Nezdravi zrak gotovo sravnao Zlatni grad sa zemljom

Marin Badoer (Badoario, Baduario, Baduaro), svećenik benediktinac, rođen u Mlecima oko 1608., imenovan je pulskim biskupom 1641.; umro je u Veneciji, 9. travnja 1648. godine, gdje se sklonio nakon što je obolio od malarije. Pulska biskupija je nakon njegove smrti ostala bez pastira pet godina, do konca 1653., kada je biskupom imenovan, također Mlečanin, Alojzije Marcello, prije Pule šibenski biskup. Iz relacija, izvješća ad limina apostolorum (pohod što ga svake pete godine obavljaju biskupi papi u Rim, pri čemu podnose pismeni ili usmeni izvještaj o prilikama u svojoj biskupiji), dijelom se iščitava povijest Pule i biskupije toga vremena. Relacije koje su biskupi istarskih biskupija slali u Rim proučio je i objavio pok. mons. Ivan Grah (1928.-2011.), crkveni arhivist i povjesničar. U pripremi ovoga članka koristim, među ostalim, njegove tekstove. Biskup Marin poslao je Svetoj Stolici dvije relacije, a izvješća je, kako se može nazrijeti, u Rim odnio njegov opunomoćenik, generalni vikar i inkvizitor za Istru, Marino Fiordispina, franjevac konventualac. Biskup nije osobno mogao potegnuti do Vječnoga grada zbog prečih poslova i bolesti.

Nekad slavni grad, sada hrpa ruševina

Biskup Marin izvještava Rim da je Pula, nekad glavni grad, sada hrpa ruševina, ima jedva oko 300 stanovnika. Pula, najstariji grad u Istri, davna rimska vrlo napučena kolonija, kako svjedoče ostatci drevne slave, smjestila se uz najveću i najsigurniju luku na Jadranu. Rimljani su je zvali Iulia Pietas, Grci Crussopolic ili Civitas aurea, što znači Zlatni grad. Zbog raznih ranijih provala i nezdrava zraka, Pula je gotovo sravnjena sa zemljom i nenastanjena. U samom gradu živi oko 30 Grka koji imaju vlastitoga svećenika i liturgiju. Širom biskupije postoji nekoliko samostana sa po jednim redovnikom i ti su redovnici 1643. uskratili biskupu dozvolu za kanonski pohod. U Puli postoje samostani augustinaca, konventualaca i benediktinki u kojem živi šesnaest redovnica. Diljem biskupije postoje šest samostana: male braće na otoku Verudi, konventualaca u Labinu, te kapucina i augustinaca u Rijeci. Rijeka tada spada u pulsku biskupiju. Državna granica dijeli biskupiju na mletački i austrijski dio: u mletačkom živi oko 15 tisuća pričešćenih žitelja, koji su mahom Hrvati i pretežno izbjeglice ispred Turaka; u austrijskom dijelu živi po prilici isti broj ili nešto manji pričešćane čeljadi. U biskupiji postoje sedam zbornih crkava: Vodnjan, Labin i Barban, Rijeka, Kastav, Veprinac i Lovran. Svih župa ima 36 i svaka ima svoga župnika. U župama se bogoslužje odvija na latinskom i staroslavenskom jeziku; svećenici glagoljaši uopće ne znaju latinski. Svi prethodnci pulskog biskupa Marina, koji šalju izvješća Svetoj Stolici, ukazuju na nekadašnji sjaj, a sadašnju bijedu Pule.

Pula je bila svedena na pustaru

Biskup Alojzije Marcello (1653.-1661.) piše da je Pula svedena na pustaru s jedva 500 stanovnika. Opada grčki obred i nestat će ga za nekoliko godina, jer biskup ne dozvoljava ženidbe ni udaje s rimokatolicima ako grčko-pravoslavna strana ne prihvati prije rimokatoličku vjeroispovijest. Prethodnik biskupa Marina, Julije Saraceno (1627.-1640.), za Pulu piše da nekada slavan i gusto naseljen grad sada čami u žalosti, tješeći se što dijeli istu sudbinu s ostalim istarskim gradićima, koje ipak donekle nadmašuje brojem stanovnika. Sada se ponosi novom tvrđavom kakve nema u bližoj i daljnjoj okolici (pulski kaštel počeo se obnavljati 1629. i bio dovršen 1636.; proglašen je biserom duždove krune. Nakon podizanja tvrđave broj žitelja u stalnom je porastu. Biskup Inocent Serpa (1624.) napominje da nemilosrdan zrak bije grad u kome nema više od 150 ognjišta i oko 500 žitelja. Njegov prethodnik, Ubert Testa (1618.-1623.), izvještava da se svugdje mogu vidjeti mnoge kuće porušene, druge se danomice ruše i gotovo svima prijeti rasulo. U samom gradu ne živi više od 400 stanovnika. Zvonik katedrale je ruševan i vapi za obnovom. Kanonici su se obratili Svetoj Stolici s molbom da smiju izbivati iz grada kroz četiri ljetna mjeseca zbog nezdrava zraka. Biskup priznaje da je u Puli zrak nezdrav, ali napominje da se u zadnjih 20 godina nije pogoršao. Kornelije Sozomen (1605.-1618.) u izvješću Svetoj Stolici piše da je Pula, grad u mletačkoj Istri, ruševan i nepodoban za stanovanje zbog zračnih nepogoda, a njegov brat Kladije (1583.-1605.) piše: Grad koji su davno osnovali Kolšani, slavi se kao najstariji i najčasniju u istarskoj pokrajini. Sada je ruševan i pust zbog malarije.

Pula se konačno trgnula

Stanje u Puli mijenja se donekle na bolje tek u vrijeme biskupa Josipa Marije Bottarija (1695.-1729.). Prije njega biskup Bernardin Corniani (1664.-1689.) napisat će da je Pula najnesretnije sjedište biskupije zbog nezdrava zraka i stalne opasnosti od pomora. Biskup Corniani, među ostalim, izvještava Svetu Stolicu: Narod je pokoran postupa li se blago s njim, a onaj koji živi raštrkan po udaljenim naseljima, teži je i opasniji bude li izazvan. U tim zabitijim krajevima kretanje je moguće jedino pješke i u ljetnim mjesecima. Biskup opravdava i shvaća nevolje puka: U korizmeno vrijeme viša sila tjera narod da se ne hrani samo mliječnim nego i mesnim proizvodima. Narod bi se držao naputka Svete Stolice glede uzimanja mliječnih proizvoda i jaja kad ga krajnja bijeda ne bi prisiljavala da se mora hraniti travom bez začina i soli. Konačno će biskup Bottari u Rim poslati dobre vijesti: Grad Pula se u zadnje vrijeme trgnuo i brojčano porastao i od nedavnih 600 žitelja porastao u 1.200, ne računajući one koji žive na vrlo plodnom prigradskom tlu. Kada spominje da je Pula domovina mnogih svetaca (Oton, German, Flor, Maksimijan), ne zaboravlja reći da ima veliku i možda u Europi najčasniju pomorsku luku.

(PRIPREMIO Robert BURŠIĆ)