Hrvatska je Prvi svjetski rat 1914. dočekala kao dio Austro-Ugarske, administrativno podijeljena između austrijske i ugarske države; Istra i Dalmacija bile su u austrijskom dijelu, dok je Rijeka izravno bila podređena Budimpešti. Hrvati su se uglavnom borili na srbijanskom bojištu te u Galiciji (protiv Rusije) i na Soči (protiv Italije). Istrani su služili u 5. c. i kr. domobranskoj pukovniji i u 87. c. i kr. pukovniji.

Istup Kraljevine Italije iz Trojnog saveza, njezino priključenje silama Antante i uključenje u rat kao Antantine nove članice (1915.), izvrgnuli su Istru i Dalmaciju, kao dijelove austrijskog državnog teritorija, opasnostima od napada talijanskih ratnih brodova. Tim je napadima najviše bila izložena Pula kao glavna austrougarska ratna luka i središte njihove vojne brodogradnje. Očekujući da bi se ti napadi mogli proširiti i na cijelu južnu Istru, stanovništvo s tog područja je evakuirano. U tjedan dana u svibnju 1915. moralo je 60 tisuća stanovnika prisilno napustiti domove i otići u Austriju, Češku, Moravsku i Mađarsku. U tuđini su mnogo propatili i mnogi umrli, dok je u Istri uvedena vojna uprava. To je bila velika tragedija Istrana s dugoročnim posljedicama.

Uoči raspada Austro-Ugarske (kapitulirala 3. studenoga 1918.) hrvatske, slovenske i srpske političke stranke iz južnoslavenskih zemalja osnovale su Narodno vijeće SHS sa sjedištem u Zagrebu, da bi Hrvatski sabor 29. listopada 1918. donio odluku kojom je raskinuo sve državnopravne veze Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju s Rijekom proglasio je nezavisnom državom, koja pristupa u zajedničku suverenu Državu SHS. Funkciju središnje Vlade, sa sjedištem u Zagrebu, obavljalo je Predsjedništvo Narodnog vijeća. Matko Laginja, jedan od najuglednijih političkih vođa istarskih Hrvata, dobio je mandat da organizira novu pokrajinsku vlast u Istri kao dijelu Države SHS-a.

Osim Laginje, Istru su u Narodnom vijeću predstavljali odvjetnik rodom iz Červari kod Sv. Lovreča Pazenatičkog Gjuro Červar, svećenik i pisac Vjekoslav Spinčić, beramski župnik Josip Grašić i pazinski načelnik Šime Kurelić. Červar i Laginja bili su članovi Središnjeg odbora Vijeća. U tim prevratnim danima u Istri su osnivani odbori Narodnoga vijeća, koji su preuzimali vlast u općinama s hrvatskom i slovenskom većinom. U Puli je Mjesni odbor Narodnoga vijeća 29. listopada preuzeo političku upravu u gradu, sporazumno s odborom pulskih Talijana. Za predsjednika je izabran Lovro Škaljer, odvjetnik i novinar, nakladnik Hrvatskog lista u Puli; u Pazinu je odbor također osnovan 29. listopada pod predsjedanjem Šime Kurelića.

Radost ujedinjenja nije dugo trajala. Procjenjujući da je trenutak da se stvar uzme u ruke i u budućim mirovnim pregovorima stekne prednost, Italija je počela s vojnim zauzimanjem Istre. Nije vodila računa da je područje Istre ušlo u sastav Države SHS. Talijanska vojska već je 3. studenoga ušla u Trst, raspustila austrijsko Namjesništvo kao vrhovni organ vlasti na području Austrijskog primorja i uspostavila Guberniju. Talijanska vojska zauzela je 4. studenog 1918. Pazin, Mali Lošinj, Rijeku i Zadar, 5. studenog Pulu. Do sredine studenog okupirala je čitavu Istru.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke