Došli smo iz Hannovera, preko Münchena do Ljubljane, a ovaj smo vlak uhvatili u Divači. Odspavali smo sveukupno pet sati, malo smo se okrijepili. Nećemo se žaliti, ali drago nam je što se doma vraćamo zrakoplovom. Njemački su vlakovi, znate, puno udobniji, kažu Irem i Oliver, koji putuju 30 sati sa zaštitnom maskom na licu. Toliko, doznajemo, traje putovanje željeznicom iz njemačkog Hannovera otkuda su krenuli. Sada su napokon nadomak finalnoj destinaciji, Kanfanaru. Ljetuju u Rovinju

Četvrtak je. Tipičan srpanjski, topao i suh. Sat na rivi nijemo otkucava 10 sati i 43 minute. Neugledni balkanski vlak, po vodoravnoj liniji prošaran prugama različitim nijansama zelene boje, stiže na željeznički kolodvor u Puli. To mu je posljednja stanica. Iz Ljubljane je krenuo nakon svitanja, nešto iza šest sati. Usput je zastao još nekoliko puta, u Divači, Buzetu, Pazinu, Svetom Petru u Šumi, Kanfanaru, Vodnjanu. Tu rutu poštuje svakog dana, čitavog ljeta, još od 2014. godine, kada su Hrvatske željeznice - Putnički prijevoz u suradnji sa Slovenskim železnicama uvele tu sezonsku liniju. 

Prvi put u vlaku

Da je vlak baš slovenske, a ne hrvatske željezničke tvrtke zaključili bismo i bez da smo znali ranije ili pročitali na njemu. Dovoljno je reći da je punktualan. Kako u Puli, tako i u Pazinu gdje smo ga sačekali u društvu troje neviđeno ljubaznih Filipinaca. Zaposleni su u bivšem Purisu, sada Valipilu, kompaniji za proizvodnju purećeg mesa i mesnih prerađevina u Svetom Petru u Šumi. Hrvatski ne pričaju, engleski natucaju. Kupili su, dakle, karte za Sveti Petar u Šumi, posjeli se uz rub kamenog zidića, leđa naslonili na ogradu i, sudeći po količini smijeha koji je dopirao iz njihova smjera, zbijali pošalice ili možda prepričavali kakve duhovite zgode. Prigušeno, usta skrivenih iza zaštitnih medicinskih maski za lice, obaveznog, ali definitivno i omraženog modnog detalja 2020. godine.

"Inače ne putujemo vlakom. Ovo nam je prvi put", stidljivo otkriva 35-godišnja Erlan Villa, najpričljivija među njima. "Došli smo u Pazin kupiti namirnice."

Pokazuje nam veliku Lidlovu vrećicu podno svojih nogu. Imaju ih nekoliko. U Valipilu su s radom počeli tek prije mjesec dana. Erlan pojašnjava da u tvornici pakiraju perad. Prije toga su radili u Kataru, odonuda su i došli u Istru, trbuhom za kruhom. Za njih u Republici Filipini nema blagostanja. Cijena rada, pridružuju se razgovoru 29-godišnjak Glaiza i šest godina stariji Christopher, je sramotno niska, stalno plešeš na rubu siromaštva. U Hrvatskoj je, nadovezuje se Erlan srčano, situacija puno bolja, ali u zapadnoj je Europi, govori, još i bolja. Kad završi turistička sezona, trojac će se uputiti u Njemačku ili Francusku. Jedina djevojka u društvu ima želju živjeti u Parizu.

Kasnije, negdje u blizini Kanfanara, saznajemo da se u Pazinu zapravo najčešće ukrcavaju upravo Filipinci. Trojac kojeg smo tamo susreli očigledno nije jedina radna snaga iz te egzotične zemlje u supetarskom Valipilu. Osim Erlan, Glaize i Christophera vlak iz Ljubljane prema pulskoj rivi na pazinskom kolodvoru čeka još samo jedan mlađi muškarac, lokalac. Šutljiv je i samozatajan. Savršeno se uklapa u nostalgičnu melankoliju kolodvorske vizure. Oko nas nigdje nikoga. Tišinu povremeno prekine galama iz kuća ponad pruge, prolomi se udolinom, no ubrzo opet nestane.

Sjedimo na drvenoj klupici i gledamo u smjeru otkud bi se svakog časa trebao pojaviti obris slovenskog vlaka. Čekamo glava pomoljenih ozad biljaka posađenih u velike vaze, tipične za željezničke stanice. Iz dvije se nadimaju tri stabljike sasvim neobične za putnički terminal. Pomidori su već dosegli visinu od pola metra, otpalo im je cvijeće, ali plodova, nažalost, nema. Na njih je naslonjen derutni bicikl, ofucanog sjedala nezgrapno omotanog u izolir traku. Netom prije dolaska vlaka iz kolodvorske zgrade izlaze prometnik i blagajnica koja nam je ranije prodala karte. Iz Pazina do Pule četrdeset i kusur kuna. 

Bez ritma

Dolazak vlaka najavljuje blagi ženski glas na razglasu. Obavještava nas da će doći na kolosijek broj tri. Iako nisu razumjeli ni slova, Erlan, Glaiza i Christopher ustaju kao jedan. "Thank you ma'am" (Hvala gospođo, op. nov.), zahvaljuje nam se Erlan, valjda na onih nekoliko minuta razgovora, i uspinje se stepenicama na jedan od tri ulaza. Sjedamo u poluprazni vagon, ali, uskoro saznajemo, jedini s putnicima. Ostala dva su prazna. Šačica ljudi, njih tek nekoliko, mirno sjede, svi s maskama koje prekrivaju pola lica. Vlak koji je lani na put od Ljubljane do Pule poveo više od tri tisuće putnika, sada je pust. Ništa u njemu ne budi ona živopisna sjećanja tako tipična za putovanja provedena na prugama, u prostranim, neprovjetrenim separeima, zagušenim dimom cigarete. Nema kataklizmičkih slika živopisnih rasprava, cike i vike, nema mladih nestašnih i glasnih mangupa, nitko ne odmata sendvič iz aluminijske folije halapljivo i nestrpljivo, niti itko iskapa rakiju na sjedalu uz prozor, tobože kriomice. Nema mirisa hrane, pića i duhana. Ne, današnji su vlakovi drndavi, tromi i oronuli kao nekoć, ali bez ritma i pulsa. U ovom je bezdušnost posebno naglašena. Sezona u sjeni koronavirusa je, pripovijeda nam kondukterka Josipa Matić, debelo podbacila.

"Prošle godine od ljudi nisi mogao proći kroz vlak. Bio je krcat. Kapacitet je bio i više nego duplo veći. Sada je ovako. Mnogi se boje koronavirusa, pa su odlučili ne putovati. Maske su obavezne. Ne možete ući u vlak bez njih. Već sam nekim ljudima morala zabraniti ulazak jer ih nisu imali sa sobom", kaže Josipa.

Prije nego li smo nabasali na nju u potrazi za putnicima, susreli smo tek jednu osobu koja se ukrcala u Ljubljani. Slovenac Mario nikad ne putuje vlakom, ali ovog puta nije imao izbora. Zagubio je vozačku dozvolu, a supruga i djeca su se ranije uputili u Barbarigu na odmor. Zavaljen je u sjedalo, nogu polegnutih na susjedno.

"Slučajno putujem ovim vlakom. Ne mogu reći da nije sporo, pogotovo ako uzmemo u obzir da meni inače iz Ljubljane treba dva sata. Ali dobro, u redu je, spavao sam nešto malo, a i jeftino je. Karta košta 20 eura".

Inače ovom rutom, priča Josipa, putuju putnici iz cijele Europe. Uglavnom, veli, mladi, s izuzetno povoljnim InterRail kartama koje su dostupne za mlađe od 27 godina. Učestalo ga koriste i Austrijanci i Slovenci, naši najvjerniji gosti. Usput se, osim Filipinaca koji se opsrkbljuju hranom u pazinskom Lidlu, diljem Istre ukrca i lokalno stanovništvo. Ali ove godine, ponavlja pokazujući rukom na sablasno prazan kupe, ništa od toga. 

Miris mora

S poštenih 30 sati sa zaštitnom maskom na licu putuju Irem i Oliver. Toliko, doznajemo, traje putovanje željeznicom iz njemačkog Hannovera otkuda su krenuli. Sada su napokon nadomak finalnoj destinaciji, Kanfanaru. Ljetuju u Rovinju. Na odredištu ih već čekaju prijatelji s kojima u tom istarskom gradu svake godine provode barem tjedan dana. Irem i Oliver okruženi su naprtnjačama, vidno su umorni, može se čak reći i izmrcvareni, ali i svakom minutom sve ushićeniji. Već osjećaju miris mora i soli.

"Došli smo iz Hannovera, preko Münchena do Ljubljane, a ovaj smo vlak uhvatili u Divači. Odspavali smo sveukupno pet sati, malo smo se okrijepili. Nećemo se žaliti, ali drago nam je što se doma vraćamo zrakoplovom. Njemački su vlakovi, znate, puno udobniji", smije se Irem. Ona i Oliver će na nekoj rovinjskoj plaži, takav je plan, upijati sunce puno, puno prije nego li ovaj vlak u popodnevnim satima opet krene put Ljubljane.

Povezane vijesti

• PULA ZA GUINNESSA: U Areni najveći ljudski svjetlosni znak
• Tamara Obrovac na Kaštelu promovirala novi album
• Slovenija najavila da od iduće godine ukida Zeleni vlak