Kao da baviti se stočarstvom u današnjim okolnostima nije dovoljno teško, nego Zlatićevi imaju problema i s divljim životinjama. Medvjed im je pri tri godine zaklao ovcu stotinjak metara od štale. No vukovi su daleko veće štetočine jer pod njihovim zubima strada ih prosječno petnaestak godišnje. U zadnje vrijeme ovce kolju i čagljevi

Na obroncima brdsko planinskog predjela Ćićarije svojevremeno je paslo na tisuće i tisuće ovaca i krava, no ta je istarska pastorala iz nekih prohujalih vremena ostala tek u sjećanjima najstarijih Ćića, potomka gorštaka sa krajnjeg sjevera poluotoka. Samo je u Slumu, naselju uz granicu sa susjednom Slovenijom, reći će Branko Zlatić iz istoimenog OPG-a, paslo "kvarnar kvarnari ovac".

- Ovce su se brojile na kvarnare. Bilo je to četrdeset puta četrdeset, znači tisuću i šesto ovaca. Sve se svodilo na kvarnare. Pitali bi u selu "koliko kvarnari imaš, enega, dva, tri. Danas smo mi jedini ovčari u Slumu, vjerojatno i na Ćićariji, a imamo tri kvarnara, znači 120 ovaca, stotinjak odraslih i dvadesetak janjadi zaštićene autohtone pasmine istarska ovca, kaže nam Zlatić.

Ovce s putovnicom

 Zlatićevo stado ovaca je pod nadzorom. Provodi se veterinarski, zdravstveni nadzor, nekoliko puta godišnje i kontrole mlijeka u laktaciji. Ovce su i pod selekcijom. Za svaku se zna porijeklo, kada je ojanjena, čije je janje. Moglo bi se reći da imaju putovnicu kao preduvjet prelaska schengenske granice.

 Prema podacima koji se nalaze u jedinstvenom registru ovaca i koza Hrvatske poljoprivredne agencije, u Hrvatskoj se uzgaja oko 650.000 rasplodnih ovaca. Uzgojno selekcijski rad tijekom prošle godine provodio se na populaciji od 40.794 uzgojno valjanih ovaca znači kod 6,27 posto ukupne hrvatske populacije ovaca, odnosno kod 388 uzgajivača. Prema tabeli pasminskog sastava uzgojno valjanih ovaca i broja uzgajivača upisanih u upisnik uzgojno valjanih ovaca po pasminama, pretprošle godine bilo je 1.245 grla istarske ovce i 17 uzgajivača, a lani 1.589 grla i 18 uzgajivača. Među njima je i OPG Zlatić.

Zlatići se ovčarstvom bave dvadeset godina. Stavili su u upotrebu pastirski štap i brane posljednje ovčarske boje Ćićarije.

- Nisam htio trbuhom za kruhom preko granice kao što su to učinili mnogi. Što da radim vani, ipak sam ovdje svoj na svome. Kada smo ostali bez posla govorili su nam - idite u Italiju! Mislio sam, što ću u Italiji raditi? Vjerojatno u nekom vinogradu ili štali. Budući da vinograde na Ćićariji nemamo, preostala je štala pa sam rekao radije ću biti u vlastitoj! Ako su mene i sestru mogli otac i mati odškolovati sa šest krava, u vrijeme kada se kosom kosilo travu na ruke, smatrao sam da mogu i ja svoju djecu, sa današnjom mehanizacijom. Ipak, mislio sam da će biti puno lakše nego je bilo, kaže ovaj ekonomist. Nadaleko poznat kao vrsni harmonikaš, sa suprugom se odlučio egzistenciju vezati uz rodni Slum. Selo u kojem je rođen kao zadnje muško dijete 1955. godine.

Zaštićeni vukovi

 - Moji su imali uvijek krave, nikad ovce i početno smo i mi razmišljali o uzgoju krava, no budući je malo ljudi ostalo u selu nema ti tko pomoći kravu ni oteliti ni dignut nogu za kopito odrezati, odlučili smo se za ovce. Nije bilo lako. Imao sam nešto malo iskustva s kravama. S ovcama je doduše slično, ali nije isto i uvijek si nekako nov u toj vrsti stočarstva. Pored toga u poljoprivredi kronično nedostaje radne snage. Nema ti tko pomoći, niti ti itko želi pomoći, a pogotovo ne mladi. To je posao od jutra do sutra, pogotovo kada se ovce trebaju ojanjiti, priča Zlatić.

Kao da baviti se stočarstvom u današnjim okolnostima nije dovoljno teško, nego Zlatićevi imaju problema i s divljim životinjama. Medvjed im je pri tri godine zaklao ovcu stotinjak metara od štale, no vukovi su daleko veće štetočine jer pod njihovim zubima strada ih prosječno petnaestak godišnje. U zadnje vrijeme društvo im prave čagljevi.

 - Strašno. Nazvao nas je susjed s Raspadalice da su nam ovce kod njegovog kampa, a u blizini dva vuka. Požurili smo se autom, a kada smo stigli imali smo što vidjeti. Ovca razderana, a vuk od šezdesetak kilograma režao je prema nama. Postalo je pomalo neizdrživo koliko toga ima. Naravno da su vukovi zaštićeni. Ukoliko uspijemo naći zaklanu ovcu, jer ipak je sve okolo šuma, moram unutar 24 sata zvati inspekciju. Na teren dođe inspektorica iz Rijeke, fotografira, napravi zapisnik i naknada stigne nakon otprilike dvije godine. Zadnje što sam dobio bilo je 350 kuna za ovcu koja se trebala za osam dana ojanjiti, što je malo za jednu takvu životinju koja je potencijal kao rasplodno grlo. Zato i zadržim dio janjadi da bi zamijenio one koje mi vuk pojede, komentira Zlatić. Dodaje da bi tih petnaestak, dvadesetak janjadi koliko ih vukovi godišnje zakolju, mogao prodati i mjesec dana živjeti od toga no on ih mora pustit zbog vukova. Ovčari u južnoj Istri tih problema nemaju.

Uglavnom, zimi je jako teško. Ovce su većinom u štali, hrane ih sijenom, a Branko kaže da više ne kosi u Slumu arbašpanju i otavu kao što je nekad jer je to popasla nova divljač, jeleni.

- Ima ih kao da je stado krava. Zna ih biti u polju odjednom po dvadeset, sve pojedu, a ja moram kupovati iz obližnjih sela arbašpanju i otavu, žali se na otežane uvjete ovčarstva na krškom brdsko planinskom području. Voda je do farme stigla kilometarskom cijevi samo površinski, po ljeti je vruća, po zimi je zatvori zbog leda i vozi s autima. Dodaje kako je resorno ministarstvo ovčarima sugeriralo da nabave tornjaka.

Tornjak klao ovce

- Kupili smo ga no onda su lovci na terenu ubili divljač, pustili utrobu u prirodi i tornjak je došao na to i postao momentalno krvolok, on je moje ovce klao. Dakle, svašta smo probali. Sada imamo hrvatskog ovčara, priča nam Branko.

Prije tri godine otišao je u mirovinu jer mu je dvije tisuće mjesečno izdvajati za mirovinsko i zdravstveno i sve drugo bilo previše. No hoće, neće, ipak i dalje mora raditi dopunski, a prihodi po ovci su vrlo mali. U odnosu na ovce u priobalju, na jugu Istre, njegove daju tri do četiri puta manje mlijeka, jest kvalitetnije, ali količinski manje zbog paše. Sve je obraslo šumom, ne dozvoljava se paljenje suhe trave kao nekada, kada se time obnavljala trava.

Sezona proizvodnje ovčjeg sira traje otprilike od Uskrsa do srpnja. Zlatićevi muzu mlijeko, rade sir, skutu i prodaju pokojeg janjca, većinom na kućnom pragu. Iako nisu certificirali, njihova je proizvodnja ekološka. Ovce su u prirodnom okruženju daleko od civilizacije. Sir se radi bez ikakvih aditiva i konzervansa čak nema ni pasterizacije, najprirodnije što može biti.

 - Ćićski sir radimo na starinski način kao nekada. Zagrije se mlijeko na 32 stupnja, stavi sirište i nakon pola sata provjeri kako je gruš. Ako je sve spremno, opet zagrije na 42 stupnja, sir oblikuje i stavi u kalup. Posolim ga ručno kao nekada grubom soli, nakon dva sata okrenem, ponovo posolim i sir ide na sušenje, otkriva nam stari ćićski recept Brankova supruga.

Udruga Istijanka

Uzgajivači istarske ovce, pa tako i Branko Zlatić, organizirani su u Istrijanku, udrugu uzgajivača istarske ovce u Istarskoj županiji osnovanu s ciljem poticanja uzgoja uzgojno valjanih grla istarske ovce i razvoja ruralnog turizma. OPG-u Zlatić Slum udruga je ove godine dodijelila priznanje za doprinos ostvarivanju projekta revitalizacije istarske ovce.

Istarska ovca autohtona je pasmina, u prošlosti se uzgajala na cijelom području istarskog poluotoka i ubraja se u pasminu kombiniranih proizvodnih svojstava meso-mlijeko, s visokom kvalitetom mesa i za istarske uvjete visokom proizvodnjom mlijeka visoke kvalitete, no danas je njen broj gotovo pa zanemariv. (Gordana ČALIĆ ŠVERKO)

Vuk sit, a ovce na broju

Hrvatska je jedna od rijetkih europskih zemalja u kojoj žive tri velike zvijeri - medvjed, vuk i ris. U Gorskom kotaru telemetrijski su se prije nekoliko godina, ogrlicama putem radiosignala ili satelita, pratila nekoliko čopora, od kojih su neki zajednički sa susjednom Slovenijom. Drugim riječima, pola životnog prostora im je u Sloveniji, a pola u Hrvatskoj. Krajem 19. stoljeća na hrvatskom prostoru bilo je oko tisuću vukova. Njihov je broj početkom devedesetih godina prošlog stoljeća spao na svega pedeset, no brojčano mu se stanje zadnjih godina povećava. Vukovi su zakonom zaštićeni i ne smije ih se ubijati, strogo su zaštićena životinjska vrsta od 1995. godine, no teško je naći ravnotežu između prisutnosti ove vrste u prostoru i čovjeka, odnosno postići da je vuk sit, a ovce na broju. (Gordana ČALIĆ ŠVERKO)