PERUŠKI
SJEĆANJE JEDNE JEDANAESTOGODIŠNJE DJEVOJČICE: Toga tužnog 2. ožujka 1944. ostala sam bez oca, brata i sestre
Iz obilježenih kuća odvedeno je desetero ljudi, i to očeva i sinova. Tu su desetoricu strijeljali u Smrikvama, a među njima je bio i moj otac Martin Peruško. Danas je na tom mjestu spomenik s njihovim imenima
Martin Peruško / Zorica Brunjak / Josip Brunjak
Drugi je ožujak 1944. godine. Selo Peruški još spava jer je tek šest sati ujutro. Kiša lagano rominja. Kroz selo se čuje topot vojničkih cipela. Taj me topot probudio. Oprezno sam pogledala kroz prozor iznad ruza. Pred našim je vratima stajao SS-ovački oficir. U rukama je imao nekakav papir s nacrtom sela. Na njemu su bile obilježene i istaknute neke točke. Tada nisam znala da su to kuće iz kojih treba odvesti sve muške članove obitelji.
Lupanje na našim vratima. Moj otac i majka su ustali. Otac je razgovarao s njemačkim oficirom jer je izvrsno govorio njemački jezik. Rekli su mu da ima u kući najvećeg komunista, što je moj otac porekao. Odveli su mog oca.
Nedugo zatim začulo se zviždukanje barba Paškvalina. Mama je na to rekla: "Opkolili su Usipa!". Usip je bio moj pokojni brat Josip Brunjak koji je spavao u kažunu na kraju sela. On je bio organizator ustanka i prvi predsjednik NOO-a za kotar Prodol. U opkoljenom kažunu sam je sebi presudio kako ne bi bio zarobljen.
Prije nego je sebi presudio, zakopao je pečat i spalio dokumente. Kada su Nijemci upali u kažun, nisu našli ništa kompromitirajuće. Tada je nastao kaos u selu. Iz obilježenih kuća odvedeno je desetero ljudi, i to očeva i sinova. Tu su desetoricu strijeljali u Smrikvama, a među njima je bio i moj otac Martin Peruško. Danas je na tom mjestu spomenik s njihovim imenima.
Još su pokupili šezdeset muškaraca i četiri djevojke koje su odveli prvo u Pulu, zatim u Trst odakle su ih transportirali u koncentracijski logor u Dachau. Među djevojkama je bila i moja sestra Zorica Brunjak.
Strijeljane u Smrikvama je velečasni Herak potajno sahranio u zajedničku grobnicu na groblju u Krnici jer je to i naša župa.
Oni koji su odvedeni u Dachau, vratili su se nakon završetka Drugog svjetskog rata. Vratili su se svi osim moje sestre Zorice koja je imala samo dvadeset godina.
Toga tužnog 2. ožujka 1944. ostala sam bez oca, brata i sestre. I danas, na dan njihova nestanka, nakon 77 godina, srce mi se stisne i suze mi naviru na oči, ali sam ponosna što ulica na Velom Vrhu, prema novoj školi, nosi ime moga brata: Ulica Josipa Brunjaka.
Ne ponovilo se.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
