Vino i ulje bili su, i jesu, sastavnice strateškog opredjeljenja istarske poljoprivredne politike. Za maslinovo ulje su mnogi naši ljudi, kao i za vino, i prije dvadeset-trideset godina mislili da je najbolje na svijetu, ali kad se struka primila prosvjetiteljskog posla i poučila kako proizvođače, tako i potrošače koje su pozitivne osobine, a koje su mane naših vina i ulja, te kako u proizvodnji i preradi izbjeći pojavu mana i negativnosti kod vina i ulja, tek tada je posijana ona prava revolucionarna klica koja je mogla dovesti do masovnog preokreta i u načinu proizvodnje vina i ulja, i u općenarodnom ukusu i poimanju što su dobra vina i ulja. Za maslinarstvo U Istri je vrlo važno bilo i što je moguće veće povećanje preradbenih kapaciteta

Čini nam se, kada sagledavamo čime se danas od istarske poljoprivredne proizvodnje najviše možemo pohvaliti, a to su naravno vino i maslinovo ulje, da su razvojni putovi istarskog vinarstva i maslinarstva u posljednja dva desetljeća bili nekako usporedni, sudbinski gotovo isti, ali mnogo bitnih sitnica razlikuje ta dva proizvoda i ta dva puta. Počnimo od kraja: dok bi svatko od vas zasigurno iz glave uspio odmah nabrojati deset poznatih i kvalitetnih istarskih vinara, koliko bi svatko od vas na isti način znao nabrojati proizvođača vrhunskog maslinovog ulja? Dok kod vina imamo situaciju da su na tržištu, ali i među našim ljudima na razini općeg znanja i informiranosti sami vinari nekako više afirmirani od njihovih vina, kod maslinovog ulja imamo obrnuti slučaj: njihov je proizvod poznatiji od samih proizvođača.

Vino i ulje bili su, i jesu, sastavnice strateškog opredjeljenja istarske poljoprivredne politike. I kod maslinarstva se jednako kao i kod vinogradarstva programima poticane sadnje nastojalo povećati proizvodni potencijal. No, za maslinarstvo je vrlo važno bilo i što je moguće veće povećanje preradbenih kapaciteta.

Masovni preokret u proizvodnji ulja

Sada je potrebno da malo skrenem s maslinarstva natrag prema vinarstvu: prisustvovao sam jednoj od prvih lokalnih izložbi vina u jednoj manjoj srednjoistarskoj općini, tamo u prvoj polovici devedesetih, i zauvijek zapamtio jedan simptomatičan događaj s te izložbe. Smotra je bila malih razmjera, održavala se u lokalnoj gostionici, i boce s vinom bile su, obilježene samo brojevima, poslagane po stolovima nanizanima po sredini prostorije. Uokolo stolova okupili su se ljudi, proizvođači i uzvanici, a rezultate ocjenjivanja vina interpretirao je jedan od vodećih istarskih enoloških stručnjaka Mario Staver, najavljujući da će se od dvadesetak ocjenjivanih uzoraka sada zajednički kušati njih sedam, počevši od broja tog i tog. Ne čekajući početak Staverove ocjene tog naznačenog vina, uzvanici su potražili boce s najavljenim brojem, počeli natakati jedni drugima u čaše, kušati vino i zadovoljno komentirati: "Ma je dobro, to je sigurno moje!". Međutim, kad je Staver počeo govoriti kako je vino broj taj i taj najlošije ocijenjeno na cijeloj izložbi, kako je prepuno mana, oksidirano, octikavo, kako bazdi po nečistoj bačvi, ljudi koji su ga nekoliko sekundi prije hvalili sada su počeli doslovce pljuvati to vino natrag u čaše i komentirati: "Ne, to sigurno nije moje!".

I za maslinovo ulje su mnogi naši ljudi, kao i za vino, i prije dvadeset-trideset godina mislili da je najbolje na svijetu, ali kad se struka primila prosvjetiteljskog posla i poučila kako proizvođače, tako i potrošače koje su pozitivne osobine, a koje su mane naših vina i ulja, te kako u proizvodnji i preradi izbjeći pojavu mana i negativnosti kod vina i ulja, tek tada je posijana ona prava revolucionarna klica koja je mogla dovesti do masovnog preokreta i u načinu proizvodnje vina i ulja, i u općenarodnom ukusu i poimanju što su dobra vina i ulja.

Tajne uspješnog uzgoja sirovine

Kod maslinovog ulja je tako postupno stasala svijest o tome da njihove plodove treba preraditi u što kraćem vremenu nakon berbe, ali u vremenu o kome govorimo, sredini devedesetih godina, u Istri su postojale samo tri uljare, a do kraja desetljeća otvoreno je još svega nekoliko manjih, privatnih.

Uzgajivači maslina s vremenom su naučili mnoge tajne uspješnog uzgoja kvalitetne sirovine, ali još nedavno, kada su sve više dolazile u rod veće količine novozasađenih maslina i kada bi se zadesila neka izuzetno rodna godina, preradbeni kapaciteti bili su usko grlo jer su mnogi maslinari pohrlili u uljare da bi preradili svoje plodove na vrijeme, a morali su čekati na red i po nekoliko dana, iako danas u Istri imamo čak 35 uljara. Nekada je kampanja berbe i prerade maslina trajala mnogo dulje nego danas, masline su se brale pa zatim po starom običaju čuvale i tek nakon nekog vremena nosile u uljaru u razdoblju od listopada ili studenog pa sve do veljače ili ožujka, dok se danas sve istarske masline nastoji preraditi krajem listopada i početkom studenog, u svega dva-tri tjedna, kako i treba.

Jednako kao kod vina, tako su i kod maslinovog ulja važnu ulogu odigrali sajmovi, smotre, festivali, te ocjenjivanja i priznanja dodjeljivana na tim manifestacijama, a kruna kvalitativnog napretka istarskog maslinarstva je ulazak u svjetski vodič najkvalitetnijih maslinovih ulja Flos Olei, u kome je Istra već pet godina za redom najzastupljenija maslinarska regija na svijetu. Dodatni vjetar u leđa na putu ka svjetskoj slavi istarskog maslinovog ulja je nedavna zaštita ekstradjevičanskog maslinovog ulja Istra europskom oznakom izvornosti, na međunarodnom tržištu dosta važnom čimbeniku bolje prodaje, koja je u posljednjih nekoliko godina napokon ujedinila tvrdoglave istarske maslinare koji se dvadeset godina nisu mogli udružiti u neku platformu za zajedničko djelovanje i tržišno nastupanje.

Oznaka izvornosti - jamstvo potrošaču

Pitanje je jedino imamo li količine s kojima možemo biti svjetski igrači na tržištu maslinovog ulja. Maslinama je u Istri, prema podacima Agencije za plaćanja u poljoprivredi, 2019. godine bilo zasađeno 3.015 hektara, a lani je u Istri proizvedeno 149.200 litara maslinovog ulja. Statistika kaže da se u Hrvatskoj troši tek 1,5 litra maslinovog ulja po glavi stanovnika, u primorskim maslinarskim krajevima možda malo više. No, ako upotrijebimo istu matematiku po kojoj ispada da Istra proizvodi 600 litara vina po stanovniku godišnje, s maslinovim uljem to iznosi 0,7 litara po glavi stanovnika godišnje. Maslinovog ulja u Istri dakle proizvodimo jedva za polovicu vlastitih potreba, a ako znamo da ga se dosta proda turistima i u ugostiteljstvu, a nešto ga se i izvozi, proizlazi da se u Istri troši jako mnogo maslinovog ulja koje nije proizvedeno u Istri.

Oznaka izvornosti će zato u godinama koje slijede biti jamac potrošačima da je to doista ulje proizvedeno u Istri, a takvo jamstvo, za koje proizvođači svake godine plaćaju kontrolu, trebalo bi dovesti i do još bolje prodajne cijene za istarska maslinova ulja, koja već sad cijenom figuriraju više kao delikatesni proizvod nego kao roba široke potrošnje. Kad je nedavno za jedne jako rodne godine među istarskim maslinarima zavladala panika zbog mogućih viškova ulja čulo se i pametnih prijedloga da se ti viškovi pokušaju plasirati u izvoz, na što su političkim strukturama omakla i neka obećanja da će poraditi na zajedničkom izvozu istarskog ulja, ali vrlo brzo splasnuli su i izrazi zabrinutosti i obećanja. Viškovi se očigledno nisu dogodili, ali lako bi se mogli dogoditi, jer i dalje novozasađene masline tek dolaze u rod, a mogla bi se i opet ponoviti neka izuzetno rodna godina. Treba međutim znati da izvozi značajnijih količina visokokvalitetnih proizvoda nisu stihijski jednokratni poslovi, već dugogodišnja partnerstva jakih tržišnih igrača, pa bismo zato trebali znati koliko ulja možemo ponuditi godišnje nekom kvalitetnom kupcu u Švedskoj, Japanu ili Saudijskoj Arabiji. Tako se vraćamo do početne priče o evidenciji resursa: u ovom času, kolikogod se hvalili istarskim maslinarstvom i svjetskim ugledom našega ulja, nitko živ ne zna koliko točno imamo stabala maslina u Istri, a sve službene i neslužbene procjene kreću se u rasponu od malo ispod milijuna do milijun i pol.

Dio obaveznih aktivnosti pred primanje Hrvatske u Europsku uniju bilo je i detaljno evidentiranje poljoprivrednih resursa, jer se tada govorilo da će nove članice moći zadržati samo one površine, primjerice vinograda i maslinika, s kojima su ušle u EU. Tada se govorilo da će se napraviti detaljni nacionalni katastar, uz ostalo, vinograda i maslinika.

Evidencija poljoprivrednih resursa

S izradom katastra vinograda se čak i započelo, ali ne i dovršilo, a katastar maslinika nije se nikad ni počeo raditi. Danas se smatra da ARKOD zamjenjuje te katastre, ali već smo rekli da ARKOD ne bilježi stvarno biološko stanje, već samo površine prijavljene za poticaje. U pretpristupno vrijeme Hrvatskoj se prijetilo primjerom Španjolske, koja je prijavila manje maslina nego što ih je stvarno imala, pa je navodno, nakon nalaza EU inspektora, višak morala posjeći. U to pretpristupno vrijeme istarska regionalna politika već je govorila o milijun stabala maslina u Istri kao rezultat poticane sadnje, ali - na taj skandalozan nemar upozorili smo u Glasu Istre još tada - u trenutku primanja Hrvatske u EU, dakle 2013. godine, Istra je prema službenim podacima hrvatske države imala samo 266.000 stabala maslina! Kako je do toga došlo? Tako što je netko odlučio da se, budući da katastar maslinika nije izrađen, kao službeni uzme podatak iz popisa poljoprivrede iz 2003. godine! U Istri je tada zavladala vrlo ozbiljna i realna zabrinutost da će se na našem poluotoku, zbog nemara državne politike u evidenciji poljoprivrednih resursa, morati posjeći 800.000 stabala maslina! Na svu sreću, našao se u tim Europama netko pametan pa do sječe nije došlo, ubrzo se razjasnilo i da kvote ulaznih površina neće ograničavati buduću sadnju, no usprkos toj opasnoj situaciji do današnjeg dana još uvijek ne znamo točan broj stabala maslina u Istri, a ne možemo ga izračunati ni iz službenog podatka o površini prijavljenih maslinika jer je zbog konfiguracije i nagiba terena te zbog terasastog uzgoja u sjevernoj Istri gustoća maslinika vrlo često rjeđa od prosječnih 300 stabala po hektaru. Situacija s potencijalno kobnom razlikom u podacima o broju stabala maslina samo je jedan od primjera lošeg utjecaja loše državne poljoprivredne politike na regionalnu poljoprivrednu stvarnost, a takvih slučajeva ima još nebrojeno - od propusta koji su doveli do slovenske zabrane našeg terana, preko politike prema otkupnim cijenama mlijeka, pa do loše reakcije na pojavu zlatne žutice vinove loze, a svi ti promašaji utjecali su i na kočenje razvoja i pametnijeg upravljanja poljoprivredom u Istri.

Povezane vijesti

• VIŽINADA: LAG-ov poljoprivredni natječaj
• U SRIJEDU U TISKANOM GLASU ISTRE: Velika analiza istarske poljoprivrede - bi li Istrijani mogli sami sebe prehraniti? NEKI ODGOVORI DO KOJIH SMO DOŠLI BI VAS MOGLI ŠOKIRATI
• ISTARSKA POLJOPRIVREDA JUČER, DANAS, SUTRA: Sandi Chiavalon objašnjava kako ta djelatnost može biti isplativa, ali samo ako se ispune određeni uvjeti