KAO IZ FILMA: Tri Istrijanke slučajno su se ponovo susrele nakon 50 godina!

Tri prijateljice ponovno zajedno nakon 50 godina

Tri Labinjanke, tada tri mlade žene, aktivno su 1975. godine sudjelovale u Labinu na akciji dobrovoljnog darivanja krvi. Danas vremešne nonice, igrom sudbine i slijedom životnih okolnosti, ponovno su se srele, ovaj put u Krvavićima, u Domu za starije i nemoćne osobe "Villa Lean" na području Marčane, gdje su sve tri smještene. Riječ je o 97-godišnjoj Lini Batelić, 87-godišnjoj Lini Tominović i 95-godišnjoj Luciji Černjul.

- Ma smo se iznenadile kada smo se ponovno srele, ovaj put u Domu za starije. Joh, ma smo bile sretne, kakova je to sudbina nas spojila, kaže nam kroz smijeh Lina Tominović.

Iako najstarija među njima, Lina Batelić dobro se sjeća događaja koji ih je spojio prije gotovo 50 godina, a njena kćerka čak je našla i zajedničku fotografiju.

- Akcije darivanja krvi redovno su se organizirale. Dolazili su čak iz Zagreba, a mi mladi smo pomagali, netko je darivao krv, netko kuhao kavu, dijelio sokove… Taj put prikupljanje krvi bilo je organizirano u Kulturno-umjetničkom domu. Ja nisam darivala krv jer nisam smjela, ali sam pomagala, kao i uvijek, koliko sam mogla, kaže nam Batelić, koja je, kako nam je ispričala, radni vijek provela u trgovini, u kooperativi Raša i Labin, pa u Labin progresu, pa na blagajni hotela u Rapcu…

Nakon dogovora sa sinom i kćerkom, unatrag pet godina došla je u Dom u Krvaviće i ovdje se, kaže, osjeća kao kod kuće, kao u obitelji. A dolazak starih prijateljica samo je pojačao dojam zajedništva i pomogao da se prisjete sretnih dana mladosti.

- Stvarno je slučaj što smo se našle sve tri ovdje, kaže nam i Lina Tominović.

- I ja sam na tim akcijama darivanja krvi uvijek bila i volontirala ili darivala krv. Dosad sam krv dala i više od 50 puta, a kako i ne bih kad sam bila domaćica i morala sam poć, jer sam imala najviše vremena. I muž me tjerao, kaže nam kroz smijeh Lina Tominović. Ona je u dom došla unatrag tri mjeseca, a početne teške trenutke lakše je prebrodila zahvaljujući poznanicama iz mladih dana. Danas sve tri imaju samo riječi hvale za uvjete u Domu u Krvavićima i "šeficu", kako od milja zovu vlasnicu Vesnu Kokot.

Lucija Černjul u domu je nešto više od godine dana i, kako kaže, došla je jer se nije više mogla brinuti o sebi i treba liječničku pomoć te je, u dogovoru s kćerkama, odlučila doći u ovaj Dom.

- Lijepo mi je ovdje, jako sam zadovoljna. Ispočetka mi je bilo malo teško jer mi je falila fameja, ali sada mi je lijepo. Veselimo se, pričamo, razumijemo, a pogotovo pričamo o tome kako nam je lijepo bilo u mladosti, smijemo se danas svakakvim događajima. Znate da mi je Lina Tominović i nećakinja, od sestre kćerka?! Bile smo nas pet sestara, ja sam uvijek bila najslabija, a sve sam ih nadživjela, ispričala nam je Lucija.

Kao mlada je, kaže, bila domaćica, šivala je, čuvala djecu i bila od pomoći gdjegod i komegod je trebalo. I na toj akciji darivanja krvi kuhala je kavu, davala marende, jer niti ona nije mogla davati krv. To je ipak, kaže, nije sprječavalo da bude uz darivatelje krvi, pa čak i na zajedničkom nezaboravnom izletu.

- Bili smo mladi i složni i baš nam je bilo lipo. Na žalost, mnogi su u međuvremenu umrli, a nama je sudbina predodredila da živimo dugo i, eto, da ponovno budemo zajedno, pa i u ovom Domu, zaključila je Lucija Černjul te se prisjetila da su na zajedničkoj fotografiji s njima bile i, danas pokojne, Anđelina Baštijanić i Tanja Vrbanac koja je tada bila i predsjednica društva Crvenog križa.