Učeniku treba dati motivaciju i vjeru u sebe da može krenuti dalje i onda će on prema nekim svojim afinitetima i dobicima pronaći sebe. Neki su učenici kojima sam predavao danas uspješni poduzetnici, mnogi su završavali fakultete, neki su na političkim dužnostima ima ih jako puno i veseli me kada su zadovoljni i uspješni

Sutra počinje nova školska godine, a u pazinskim školama, pa tako i Gimnaziji i strukovnoj školi Jurja Dobrile profesori se pripremaju za početak školske godine.
U svom kabinetu priprema se i Robert Fabris profesor ekonomske skupine predmeta u programima komercijalist i upravni referent.

- Diplomirani ste ekonomist. Kako to da ste se opredijelili za posao u školi, a ne u nekom
poduzeću?

- Nisam se za to opredijelio, ja sam to dobio. Kao što sam dobio život, tako sam i to dobio. Dobiješ
i druge stvari u životu i to je to. Nisam tražio ovaj posao. Kada sama završio studij 1994. u to ratno vrijem pružila se prilika da radim u školi. Prijavio sam se, primljen sam i od tada sam u ovoj školi. Često puta u životu imamo priliku reći da, u ovom slučaju ja sam rekao da, i sretan sam zbog toga.

Živimo dvostruko

- Nikada vam zbog toga nije bilo žao?

- Nije. Mi koji radimo u školi smo sretnici jer živimo dvostruko, živimo
dvije godine u jednoj. Jednu školsku i jednu kalendarsku godinu. Tako da nam je život potpuno ispunjen.

- Često slušamo o razlikama između nekadašnjih i današnjih generacija učenika, kako se s time nosite?

- Mislim da su djeca uvijek ista, jedino se uvjeti života mijenjaju. U drukčijim uvjetima života živimo i mi, tako se i ja mijenjam kao čovjek. Svaki je dan drugačiji, svaka je godina drugačija, ali djeca uvijek imaju iste potrebe.

-Na pragu je nova školska godina kako se za nju pripremate? Kakva su vam očekivanja?

- Upravo gledam program za predstojeću školsku godinu. Naime, svaki je početak novi izazov i uvijek razmišljam o tomu što me čeka prvi dan nastave, jer svaki čovjek želi ostaviti dobar dojam, pa tako i ja kad prvi put stanem pred razred. U tom je trenutku važno da je taj dojam iskren. Jer ako je prvi dojam lažan i ako se prikažeš u nekakvom jako dobrom svjetlu onda je to laž koja se kasnije može osvetiti.

- Priča se kako ste omiljen među učenicima. Imate li s njima kontakta nakon završetka školovanja?

- Imam. S mnogima se često srećem u poslu i praksi. Javljaju mi se i to je velika satisfakcija, kada čovjek može razgovarati s bivšim učenicima kroz šalu o njihovoj nestašnosti, dakako uvijek u pozitivnom svjetlu. Svatko može pogriješiti, a na to treba ukazivati, ali i biti spreman oprostiti.

Samopouzdanje

- Što je učenima ova škola donijela? Koliko im je ovdje stečeno znanje pomoglo u
životu?

- Mislim da su mnogi naši učenici jako zadovoljni što su bili u ovoj školi, a jedan od njih sam i ja.
Najvažnije je da učenici u školi dobiju osjećaj osobnog zadovoljstva i vjere u sebe. U protivnom se čovjeka može uništiti. Učeniku treba dati motivaciju i vjeru u sebe da može krenuti dalje i onda će on prema nekim svojim afinitetima i dobicima pronaći sebe. Neki su učenici kojima sam predavao danas uspješni poduzetnici, mnogi su završavali fakultete, neki su na političkim dužnostima. Ima ih jako puno i veseli me kada su zadovoljni i uspješni. Često se srećemo i drago mi je kada se pozdravimo i kada smo u dobrim odnosima.

- Ovdje na zidu je priznanje učenicama vaše škole koje su od Hrvatske udruge poslodavaca ove godine proglašene Poduzetnicama budućnosti. Jeli to i priznanje cijeloj školi?

- Za ovo priznanje najveće zasluge pripadaju kolegici Tatjani Močibob koja je u to uložila jako mnogo truda. Međutim, ako nema dobrog timskog rada nema ni ovakvih nagrada. Ne može se to napraviti samostalno u sustavu u kojem djeluje 60 - 70 ljudi. Već u takvim slučajevima sve treba funkcionirati kao zajednica nastavnika i učenika.

Prilagođen društvu

Prvi dan kada u srednju školu dođu djeca iz osnove škole obično me zovu učitelju. To mi imponira, jer podsjeća na aktivnost, a kad mi kaže profesore kao da me betoniraju u nekakvu katedru, a život na koji ih trebamo pripremiti nije neka velika specijalnost. To je kao kada netko gradi zid i trudi se napraviti najljepši kamen. Iako ga iskleše jako dobro taj uglačani kamen na koncu strši na tom ležernom zidu. Tako i katedra mora biti prilagođena životu i društvu, a ne da ja držim nekakvu
katedru koja svojom formalnošću može nekoga sputavati.

- Osim što ste cijenjeni nastavnik uspješan ste i kao poduzetnik. Čime se zapravo bavite?

- Imam farmu od 40 koza na kojoj proizvodim sir, mlijeko i skutu. Kad već imamo i organsko gnojivo uzgajamo povrće, ali za osobne potrebe. Tako se, kad nešto radiš stvaraju potencijali i otvaraju se mnoge mogućnosti, ako se ništa ne radi mogućnosti se zatvaraju.

- Utječu li ta praktična iskustva iz vaših poduzetničkih aktivnosti i na vaš rad u školi? Prenosite li ih na učenike?

- Svakako. To su novi pogledi na život i rad. Budući da imam osobnih iskustava smatram da imam kredibilitet o nečemu i govoriti. Zato je uvijek bolje iskusiti ono o čemu se govori. Nakon što sam završio fakultet nisam imao iskustva rada u poduzeću i to što sam prenosio učenicima bilo je ono što sam naučio, a sada kada sve to prolazim na svom OPG-u, drugačije tomu pristupam.

- Zacijelo smatrate kako bi učenici strukovnih škola trebali imati više prakse?

- Mislim da je praksa najbolji način učenja struke. Škola učenika može naučiti nekakve osnovne životne vrline i vještine, ali da će netko postati uspješan u svojoj struci bez prakse je nezamislivo. Nažalost naš je sustav praksu u školama stavio na marginu. To se nekako dešavalo kako je padala privredna aktivnost. Ne znam je li se to dogodilo slučajno ili namjerno, ali trebalo bi više povezati školu i praksu. Ne da učenici na praksu odlaze kao turisti i onda se mi njima bavimo kao turistima a ne kao s budućim radnicima. Ako odlaze na praksu i samo gledaju kako se radi neće naučiti raditi. Zato na praksi oni moraju raditi kako bi bolje upoznali zanimanje za koje se
školuju.

S riječi na djela

- Što treba učiniti da se to promjeni?

- Treba prijeći s riječi na djela. Govorimo o školi po mjeri čovjeka, o školi za život. To se neće dogoditi preko noći, ali malo po malo i uz trud svih u sustavu obrazovanja, počevši od nastavnika može se dosta učiniti. Nisam primijetio da mi netko visi nad glavom i zabada mi lice u neki program. Zato osjećam da mogu dosta ako to hoću i ako to želim. To mogu bolje raditi ako imam podršku nadređenih, od najodgovornijih za obrazovanje u našoj zemlji pa do ravnatelja. Imamo puno prostora
za poboljšati stvari, ali to treba pokrenuti.

- Zacijelo je i plaća to što bi motiviralo nastavnike.

- Naravno. Plaća je nešto što te motivira na rad, ali u ovom slučaju nije presudna. Za školu kao i za sve dugo u životu, u čemu se želi uspjeti treba imati ljubav. (PIŠE Mirjan RIMANIĆ)

Povezane vijesti

• U galeriji Srpskog kulturnog centra otvorena izložba Igora Fabrisa Hommage svim ženama svijeta
• PROMJENA NAKON 14 GODINA: Županijski sud u Puli ima novog predsjednika
• PRISJEĆANJE NA DANE PONOSA I SLAVE. Monografija "119. brigada HV-a u Domovinskom ratu 1991.-1995." predstavljena braniteljima iz Općine Medulin