istarski političari i gospodarstvenici kronično boluju od pomanjkanja afiniteta prema sportu. Fali im sportska duša i ne znam zašto je to tako, konstatira Hautz.

Nogometni put započeo je u porečkom Jadranu čiji je bio predsjednik, potom cijelo jedno desetljeće u predsjedništvu Istre, uz razdoblje predsjedavanja, a 1977. godine je zajedno s Marijom Mijandrušićem, Jozom Dragašom i Ljubom Petričevićem osnovao pulski nogometni Savez čiji je bio predsjednik. U tri je mandata bio član Izvršnog odbora HNS-a, prvi put još za bivše države. Cijelo desetljeće sa Zorislavom Srebrićem i Nevenom Kolićem u Komisiji za natjecanje, točno toliko i šef Komisije za propise, pa na istoj dužnosti u Žalbenoj. Bio je disciplinski sudac 1. HNL neposredno po formiranju te osnivač i predsjednik Arbitražnog suda HNS-a.

Sudio i u nogometu

- Potonja me uloga najviše ispunila a nju sam preuzeo nakon umirovljenja. U vrijeme predsjedavanja Ante Markovića riješio sam preko tisuću predmeta, sporova između igrača, trenera i klubova. Pazite, u pitanju su bili sporovi teški nekoliko milijuna kuna, stotine i stotine tisuća eura, nije lako jer se radi o složenim interesnim sklopovima. Marković je poštivao moju poziciju, bilo je pritisaka, ja sam to slutio, ali on mi se nikad nije povjerio, bio je izuzetno korektan. Autonomija sudske i izvršne vlasti je jako bitna i u nogometu, priča Hautz. Pitam ga je li se kao predsjednik Arbitražnog suda ipak rukovodio nekim osobnim stavom.

- Poznata vam je ona latinska pravna formula iz kaznenog prava In dubio pro reo ( u slučaju sumnje treba presuditi u korist okrivljenog). Iz osobnog iskustva mogao bih je parafrazirati na slijedeći način: In dubio..pro igrač. Priznajem, time sam se rukovodio, objašnjava Stanko Hautz.

Za sebe kaže da je bio svojevrsni homo - duplex podijeljen između prava i nogometa. No, tokom razgovora odao mi je i treću stranu svog života. Još za vrijeme gimnazije želja mu je bila postati novinar. Još kao gimnazijalac surađivao je s Glasom Istre, tokom zagrebačkih studija radio je u redakciji tadašnjeg lista Naš sport (današnje Sportske novosti).

- Prvi sam članak napisao kad sam navršio sedamnaestu godinu. U Zagrebu sam radio uz bok sa Zvonetom Mornarom, Perom Zlatarom i Vilkom Luncerom, glavni je urednik bio Miroslav Habunek. Nogomet je bila moja prva ljubav iako nisam nikad zaigrao osim jedne utakmice koju sam odigrao u Crikvenici. Razredna ekipa ostala je bez jednog igrača, ja sam uskočio i sasvim slučajno zabio sam gol jer se lopta odbila od stative u moju nogu i završila u mreži. Nisam razmišljao o pravnoj karijeri, sve do upisa na fakultet mislio sam da ću biti novinar, to je bila uz nogomet prva ljubav. No, nakon 45 godina sudske karijere moram priznati da nisam nikad osjetio umor. Toliko sam zavolio pravo da sam svaki dan od gušta započeo novo radno vrijeme. Mislim da je ljubav prema profesiji jako bitna, jer na kraju rad ti je glavni suputnik, s njim dijeliš dan daleko duže nego sa ženom ili djecom, priča nam Hautz koji je od početka do kraja pravne karijere ostao čvrsto na strani zakona, ostao je sudac. Radio je na, tada, općinskim sudovima   Pazina, Poreča i na kratko Velike Gorice, u pulskom Županijskom sudu. Od 1989. do 2003. bio je sudac Vrhovnog suda RH, nekoliko je mjeseci i predsjedavao sudom. Čak je 15 godina bio član Državnog izbornog povjerenstva, četiri je godine predsjedavao Državnim sudbenim vijećem.

- To vam je tijelo koje bira i razrješuje suce te vodi disciplinske postupke. Radi se o izuzetno osjetljivoj ulozi, priznaje gospodin Hautz. Pitam ga koji je po njemu najveći porok hrvatskog pravnog sustava a on bez dvojbe ukazuje na sporost.

- Kasna pravda nije prava pravda. Presuda koja stiže nakon deset godina od događaja nema jednaku snagu. No, krivnja nije uvijek na strani sudaca. Priznajem aljkavost, loš rad pojedinaca, ali često se spor odugovlači zbog same prirode predmeta. Za vrijeme Jugoslavije istarsko je pravosuđe bilo među najažurnijim, to su nam svi priznavali, veli Hautz. S obzirom na njegov dosljedni radni put pitam ga što misli o sucima koji nakon sudskog iskustva nastavljaju s odvjetničkom karijerom.

Uvijek dosljedan

- Sudac obavlja posao u korist istine, štiti zakon, odvjetnik brani teze stranke koju zastupa, njemu je cilj parcijalni interes, traga za činjenicama koje mu idu u korist, sudac primjenjuje zakonske propise. S obzirom na uspješnu karijeru često su mi nudili odvjetničko mjesto. Kad se to događalo razmišljao bih deset minuta i u jedanaestoj bi odbio jer je to posao koji se ne slaže s mojim karakterom i svjetonazorom, jednostavno ne bih se u tom poslu snašao.

Pitam ga na kraju je li nekad posumnjao u valjanost presude koju je donio.

- Jednom mi se i to dogodilo. Bio sam član sudskog vijeća koji je osudio čovjeka na 15 godina zatvora zbog ubojstva žene. Okrivljeni je tvrdio da nije ubio ženu. Nakon presude žalio se na Vrhovni sud koji je potvrdio presudu. Dan danas nisam siguran da li smo donijeli pravu odluku. Čovjek je završio u zatvoru gdje je nakon četiri godine izvršio samoubojstvo. Sumnja je među članove vijeća postojala jer se radilo o klasičnom primjeru slučaja koji je u pravnoj nauci poznat kao zatvaranje kruga indicija. U nedostatku dokaza sudac se služi nizom indicija koje su takve kvalitete i količine da ne dopuštaju nijedan drugi zaključak nego onog da je upravo optuženi jedini mogući počinitelj djela.”

Povezane vijesti

• Pred brojnom publikom prikazan kratki dokumentarac o Stanku Hautzu