Vedra, vrckava, hrabra, mudra, ali i pomalo samozatajna. Takav je dojam ostavila na mene Porečanka Marina Radošić. Dočekala me je u svom domu u porečkom naselju Mali maj. Ponudila medenjacima koje je sama napravila, a svi su bili savršeno jednaki, mekani, sočni i ukusni. Došla sam razgovarati o Caminu koji je prohodala ovog ljeta, ali nas je razgovor odveo i na druge teme, jer Marina, diplomirana odgajateljica, bavi se i sportom i glazbom i mnogim drugim aktivnostima, a ima i diplomu shiatsu terapeuta. Sve nabrojano ne bi bilo posebno čudno za mladu ženu da ona nije izgubila vid.

- Uspješni ste u karateu, pjevate kao solistica, a ovog ste ljeta prohodali više od 450 kilometara na hodočašću Camino de Santiago. Pothvat vrijedan divljenja.

- Sve su to moje strasti. Sport je dio mog života. Svako jutro idem na fitnes. Kad je riječ o karateu volim cijelu tu filozofiju borilačkih vještina i došla sam do razine državnog prvenstva, ali kao regularna natjecateljica, bez obzira na sljepoću. Nisam se htjela natjecati u posebnim kategorijama, jer sam smatrala da je poanta u procjeni kvalitete sportske izvedbe jednako kao i za druge natjecatelje. Suci često nisu znali da ne vidim. Nitko u publici nije znao da ne vidim osim mog trenera, gospodina Mirka Banovića iz Karate kluba Finida kojemu sam neizmjerno zahvalna na podršci, trudu i radu ali prije svega na otvorenosti i spremnosti duha da prihvati tako neobičan izazov. Ubrzo smo se našli na prvenstvu Hrvatske nakon kojeg je uslijedio čitav niz drugih turnira, natjecanja i prvenstava, a sva su ta iskustva bila fenomenalna, za mene kao i za klub. Trenirala sam borilačke sportove i prije nego sam potpuno izgubila vid, pa sam to imala u sebi. Poanta karatea nije bila u sakupljanju medalja, priznanja i pehara. Bila mi je prekrasna interakcija mene kao slijepe žene s društvom u klubu.

Što radim u mraku?

Bilo mi je prekrasno vidjeti kako se to društvo mijenja u odnosu na sljepoću prema kojoj još uvijek mnogi ljudi imaju ogromne predrasude. Mnogi su ljudi često prestrašeni po pitanju pristupa slijepoj osobi, boje se prići, uspostaviti kontakt, najčešće ne znaju kako pa se plaše da će u pristupu pogriješiti iako bi pristup trebao biti sasvim uobičajen i jednostavan pozdrav kao i s drugim osobama. Kažu mi oprosti, nisam imao u životu iskustva sa slijepim osobama. Nisam ni ja, našalim se, i meni je to prvi put, haha… Nemam pojma što radim u ovom mraku iz dana u dan, i meni je sve novo. Svaki dan je drugačiji izazov. Djeca i treneri u klubu uvidjeli su da sve možemo zajedno. Svi za - jedno. Grupa uvijek radi surađujući. To je ljepota sporta, navike međusobnog poticanja, podržavanja i pomaganja primjenjive i u drugim životnim kontekstima. Na prvenstvima sam osjećala gomilu ljudi oko sebe i doživljaj je specifičan kada se publika utiša. Iako ja ne vidim nikoga, svjesna sam da su u tom trenutku svi ti pogledi usmjereni prema meni i mojoj izvedbi, ali fokusirano i s onim nekim duhom koji me do te točke doveo moguće je nastupati. Ali ne samo meni, moguće je i nekom drugom, u nekom drugom kontekstu i u drugim životnim okolnostima. Ako sam ma i jednu osobu inspirirala da izađe iz svojih okvira i napravi iskorak za koji je prije smatrala da je nemoguć, sretna sam i zahvalna na tome. To može biti bilo što, upisati fakultet, promijeniti posao, naučiti neku novu vještinu, poduhvat, ostvarivanje nekog cilja, želje, sna, usuditi se, pokušati… Nešto što čovjek istinski želi ali se čini teško ostvarivo, jer postoji blokada u obliku čitavog niza strahova, briga ili pogrešnih uvjerenja.

Putokazi

- Kako ste došli na ideju da idete na hodočašće od Santiago de Compostele.

- Ljudi koji su išli sa mnom na Camino godinama su se pripremali za taj put, dugo su željeli otići. Za razliku od njih, o Caminu nisam do nedavno znala gotovo ništa. Međutim, svakom se čovjeku ponekad dogodi u životu trenutak kada ima potrebu stati i razmisliti što i kako dalje. Stala sam i odlučila osluhnuti. Pričekati da se pojavi neki putokaz. I počele su dolaziti na sve moguće načine informacije o Caminu. Dolazile su kroz članke koji su se kao slučajno otvorili na internetu, ljudi koje sam susretala su ga spominjali, na radiju bih čula o tome. Svakog dana dugo vremena pojavljivao se Camino kao tema u raznim kontekstima dok nije postalo toliko očito da je mene počelo kopkati što je to. Počela sam istraživati, jer nikad prije nisam čula za to hodočašće. Već prva informacija da je to put dug 800 kilometara mene je strašno zainteresirala, jer sam upravo tražila novi životni smjer. Dugo i brže hodanje kroz prirodu ili uz more oduvijek jako volim. Bez obzira što ne vidim gotovo svakodnevno idem hodati, najčešće sa svojom majkom Zoricom ili dragim prijateljicama. Svaki čovjek ima svoj korak kojim hoda kroz život. Ima svoj ritam koraka kao što ima ritam disanja, otkucaja srca. Hodanje doživljavam kao posebnu aktivnost jer mislim da otkriva puno i o čovjekovoj osobnosti. Pokret znači život, a hodanje, kretanje ukazuje i na stil življenja. To su trenuci u kojima se možeš spojiti sa sobom, centrirati se, izdvojiti osluhnuti svoj unutarnji svijet, izaći iz svakodnevne buke, gužve i kaosa.

Povjerenje

- Uspjeli ste se povezati s organiziranom skupinom iz Hrvatske koja se spremala na hodočašće. Krenuli ste na put s 44 potpuno nepoznate osobe.

- Sve je nekako mirisalo na - prepusti se. Osluškivala sam onaj glasić iznutra. Tako se sve događalo fluidno, kockice su se slagale jedna za drugom. Pronašla sam preko interneta grupu koja se spremala na Camino. Prije upoznavanja otišla sam u Rijeku autobusom i zatim sjela u auto s dvije potpuno nepoznate osobe. U prvom trenutku sam pomislila - Marina, ti nisi normalna. Ne znaš tko su i voziš se s njima prema Samoboru gdje se okuplja cijela grupa iz Hrvatske. Ali u sebi sam odmah osjetila osjećaj povjerenja kao da se znamo 200 godina. Te dvije iznimne, izvanredne osobe, Željko i Zdenka postat će za mene najvažnije osobe na putu. Kako smo se upoznali tog 1. lipnja tako se nismo razdvajali. Pomogli su mi kod kupovanja opreme za put, s njima sam krenula i s njima sam stigla do kraja uz potporu i drugih ljudi iz grupe. Autobusom smo otišli u Španjolsku i odatle smo krenuli. Bilo je fascinantno jer sam od samog početka ove priče duboko u sebi osjetila pravi poziv da to učinim, a poziv je s vremenom postao neizdrživa želja koja se počela ostvarivati. Imala sam osjećaj da je to to i da je sve točno kako treba biti, ja, ljudi koji su bili sa mnom, to mjesto, upravo taj trenutak, sve. Ključna je riječ cijele te priče povjerenje koje je u svijetu u današnje vrijeme jako poljuljano. Povjerenje u život, u ljude, u sutra, u sebe samog. U potrazi za smislom, svrhom smjerom i čitavim nizom drugih odgovora na mnoga egzistencijalna pitanja koja muče mnoge ljude, povjerenje je vrlo lako poljuljati. Od nesigurnosti u poslovnom svijetu, financijskih problema, ekonomskih kriza do narušenih zdravstvenih stanja, tragedija, otuđenih međuljudskih odnosa. Čini se da na kolektivnoj razini prevladavaju strahovi, brige, nepovjerenje, a opet, važno je vjerovati i imati povjerenja.

- Krenuli ste pješke na put dug preko 450 kilometara. Veliki napor iz dana u dan i za osobu koja vidi. Koliko ste kilometara prolazili svaki dan?

- Prosjek je bio 25 kilometara, a bilo je i dana kada smo prohodali više od 30, ali i kada smo se izgubili pa je bilo još više. Prva reakcija je upravo ta - kako? Lijepo, korak po korak, kao i u životu. Iako sam sportašica nije malo niti jednostavno ali moguće je uz volju i upornost. U našoj je grupi najstariji hodočasnik imao 72, a najmlađi 24 godine i svi smo stigli do cilja. Osim iznimnog fizičkog napora važni su i mentalni i emocionalni aspekti. Nužne su sposobnosti prilagođavanja na grupu, brojne različitosti u mnogočemu, iznimno drugačije karakteristike okoliša, vremenskih uvjeta, međusobna tolerancija, poštovanje, minimum potrebnih stvari, ograničeni uvjeti.. Putovanje je trajalo 22 dana od čega 18 dana hodanja i to od 24. srpnja do 17. kolovoza. Bile su tada najgore vrućine od 40 stupnjeva, ali i hladnoće u planinama Galicije. Izgorjela sam, pokisla sam, imala sam žuljeve, otekline na nogama, otrovanje hranom. Svega je bilo. Ali išla sam dalje, iz dana u dan, korak po korak.

Susret sa sobom

- O čemu ste razmišljali dok ste hodali.

- Kroz svakakva razmišljanja i promišljanja čovjek prođe tijekom ovakvog puta. To su moćna transformacijska iskustva. Čovjek nije toliko pod utjecajem gomile distrakcija kao u svakodnevnom životu. Okruženi ste raznolikom prirodom koja vraća čovjeka sebi. Treba samo koračati, korak po korak. To su zbilja trenuci kada čovjek sam sa sobom razgovara i samog sebe čuje, osjeća, spoznaje puno intenzivnije i dublje. U tome je ključ. Camino sagledan izvana djeluje kao skraćeni prikaz ljudskog života, od rođenja do smrti, od polazišta do cilja. Camino je jedna privilegija, milost i blagoslov, prilika čovjeku da iz jedne drugačije perspektive sagleda sebe samoga, kako hoda svojim putem, kakav je sa sobom, kakav je u odnosima s drugim ljudima, koje su mu slabosti, koje su jake strane, koji su njegovi resursi. To je prilika da kroz intenzivniji i dublji susret sa samim sobom sagleda svoj život i dođe do puno dubljih, osobnih saznanja.

Držati se za ruke

- Na putu ste uvijek imali nekog tko vam je dao ruku.

- Da, svakog dana su to bili drugi, divni ljudi, nisam ih poznavala, a oni su samovoljno željeli hodati sa mnom, držeći se za ruku, što je bilo prekrasno. Smatram da je i inače u životu važno držati se za ruke, u različitim kontekstima, s ljudima koji nam znače, ali i šire. Bilo bi divno kada bi se ljudi uopće više i čvršće držali za ruke, ponovno se više povezali, na razini ljudskosti, duž uzbrdice i nizbrdice koje život svima donosi.

Uglavnom sam kretala sa Zdenkom i Željkom koji su mi kroz ovo iskustvo bili alfa i omega, a onda bi mi svakog dana prišla nova osoba i svaki dan je pored mene hodao netko drugi, drugi ritam hodanja, drugi razgovor, jedan novi odnos, novi svijet, novi doživljaj. Za nizbrdicu jedna, za uzbrdicu druga osoba, za beskrajne ravnice treća. S nekima sam doslovno umarširala u grad, s nekim drugim je hodanje bilo sporije, katkad među prvima, katkad među zadnjima, što je skroz nebitno jer bi na kraju svejedno svi stigli do cilja, a ljepota je zaista u samom putu i svakom doživljaju iz trenutka u trenutak. Proživjela sam prekrasne, nezaboravne dane hodanja i brojne trenutke za pamćenje zahvaljujući tim divnim ljudima koji su mi svakog dana pružili ruku i tu su, uz Željka i Zdenku, bili Antonio i Vatroslav, Blaško, Jurica, Albina, Ante, Ana, Mario i Vedran koji je sjajno vodio grupu, a uvijek spremne pomoći bile su i Lovorka i mlada liječnica Marija, ljudi kojima sam neopisivo zahvalna.

- Nekima ste i vi pomogli.

- Kroz sve te dane hodanja nisam stekla dojam da ja drugome nešto posebno pružam. Bila sam svjesna da puno dobivam ali sam se pitala što mogu dati. Tek kasnije sam dobila povratne informacije da su se mnogi osnažili u trenucima svoje slabosti nakon što bih prošla pored njih. Pogled na moj čvrsti korak i upornost da idem dalje usprkos otežanim okolnostima, davao im je snagu i poticaj da i sami nastave čak i onda kad im je bilo jako teško. Na taj sam način i ja bila podrška njima, a to mi je ispunjavalo srce. Jednom mi je prišla jedna gospođa i uhvatila me za ruku. Željela je ući u kapelicu i doći do oltara. Osjetila sam da sam dobila zadatak i da to moram napraviti jer ona treba pomoć. Sva se tresla, zaključila sam da ima parkinsonovu bolest. Zaboravila sam na svoje otečene noge i žuljeve, svoje terete i težine i osjetila odjednom više snage jer je njoj trebalo pomoći, doći pred oltar i kleknuti. U fokusu mi je bila ta žena, a bila je nemoćnija od mene. Kada sam je zagrlila prestala se tresti. Koliko god nam je teško uvijek ima onih kojima je teže i kojima možemo pomoći. U svima nama postoji još ogromna količina snage o kojoj i ne slutimo, a kojom možemo pomoći drugima i sebi. Napraviš onoliko koliko možeš i znaš. Može to biti samo zagrljaj, osmijeh, riječ. Nismo svemogući, svi smo mi samo obični ljudi, sa bezbroj ograničenja, često bespomoćni i nemoćni u mnogim situacijama ali sigurna sam da svatko od nas može puno, puno više nego što misli da može.

- Kakav je osjećaj kada se vratiš kući? Osjeća li se promjena?

- Osjeća se izvjestan procjep između onog iskustva i svakidašnjice, kao da se radi o dva različita svijeta. Treba izvjesno vrijeme da se vratiš u svakodnevnicu i da integriraš u život dragocjene spoznaje do kojih dođeš tijekom Camina. Trik je u tome kako integrirati nove uvide u život koji slijedi. Naučiš koliko ti je malo stvari zaista potrebno, jer sve moraš nositi na leđima. Često sam pomišljala na svoju kupaonicu i trokrilni ormar pun odjeće. Zapravo trebaju ti tri para čarapa, troje gaće, dvije majice, hlače, četkica za zube, pasta. Kad smo stigli u Santiago nisam imala osjećaj postignuća ili uspjeha, jer to i nije bio cilj, već smirujući osjećaj ispunjenosti i radosti što sam odhodala taj put, a pri dodiru katedrale osjećaj da sam joj stigla, kao da me čekala. Istog trena pomislila sam na prevaljeni put i kako sam tu dospjela, kakav je bio moj put, što je bilo dobro, što je moglo biti bolje, je li mogao biti drugačiji? S jedne strane sretna što sam do kraja došla, a pomalo tužna što je tom fenomenalnom iskustvu došao kraj. Neobično se u tom trenutku miješaju osjećaji ali dominiraju zahvalnost, ispunjenost, radost, sreća i neobična mirnoća, spokoj nakon svega..

Vratit ću se opet

- I kakav je bio vaš put?

- Na kraju se čini puno lakšim nego na početku. To je još jedna lekcija - koliko smo svi maleni pred izazovima životnim. Kad nešto poželimo imamo toliko paranoja kako ćemo to izvesti, a kada ostvarimo svoje ciljeve uvidimo koliko smo se tijekom putovanja razvili, koliko nas je sam proces puta obogatio, mnogočemu naučio i koliko nam se početne brige i strahovi na kraju čine puno manjima, a mi puno većim i jačima.   Ali poanta je u onoj - put od tisuću milja započinje prvim korakom. Moj prvi Camino bio je nevjerojatno iskustvo, nezaboravno i neusporedivo s bilo kojim drugim. Putovanje koje neopisivo obogaćuje, ispunjava i mijenja. Kažem - prvi - jer duboko u sebi osjećam i znam da ću mu se jednog dana opet vratiti.

Povezane vijesti

• Svađe oko zaposlenja u gradskoj upravi Poreča
• Grad pečenim volom časti sugrađane i goste
• Porečki turizam na pragu apsolutnog rekorda