Život piše priče bolje od najboljeg scenarista. Dokumentarac je započeo kao zaseban filmski žanr da bi danas bio pravi televizijski. U njega se sve više ulaže, projekti raspolažu budžetom koji je inače primjeren igranom filmu, tvrdi televizijski urednik Đelo Hadžiselimović

Pokojni talijanski novinar i putopisac Tiziano Terzani (1938-2004.) objavio je 1995. godine putopisni roman “Un indovino mi disse” (Vidovnjak mi je rekao...). Radi se o izuzetno zanimljivom opisu zemalja i naroda s Dalekog Istoka, a knjiga dodatno intrigira s obzirom na njenu genezu. Naime, 1976. Terzani, koji je tada radio kao dopisnik njemačkog tjednika Der Spiegela, susreće u Hong Kongu vidovnjaka koji mu predskazuje budućnost i nalaže mu da 1993. godine mora izbjegavati putovati bilo kojom letjelicom: “ Te godine ne diži se u zrak jer ćeš poginuti”, upozorio ga je. Krajem 1992. Tiziano se sjetio proročanstva, zvao glavnog urednika i objasnio mu da je vidovnjak bio toliko uvjerljiv da ga je odlučio poslušati. “Kako ćeš bez aviona pratiti političke (ne)prilike?”, pitao ga je zabrinuti urednik a on njemu: “Gotovo nemoguće, ali nema druge, radi se o mom životu”.

S obzirom na Tizianove novinarske kvalitete glavni urednik Der Spiegela nije ga otpustio već je prihvatio jednogodišnju političku apstinenciju dopisnika pa je tokom 1993. tjednik objavljivao Terzanove reportaže tokom lutanja po zemljama Dalekog Istoka. Putovao je vlakom, autobusom, jedrenjacima duž rijeka i obala, od Sibira, Kine i Mongolije do Indokine i Indije, upoznao narode planina, stepa i velikih rijeka i otoka, uvukao se u njihovu svakodnevnicu brišući iz svog notesa dosadne reportaže s diplomatskih mitinga, državničkih i stranačkih prepucavanja, iz aseptičnih čekaonica velikih međunarodnih aerodroma premjestio se na prašnjave kolodvore i autobusne stanice, na morske i riječne luke. Čitatelji njemačkog tjednika dobili su, preko Tizianovog pera, priliku upoznati stvarni svijet, onako kako ga je putopisac doživio, u realnom vremenu lišenog satnica avionskih letova.

Kreće na put

Ispričao sam tu priču Đeli Hadžiselimoviću dok sam sjedio u vrtu njegove obiteljske jednokatnice u selu Pršurićima u višnjanskoj općini. Stigao sam do njega autom, ali sa raspoloženjem "avionskog reportera". Pokucao, pozdravio, sjeo, redao pitanja, slagao odgovore, snimio uvaženog sugovornika i nakon dvije čaše vode pozdravio ga i vratio se za kompjuter odakle sam i krenuo. Unatoč brzini i formalnosti susreta čini mi se da je višegodišnji urednik dokumentarnog programa na hrvatskoj državnoj televiziji (po poznatoj recepturi "odabrao Đelo Hadžiselimović") zanimljiva osoba i zbog načine govora s kratkim rečenicama i dugim pauzama.

S obzirom da je nekoliko desetljeća birao dokumentarce koji su se prikazivali na televiziji, govor je primjeren prirodi posla. Sugovornik priznaje da je puno putovao i dodaje da se upravo sprema sa sinom na putovanje kroz sjevernu Ameriku duž stare federalne autoceste poznate kao US Route 66 koja kreće od Chicaga i stiže do Santa Monice na obali Pacifika u Kaliforniji, prolazeći preko Illinoisa, Missourija, Kansasa, Oklahome, Texasa i New Mexica (ukupna je dužina 3.755 kilometara).

- Na to se putovanje spremam već godinama. Početni plan je podrazumijevao korištenje motora tipa Harley Davidson, a sad sam se prebacio na automobil, kaže on.

U mladosti je pročitao kultni roman Jacka Kerouaca On the road i kaže da Kerouac pripada jedinstvenoj, neponovljivoj generaciji američkih pripovjedača.

- Priča Tiziana Terzanija poklapa se sa trendom koji danas prevladava, autori dokumentarnih filmova vraćaju se starim rutama i prometnim sredstvima od lokomotive, broda, najčešće jedrenjaka, do aerostata (balon). Trajanje putovanja poklapa se s gradnjom dokumentarca u kojemu dominira osobno viđenje autora. Volim taj stil, meni je najbliži, kod nas imamo vrsnog Gorana Milića, ali podsjetit ću na bosanskog autora Zuka Đumhura koji je još prije 40 godina gradio dokumentarne priče slijedeći osobni kut gledanja. Putovao je, gledao, razgovarao i onda ispričao ono što je doživio. U biti nema razlike: dokumentarac kao putopisni roman, književnost i televizija se poklapaju”, pojašnjava iskusni televizijski urednik.

Kamera ne laže

U vrijeme kada je mali ekran preplavljen komercijalom plitkog kulturnog sadržaja televizija je istovremeno preuzela ulogu neke vrste tutora dokumentarnog filma.

- Dokumentarac je započeo kao zasebni filmski žanr da bi danas bio pravi televizijski. U njega se sve više ulaže, projekti raspolažu budžetom koji je inače primjeren igranom filmu”.

Pitam ga zašto se to događa, a on odgovara starom uzrečicom koja je vrijedna za sve vremena: “Život piše priče bolje od najboljeg scenarista”. Đelo Hadžiselimović je uvjeren da kamera ne može lagati, svakako priča se razvija kroz kut gledanja autora, ali na kraju, ako je proizvod dobar, istina izlazi iz poredanih montiranih kadrova. (PIŠE Elio VELAN)