Arhiva G. I.
Pametno. Pupovac za sada šuti. Ne izjašnjava se i čeka izbornu noć 5. srpnja. Tada će sve biti jasnije, a onda on postaje najobećavajuća udavača. Manjinske ruke mogle bi biti presudne za sastavljanje nove vlade, makar i krhke, ali Plenkovićeva je pokazala da se četiri godine može ploviti iako se za svako glasanje treba itekako pripremiti
Može li SDP voditi državu? Odgovor nije 'može', već 'mora'. Hrvatska, ovakva kakva je sada, nema budućnost. HDZ se nije reformirao, neodlučnost političkih vođa te stranke dovelo je do još veće korupcije, nepotizma i nepovjerenja u institucije i nova šansa sada vladajućoj stranci naprosto ne bi bila dobro rješenje za Hrvatsku.
S druge strane, hrvatska ljevica nije neka senzacionalna novina na političkoj sceni, ali je nada da se može pokrenuti Hrvatska, koja je uljuljana i demoralizirana, i iz koje mladi ljudi bježe glavom bez obzira. Svi oni 'domoljubi' koji se skrivaju ispod šešira 'voljene Hrvatske' učinili su ovoj zemlji nevjerojatnu štetu sa kojom će se suočiti svaka nova vlada. Priča o Josipi Rimac i načelnici općine Gračac najbolnija je istina o današnjoj Hrvatskoj, u kojoj se jedino ne cijeni rad. Možda se to moglo vuči u vremenima u kojima je bilo dobro i Europi i svijetu, ali sada, kada je taj ciklus završen, za Hrvatsku predstoji izuzetno težak period. Na temeljima koji su lagano zidani posljednje četiri godine, nemoguće je izdržati sljedeće četiri.
Izostale važne reforme
Pokazalo se da je HDZ gotovo nemoguće reformirati, jer on i dalje ne funkcionira kao politička stranka. To je još uvijek pokret onih koji traže privilegije, koji svoj domoljubni kaput navlače kako bi došli do poticaja, državnih para, europskog novca, kako bi zaposlili rodbinu, uvukli se u hladovinu raznih nepotrebnih institucija, od županija do općina, od agencija do instituta. Pokazalo se gotovo katastrofalnim da ni u znanosti nema perspektive ako se ne nosi stranački dres, jer je cijela reprezentacija stožera za borbu protiv koronavirusa bila hadezeovska.
U četiri godine izostale su sve važne reforme, nije postojala snaga suprotstaviti se raznim moćnim lobijima koji za vlastiti interes koče doslovno sve. Jedni su se nevjerojatno bogatili, drugi su ostali sirotinja. Jedni su varali i krali, drugi su to nijemo promatrali. Jedni su Hrvatsku stavljali na stup srama veličanjem ustaštva i fašizma, drugi nisu imali snage tome se suprotstaviti. Jedni su Hrvatsku do kraja rasprodali, drugi su pognute glave s autobusnih kolodvora otišli u bolju budućnost.
I sada smo tu gdje smo. Sa strmoglavljenim BDP-om, s recesijom za vratom, s neizvjesnim turizmom, s nastavljačima Todorićevog carstva u kojem su najbolje prošli oni koji sa svime time nisu trebali imati ni veze, s rasprodajom hrvatske nafte Mađarima, s mirovinskim sustavom koji je na umoru, sa zdravstvenim sustavom u kojem se na pregled čeka godina dana.
Na drugoj strani imamo lijeve stranke koje se polako okupljaju i nude promjene, novi početak. Pretenciozno možda zvuči, ali je Hrvatskoj itekako potrebno. HDZ uporno želi okrenuti fokus prema pitanju može li Davor Bernardić biti premijer, jer ga javnost ne doživljava kao takvog, ali na tome graditi strategiju nije baš pametno. Naravno da može, iako ostaje činjenica da se do sada nije pokazao kao šef oporbe. Ali, čim se sjedne u fotelju Banskih dvora sve se mijenja, pa ostaje uvijek nad glavom i upozorenje da se vlast može izgubiti preko noći.
U Hrvatskoj je dva premijerska mandata imao Ivo Sanader. Ni njemu nije bilo lako dobiti drugi. Mjesecima prije izbora sklopio je tajni sporazum sa malim strankama koje su se ponašale tako kao da ga nije bilo. Ali u presudnom trenutku su otišli Sanaderu u krilo i bivši je premijer mogao sarkastično dobaciti Zoranu Milanoviću 'jesi sastavio vladu'. Ali ni on nije izdržao drugi mandat, a što se poslije događalo svi znaju.
Sada Andrej Plenković treba ponovo pobijediti i to je najveći izazov u njegovoj političkoj karijeri. Ili će biti 'Bog' hrvatske politike ili će nestati. Ako nekim čudom uspije, a sada se već može govoriti o čudu jer i interne ankete pokazuju da lijeva koalicija dobiva možda i osam mandata više, moći će napokon provesti i neke konkretne reforme. Moći će i pravdati činjenicu da u proteklih četiri godine nije nešto senzacionalno učinjeno, iako treba biti pošten i reći da neki pomaci postoje. Ali mali, nedovoljni za Hrvatsku.
Plenkoviću na ovim izborima neće pomoći njegova uljuđena europska prošlost i ugled koji bez sumnje uživa u Europi. Ali, njegova europska ekipa potpuno se izgubila u predsjedanju Europskom unijom, pa će to ostati jedno od najbljeđih predsjedanja ikada, bez obzira na okolnosti. Zagrebački summit, zvonko najavljen, skup je bezveznih fraza do kojih apsolutno nitko ne drži. A to što su Sjeverna Makedonija i Albanija dobile mogućnost pregovaranja sa EU-om niti je zasluga Hrvatske, niti im garantira izvjesnu europsku perspektivu. Sve ostalo bit će zaboravljeno istog dana kada Nijemci preuzmu predsjedanje.
Dva aduta
Plenkovića, bar u prvom mandatu, nećemo pamtiti ni po potezima koji bi zemlji osigurali europsku legitimaciju. To nesretno igranje s ustaškim pozdravom nije donijelo Hrvatskoj ništa dobro, a u budućnosti bi joj moglo donijeti puno lošeg. I zato, ali ne samo zato, lijeve stranke moraju, ako dobiju vlast, krenuti iz početka.
Restart koalicija ima dva velika aduta, koja treba iskoristiti. IDS i Aleksića. IDS i dalje može mahati uspjesima Istre. Daleko od toga da je sve tamo idealno, ali kada se pogledaju neki drugi hrvatski krajevi Istra je Kalifornija. Mržnja i homofobija ne stanuju u Istri, poduzetnici imaju prilike pokrenuti poslove i na škrtoj zemlji, postoje prepoznatljivi brendovi ne samo u Hrvatskoj, već i šire. Istra će izvući i ovu turističku sezonu, teško, ali pomaka će biti. Kaže uvaženi dr. Puhovski da IDS Učku doživljava kao Himalaje, ali bi možda bolje bilo reći da drugi, mnogo neuspješniji od Istre, Učku doživljavaju kao prepreku da svoju filozofiju neuspješnosti prebace i u taj dio Hrvatske.
Goran Aleksić nije neka politička snaga, ali je njegov rječnik konkretan, jasan, a njegovi potezi djelotvorni. Kada bi se njegove stavove u kampanji više koristilo, značilo bi to i više glasova za Restart koaliciju. Ljudima je puna kapa općenitosti, traže se jasni odgovori na vruće teme, za one blokirane, za one siromašne, za umirovljenike, za ljude ugušene lihvarskim kreditima. Ode li Restart koalicija u uopćenost, sve su manje šanse da osvoje vlast, ali ako uspiju uvjeriti građane na konkretnim stvarima da nude promjene, gotovo je sigurno da će biti relativni izborni pobjednici.
I što onda? Opet se vraćamo doajenu hrvatske politike, Miloradu Pupovcu, koji bi i ovaj put mogao odrediti izbore. Pametno, Pupovac za sada šuti, ne izjašnjava se i čeka izbornu noć 5. srpnja. Tada će sve biti jasnije, a onda on postaje najobećavajuća udavača. Manjinske ruke mogle bi biti presudne za sastavljanje nove vlade, makar i krhke, ali Plenkovićeva je pokazala da se četiri godine može ploviti iako se za svako glasanje treba itekako pripremiti.
Bude li Restart koalicija zaista dobila pet, šest ili čak osam zastupnika više, manjinci će sa njima. Zašto i ne bi, jer njima je ionako najvažnije tko će im što obećati, a u tom slučaju će i Bernardić biti široke ruke. Uostalom, Pupovac će vrlo lako moći objasniti zašto više neće s Plenkovićem i HDZ-om dalje, jer ni u prvom mandatu velike sreće nije bilo. S Bernadićem i ekipom i Pupovac će lakše doći do ishoda tema koje su mu bitne, a koje su bitne i svim drugim manjinskim zastupnicima. U krilo pobjednika bi onda mogli i još neki koji prođu prag, a takvih je uvijek bez obzira na ankete koje sada gledamo.
Tako su ovi izbori umnogočemu presudni za budućnost Hrvatske. Produžimo li HDZ- u mandat neke spektakularne pomake teško možemo očekivati. Josipa Rimac bit će još, jer ta stranka očito drukčije ne zna. Ako damo šansu SDP-u i njegovim partnerima možda nas čekaju i ugodna iznenađenja. Bar klima u kojoj će se otvoriti vrata i onima koji žele budućnost samo i isključivo na svom radu.
A to je, za Hrvatsku, u ovom trenutku presudno.