Na svečanosti obilježavanja jubilarne 100-te godišnjice Proštinske bune, prvog ustanka protiv sve eminentnije manifestacije fašizma kako u Istri, tako i na području cijele Kraljevine Italije, polaganjem vijenaca i svečanim govorima prisutni su se prisjetili te 1921. godine koja je za narod Proštine bila tragična. Naime, na Proštini je te godine 120 građana uhićeno, ispitivano i optuženo za travanjska zbivanja.

Na Križu kod Marčane, pored spomenika Proštinskoj buni građanima i medijima obratili su se mnogobrojni uzvanici, među kojima i predsjednik Zoran Milanović, bivši predsjednik Stjepan Mesić, načelnik Marčane Predrag Pliško, predsjednik istarskog Saveza udruga antifašističkih boraca i antifašista Branko Oplanić.

Današnja Istra

Predsjednik Zoran Milanović priznao je da se o Proštinskoj buni malo zna izvan Istre. "Nacifašizam i komunizam su dva ekstremizma, i što sam stariji vidim više sličnosti, ali i nepremostivu razliku među njima, a koja se može sažeti u jednu rečenicu. Naime, nacifašizam je ekstremizam mržnje, dok je komunizam ekstremizam nade. Ta razlika, naoko samo verbalna, u biti je suštinska. Ljudi su u svojim stremljenjima i emocijama često ekstremni", kazao je Milanović.

- Danas Istra može biti ponosna na sve ono što je izgradila i ono što gradi. To je jedna tolerantna, napredna, ugodna sredina u kojoj ljudi žele živjeti i kojoj streme. To je danas, na neki način, postalo šik, čak malo pomodno i šminkerski. Ako imaš novac, a nema ga svatko, i nemaš kuću u Istri, ne vrijediš ništa, napomenuo je Milanović.

Podsjetio je da su borci Proštine bili spremni poginuti, suprotstaviti se silnicima kao seljaci i težaci, borci za pravdu i pravicu, ali i za svoju privatnu imovinu te, na kraju krajeva, za hrvatsko pitanje. S druge pak strane silnici su u ime jedne mlade talijanske nacije smatrali da mogu provoditi nasilje, a bili su ustvari zlo tog vremena, tlačeći slabije od sebe, ustvrdio je.

- Dogodilo se to da je lokalno hrvatsko stanovništvo koje je, autohtono, baš kao i talijansko, bilo izloženo zulumu jedne većine. Tome se pružio otpor i završilo je u prvi mah smrtnim ishodima, ali i amnestijom - od preživjelih pobunjenika kasnije nitko nije suđen, i to godinu dana prije Mussolinija, kazao je Milanović.

Predsjednik RH od 2000. do 2010. godine Stjepan Mesić, inače počasni građanin Istarske županije, spomenuo je da su na Proštini hrabri ljudi ovog dijela Istre pod vodstvom Ante Cilige odgovorili na fašistički teror koji je pritiskao ne samo Proštinu, već je bio opasnost za cijeli svijet. Imao je, kaže, čast upoznati Antu Ciligu i sresti se s njim nekoliko puta, i to nakon što se vratio u domovinu poslije osamostaljenja Hrvatske. Bio je i ostao antifašist, iako je u životu doživio velike pritiske i zatvorske dane na raznim stranama.

- Iskra koja je ovdje zapaljena nije ostala samo u Istri već se proširila dalje. Sve bi bilo dobro da smo pobjedom u antifašističkoj borbi i Drugom svjetskom ratu zauvijek završili s nacifašizmom. Međutim, nije baš tako. Mnogi izjednačavaju komunizam i nacifašizam. Komunizam je jedna megaideja koja može biti samo to - ideja. Svjetska, ali neostvariva ideja. Određene devijacije su u pokušaju ostvarivanja komunizma mnoge ljude koštale života. S druge strane, fašizam i nacifašizam su opasni. Oni mogu nastati i razviti se u malim sredinama te ugroziti demokraciju u svijetu, naglasio je Mesić.

Izazivači povijesti

Nažalost, rekao je, danas imamo i pokušaje revizionista koji misle da mogu pretvoriti pobijeđene u Drugom svjetskom ratu u pobjednike.

- Jasno je da to ne može dovesti do uspjeha. Na današnjoj je generaciji da se tome usprotivi, da odgovori izazivačima povijesti i poruči im da ne mogu uspjeti. Tu moramo biti jedinstveni. Zato je važno da mi u Hrvatskoj prepoznamo loše stvari koje se događaju te da na njih reagiramo. Mislim da za to imamo snage. Zato smo i danas ovdje, da se poklonimo onima koji su to prepoznali još prije 100 godina, zaključio je Mesić.

Proštinska buna, istaknuo je načelnik Predrag Pliško, predstavlja prvi organizirani antifašistički otpor na ovim područjima, ali i u Europi. U Istri se, dakle, aktivni ustanak protiv fašizma desio gotovo paralelno s njegovim nastankom, još prije nego je Mussolini preuzeo vlast.

Talijanska okupacija Istre, nastavio je, započeta je 1918., da bi dvije godine kasnije bila pravno okončana Rapalskim ugovorom. Nacionalne težnje istarskih Hrvata i Slovenaca u to je doba talijanska uprava potpuno negirala, provodeći asimilacijsku i represivnu politiku kojoj je stanovništvo pružalo aktivni otpor. Do sukoba je najprije došlo na području Proštine, a mjesec dana kasnije i na području Labinštine, gdje su pobunjeni rudari ustanovili Labinsku republiku.

- Proštinsku bunu prouzročili su fašisti koji su terorizirali mještane, a najteže je stradalo selo Šegotići, koje je spaljeno i sravnjeno sa zemljom. Jedan od glavnih pokretača i organizatora ove pobune bio je tada mladi student Ante Ciliga. Vrativši se iz Praga u rodne Šegotiće, svjedočio je brojnim nasilnim napadima fašista te pokušao proširiti djelovanje komunističkih i antifašističkih organizacija na teritoriju južne Istre, kazao je Pliško.

Prva fašistička akcija, koja označava i sam početak Proštinske bune, zbila se u noći između 2. i 3. veljače 1921. kada su fašisti na tom području pokušali uhititi kanonika Demetrija Ćurkovića, đaka Ljubdraga Brgića i studenta Antu Ciligu. Potonjem su prijetili spaljivanjem roditeljske kuće u Šegotićima ukoliko ne napusti područje. Ciliga i mještani Proštine odlučili su pružiti oružani otpor te organiziraju i postavljaju naoružane straže na strateškim mjestima u okolici sela te onemogućuju prolazak fašista blokiranjem prilaznih cesta. Važan centar okupljanja antifašista, kao i lokalnog stanovništva koje je podupiralo borce u obrani protiv fašističkih upada, bila je kuća i gostionica na Križu, napomenuo je Pliško.

Smrt fašizmu!

Uz to, naglasio je da su Proštinari u nekoliko navrata pisanim putem lokalnim vlastima i karabinjerima naglasili da njihova akcija ne predstavlja protudržavni ustanak, već isključivo samoobrambenu akciju usmjerenu protiv fašističkog teroriziranja naroda. Suzbijanje fašističkog nasilja i diskriminacije bio je primarni cilj Proštinara, koji su svojom odlučnošću i borbenošću gotovo dva mjeseca uspješno odbijali pokušaje fašističkih prodora u vlastita sela. Nakon njihova hrabra prkosa, oko 400 pripadnika postrojbi talijanske vojske i policije, uz pratnju stotinjak fašista, odlučuje ugušiti organizirani otpor te 5. travnja 1921. godine ulaze u proštinska sela i slamaju pokret, spaljujući mnogo kuća u Šegotićima, kuću na Križu te nekoliko kuća u obližnjim selima.

Oko 400 je sudionika Proštinske bune uhićeno i odvedeno u pulski zatvor, a fašisti i vojnici su uhićene antifašiste na tom putu tukli i maltretirali, od čega je nekoliko nesretnika umrlo.

Fašistički se teror vršio nad mnogim selima koja su danas većini ljudi tek usputna mjesta kroz koja projure kada se, umjesto Ipsilonom, po Istri voze starom cestom: Mutvoran, Cokuni, Cveki, Šegotići, Mali i Veliki Vareški, Pavićini, Kavran, Peruški, Marusi, Išići i Jovići.

- Nadajmo se da više neće biti potrebe za ponovnom organizacijom i borbom naših ljudi protiv neke nove fašističke tvorevine i prijetnje te da nas je povijest, a osobito ona 20. stoljeća, naučila da ekstremna desnica i fašizam nisu nikome donijeli ništa osim patnje, razaranja i mržnje. Ali nedajbože potrebe, siguran sam da bi narod Proštine, Istre i Hrvatske odgovorio na isti način, odlučnim NE fašizmu i tiraniji. I zato - smrt fašizmu, uskliknuo je Pliško.

Predsjednik istarskog Saveza udruga antifašističkih boraca i antifašista Branko Oplanić podsjetio je da je teror fašizma u većim ili manjim razmjerima prevladavao cijelom Istrom sve do 1943. godine.

- Batinanje, ricinus, otimačina i ubojstva slijedili su do konačne kapitulacije Italije. Međutim, fašističke škvadre koje su uspjele izmaći pravdi naroda ubrzo su se stavile u službu nacističke Njemačke, kazao je Oplanić te se pritom osvrnuo na današnju situaciju u Istri, ali i Hrvatskoj.

Stvari se ponavljaju

- Danas nažalost moramo konstatirati da se na neki način stvari ponavljaju. Od 1990. godine Istra se pustoši. Uništavaju se okosnice razvoja ovog kraja - industrija i poljoprivreda. Raste broj nezaposlenih pa se narod iseljava odlazeći trbuhom za kruhom. Naše majke i supruge moraju odlaziti u susjednu Italiju da bi služeći zaradile sredstva za preživljavanje. Brojne obitelji padaju u dužničko ropstvo te bivaju deložirane iz vlastitih stanova. Privatizacija u doba rata dala je svoj doprinos općoj pljački društvenih dobara. Standard stanovništva je u opadanju, pošteno stečena mirovina je obezvrijeđena, a broj beskućnika je nikad veći. Broj siromašnih i kruha gladnih nebrojeno raste. Budućnost nam je upitna, a nudili su nam Švicarsku, upozorio je Oplanić i ustvrdio da je, kada usporedimo današnjicu s onim vremenima, razlika u tome što nam je u vrijeme fašizma zlo nanosio tuđin, a sada ga sami sebi činimo.

- Opet su počele marširati crne košulje, čuju se neki nama strani pozdravi, povici i parole. Nedostaju još samo, nedajbože, batine i ricinus, zaključio je Oplanić.

Povezane vijesti

• FOTO / Milanović o štrajku prosvjetara: To nisu uhljebi, ti su ljudi tkivo nacije! U Istri očekujem dobru podršku. Bit će žestoko, pa tko sjaši a tko uzjaši
• Istra se pita - hoćemo Tita!
• BORIS MALEŠEVIĆ, čovjek koji je donio pobjede i Plenkoviću i Milanoviću, a za sebe kaže da je polu-Istrijan: "Svaki čovjek je poruka. Od toga kako izgleda, što govori, što čita, koje vino pije…"