- Profesore, Tvoj radni curriculum je vrlo zanimljiv, raznolik i zahtjevan, ono što si pokrenuo, živi i danas.

- Rođen sam u Prvić Šepurini na otoku Prviću kod Šibenika. Po završenoj Učiteljskoj školi u Šibeniku, završio sam studij na Pedagoškoj akademiji u Puli i potom Organizaciju kulturnih djelatnosti na riječkom Pedagoškom fakultetu. Uz pedagošku te kulturološku grupu predmeta, u dobroj me mjeri u budućeg istraživača povijesti hrvatskog školstva u Istri usmjerio kolegij Metodologija pedagoških istraživanja kod profesora Vilka Švajcera. Kad je riječ o kulturološkoj grupi, presudnu ulogu odigrao je kolegij Psihologija umjetničkog djela kod profesora Rudija Supeka.

Divjak pobrkala lončiće

Prvo radno mjesto bila mi je OŠ Milohnić u blizini Malinske na Krku (bio sam stipendist općine Krk!). Nakon Milohnića služim vojni rok, dijelom u Egiptu u sklopu snaga UN-a na granici s Izraelom. Potom devet godina u školi u Sv. Lovreču Pazenatičkom, a onda 1971. u porečku školu Bratstvo i jedinstvo. Iz porečke škole 1973. u porečko Narodno sveučilište, pa u Muzičku omladinu Zagreb (MCMO Grožnjan) i ponovno Poreč - Srednjoškolski centar, KUD Joakim Rakovac, Scena d.o.o., opet OŠ Bratstvo i jedinstvo te konačno OŠ Vladimira Nazora Vrsar.

- S iskustvom dugogodišnjeg rada u obrazovanju, tvoja ocjena današnjeg stanja?

- Teško se oteti dojmu da je već 20-ak godina prisutno programsko lutanje. (Ostavimo probleme s COVID-om i vrijednost on-line nastave). Među potpuno zalutalim ministrima obrazovanja na prvom je mjestu prethodnica aktualnog ministra Radovana Fuchsa, Blaženka Divjak, koja je pobrkala lončiće: umjesto da joj glavna preokupacija bude odgoj i obrazovanje, njezina preokupacija bila je kako tehnički realizirati ciljeve, ne navodeći koje. Nisam, naravno, protiv informatizacije. Naprotiv. Školstvo je društvena kategorija i svaka društvena formacija kroz povijest želi imati utjecaj na odgoj i obrazovanje, jer od tih dviju komponenti ovisi budućnost određenog društva. Još je 80-ih godina 19. stoljeća zastupnik u porečkom Saboru dr. Andrija Stanger izjavio: Tko ima škole u svojoj ruci, taj je gospodar budućnosti naroda. Nije, dakle, čudo što se školama posvuda toliku pozornost i pažnju pruža.

Ante Cukrov na otvorenju 15. festivala folklora Zlatna sopela

Još dok sam bio aktivan sudionik školskog sustava, bila je aktualna priča o 9-godišnjoj osnovnoj školi. I dokle smo došli u tih 20-ak godina? Ostali smo na razini osnovne škole iz mojeg đačkog vremena. Drugi problem jest nacionalni pristup školi. Matematika je svugdje ista bez obzira da li će se prvi brojčani pojmovi učiti brojanjem jabuka ili kokosovih oraha. Koga obrazujemo s našim fondom od 4-5 sati hrvatskog jezika tjedno? Isti fond sati bio je i u vrijeme mog školovanja. Zar se nisu u tih skoro 60 godina pojavila nova imena u književnosti, i našoj i svjetskoj? Zar se nije i jezik razvijao? Zar se nisu pojavili novi mediji? A fond sati ostao isti!?

Problem je i sadržaj povijesti, jer bez izrazito nacionalno prisutne povijesti obrazujemo anacionalno potomstvo. Vezao bih uz sve ovo i poznavanje Hrvatske. Već dugo se srednjoškolci za maturalna putovanja spremaju u inozemstvo. Ništa nemam protiv toga, ali bih upitao njihove razrednike koliko im učenici poznaju Hrvatsku. Bez dovoljnog fonda hrvatskog jezika, bez dovoljne prisutnosti povijesnih nacionalnih sadržaja, bez poznavanja vlastite zemlje odgajamo nacionalno amorfnu masu.

Oranje po neuzoranoj livadi

- U Poreču i na Poreštini pokrenuo si brojne kulturne manifestacije. Bio si prosvjetar i kulturnjak. Odakle ta "žica"?

- Teško mi se odlučiti jesam li prosvjetar ili kulturnjak, premda sam u prosvjeti djelovao znatno duže. Otkud ta kulturna "žica"? Pa stvari su počele vrlo rano. Svojevremeno je u Šibeniku postojalo profesionalno kazalište te vrlo jaka Omladinska scena. K tome, na Prviću je djelovala vrlo jaka dramska sekcija koju su vodili naši studenti na studiju u Zagrebu, Splitu i Beogradu s profesionalnim režiserima iz šibenskih kazališta a u kojoj sam bio na čelu mlađe parade. Drugo, učiteljska škola u redovnom programu imala je poznavanje tambura, pa orkestar te veliki pjevački zbor. A kako sam na otoku vodio tamburaški orkestar, to sam u 2. razredu pomagao profesoru u radu školskog orkestra. Treće, u Milohniću na Krku prvi put došao sam u kontakt sa sopelom, sopilom kako kažu Vejani. U mjestu je postojao izvrstan par sopilaša. Tu sam našao odbačenu Matetićevu Primorsko-čakavsku pjevanku, ne sluteći da će mi desetak godina kasnije biti glazbena literatura za organizaciju susreta Naš kanat je lip.

U Sv. Lovreču, pak, uključio sam se u KUD "Matko Laginja", uz limenu glazbu osnovali smo dramsku i folklornu sekciju. I konačno, odlučujući je bio studij muzičkog odgoja na Pedagoškoj akademiji u Puli, sa šefom katedre, dragim, ali vrlo zahtjevnim profesorom Slavkom Zlatićem. A kad se ukazala mogućnost studija organizacije kulture, nisam se puno dvoumio.

- Tvoje djelovanje u kulturi na Poreštini počelo je 1970-ih zahvaljujući, među ostalim, predsjedniku Skupštine Općine Poreč Orestu Košetu.

- Nakon organizacije prvog Susreta zborova Naš kanat je lip, početkom lipnja 1973. godine, na poziv Oresta Košeta u prosincu sam prešao u Narodno sveučilište, dobro organiziranu, ali isključivo obrazovnu ustanovu. Prije toga, glede Kanta, već niz godina provlači se u medijima da su osnivači obje glazbene manifestacije Slavko Zlatić i Renato Pernić. Obojica su sudjelovali u organizaciji, ali je ideja i realizacija bila moja.

Kada sam došao u Narodno sveučilište, od kulturnih sadržaja postojala je tek knjižnica s 200-tinjak uporabivih naslova i knjižničarkom nediplomiranom agronomkinjom, kino čiji je repertoar birao kinooperater koji je ujedno bio i kućni majstor te tijekom ljeta jedan nastup zagrebačkog Lada. Uz Zavičajni muzej, čija je funkcija strogo određena, to su bili jedini kulturni sadržaji grada i općine u kojoj je naglo počelo bujanje turizma. Dolaskom u Sveučilište, koje postoji od 1949., a ne od 1960. godine, kako se navodi, tadašnji direktor Slavko Marić stavio me pred dilemu: hoće li on ili ja sastaviti kulturni program. Konačno, ja ću biti taj koji će program osmisliti i realizirati.

Tako je stvoren Centar za kulturu Narodnog sveučilišta potkraj 1973. I počela je muka oranja po neuzoranoj ledini. Prva je akcija bila organizirati glazbenu školu, što je učinjeno u jesen školske godine 1974./'75. To je današnja Umjetnička škola Poreč. Trebalo je pripremiti ljetni program. Jedina mi je pomoć, uz direktora Marića, bio predsjednik Općine Oreste Košeto.

Persona non grata

- Bio si dugogodišnji dirigent, direktor Muzičke omladine u Grožnjanu, imao tvrtku Scena, prvu privatnu tvrtku u bivšoj državi...

- Od početka 1978. godine bio sam direktor Međunarodnog centra Muzičke omladine u Grožnjanu sa sjedištem u Zagrebu i Grožnjanu. Ostao sam tek godinu dana i dao sam ostavku, jer je bilo nemoguće boriti se s nebulozama. Vratio sam se u Poreč, ali ne u Sveučilište gdje sam postao persona non grata. Zašto? To nikad nitko nije objasnio. Kada je direktor Marić preminuo u prometnoj nesreći, naslijedio ga je politički kadar koji se nije previše istaknuo, ni idejama, ni marljivošću.

Nakon vojnog roka, dijelom s UN-om na granici Egipta i Izraela, radi u školi u Sv. Lovreču Pazenatičkom i 1971. dolazi u porečku školu Bratstvo i jedinstvo - Ante Cukrov u Tokiju

Od 1979. do 1986. godine u Srednjoškolskom centru vodio sam i djevojački zbor. U veljači 1979. na poticaj predsjednika Marijana Vukušića osnivamo Mješoviti pjevački zbor "Joakim Rakovac". Godine 1988. organiziram Scenu, prvu ustanovu u kulturi u privatnom vlasništvu u bivšoj državi. Scena se bavila organizacijom nastupa pjevača zabavne glazbe po hotelskim kućama te organizacijom koncerata klasične glazbe izvan ljetne sezone, književnih večeri... Kako su koncerti u Eufrazijani posustali, na natječaj za program ljeta 1990. SIZ kulture prihvatio je program Scene umjesto Sveučilišta. Izvedeno je 18 koncerata. To je vjerojatno bilo upozorenje Sveučilištu, jer je program 1991. vraćen Sveučilištu, ali zbog rata nije održan.

- Jedna od tema i tvoj interes su sopele. Bio si osnivač i direktor festivala Zlatna sopela. Kako je završila priča o istarskim sopelama?

- U osvit rata pojavila se ideja o organizaciji folklornog festivala koji smo nazvali Mediteranskim folklornim susretima Zlatna sopela. Stupio sam u kontakt s Ladom i tada jugoslavenskom sekcijom Međunarodnog savjeta organizatora festivala folklora i tradicijske kulture (CIOFF, sastavnica UNESCO-a) čiji je tajnik bio Bruno Ravnikar, profesor na muzikologiji Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Festival se trebao održati polovinom kolovoza 1991., međutim, ratne su operacije ideju zaustavile na samom početku. No, nismo odustali. Htjeli smo stvoriti nacionalne sekcije CIOFF Hrvatske i Slovenije, ali to nismo mogli jer još nismo bili članice UN-a. U veljači 1992. u Poreču smo organizirali HRCIOFF (delegati iz Splita i Zagreba), ali morali smo čekati odluku UN-a o priznanju Republike Hrvatske. U jesen 1992. u Santa Feu u Argentini održan je kongres CIOFF-a, na kojem je Ravnikar kao tajnik YU CIOFF-a, a ja kao promatrač. Ravnikar traži brisanje YU CIOFF-a, u dvorani konsternacija: delegat predlaže brisanje članice čiji je delegat. Ravnikar predlaže da se u CIOFF prihvate dvije nove članice, Hrvatska i Slovenija. Funkciju tajnika i nacionalnog delegata obavljao sam do 2018. godine.

Kumovala Vokić

- Plodan si pisac. Koje si teme obradio i tiskao, koje naslove imaš u pripremi?

- Da sam baš plodan pisac, nisam. Pisanje je tek rezultat istraživanja prvenstveno povijesti istarskog školstva. Svemu je kumovala nekadašnja ministrica Ljilja Vokić. Naime, na funkciju ravnatelja porečke osnovne škole stupio sam 1. kolovoza 1991. Već koji dan kasnije došla je prva grupa prognane djece iz istočne Slavonije, da bi se ta kalvarija nastavila s djecom iz svih ratom zahvaćenih krajeva. Rad se odvijao u tri smjene te u porečkim hotelima, jer je u školi u jednom trenutku bilo čak 2.740 učenika i više od 200 zaposlenika. Učenici su raspodijeljeni u 74 razreda. Unatoč svim problemima koje organizacija takve mastodontske škole donosi, upotpunjenim još i psihozom rata, uspjeli smo smišljenom organizacijom, kadrovskom ekipiranošću dovesti školu među 15-ak najjačih od ukupno 804 hrvatske škole. Bio sam potpredsjednik Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola te organizator i predsjednik Istarskog ogranka.

Bivši ravnatelji OŠ Poreč - Josip Sušanj, Ante Cukrov, Drago Dojčinović, Anna-Maria Barbić, Edi Zarli i Josip Kampić

Usto, unatoč hvalospjevima, porečka školska zgrada vapila je za obnovom. U dvije godine i u ratnim uvjetima uspjeli smo u dobroj mjeri otkloniti nedostatke. Postizali smo i zapažene pedagoške rezultate. Uz teorijsko i praktično vodstvo stručnjaka iz Zagreba, postala je ogledna škola. Nakon Oluje preuzeli smo obvezu obnoviti školu u Mukinjama na Plitvičkim jezerima. To je prva školska zgrada na okupiranom području koja je stavljena u funkciju.

E sad, ministrica Vokić odbila je 1996. produžiti mi mandat ravnatelja, tada po veličini druge osnovne škole u Hrvatskoj, iza najveće škole u Našicama. Našao sam se na ulici. Kćerke na studiju u Zagrebu, a ja na ulici. Kako sam na nagovor Školske knjige, napisao i upravo tih dana prezentirao monografiju porečke škole Moja škola, otišao sam u Državni arhiv u Pazinu i počeo istraživanje povijesti školstva u Poreču da bih to ubrzo proširio na Istru. Nastao je niz tekstova o 15-ak istarskih škola, među ostalim i knjiga "Između obrazovanja i denacionalizacije, Lega Nazionale i njezine škole u Istri krajem 19. i početkom 20. stoljeća". U tisku je pozamašna studija "U duhovnome logoru, Hrvatsko osnovno školstvo u Istri između 1918. i 1945. godine". U radu je studija radnog naslova "Od Mikule Gologoričkog do prvih hrvatskih institucionalnih škola". Istražujem i porijeklo sopele, tema s kojom sam sudjelovao na nekoliko međunarodnih znanstvenih simpozija. A budući da sam dosta putovao, pripremam i niz putopisa.

Povezane vijesti

• Otvoren 44. susret "Naš kanat je lip"
• "Naš kanat je lip" s rekordnih 600 pjevač(ic)a
• NAŠ KANAT JE LIP: Prozor u svijet zborske glazbe