Pala je noć, sijevalo je i grmjelo, vjetar je pojačavao, kada mi je u jednom momentu motor stao. Jednom sam se rukom držao za motor, a drugom izbacivao vodu. Pustio sam da me nosi prema otvorenom moru. Prilikom naleta divovskog vala ispao sam iz barke, ali uspio sam se uzverati natrag, priča Krešimir. Bez hrane i bez vode trećeg dana ugledao je u daljini visoke crveno-bijele dimnjake i pomislio da je doplovio do Plomina. Ali bio je južno od Chioggie, 50 milja daleko od istarske obale

Nedavna vijest o uspješnom spašavanju 86-godišnjeg V.R., rekreativnog ribolovca iz Umaga kojega je olujna bura otpuhala u barci na 1,2 milje od obale, otvorila je davne uspomene Krešimira Markovića na jedinstven događaj, možda i čudo, koje se zbilo između istarske i talijanske obale prije gotovo tri desetljeća. Radi se o morskoj havariji koju je preživio, danas umirovljeni pravnik, 79- godišnji Krešimir Marković iz Buja. Ovaj strastveni ribolovac punih se 48 sati borio s ogromnim valovima visine do osam metara i udarima orkanske bure na morskoj pučini, da bi već iznemogao, bez nade, ugledao na obzoru kopno.

O tom događaju na morskoj pučini, nalik na filmski režiran horor, odlučio je progovoriti prvi put za novine nakon toliko godina šutnje. Bliži mu se 80. rođendan i želi da nakon odmaka vremena traumatična sjećanja ostanu zabilježena kao svojevrsno upozorenje onima koji podcjenjuju ili zaboravljaju snagu mora.

Nisam poslušao ženu

- Plastičnu barku dužine pet metara držao sam godinama usidrenu na novigradskom mandraču. U poslijepodnevnim satima znao bih iz Buja dolaziti i baciti udicu na svojim lokacijama gdje je bilo obilje ribona, mola, škarpena .... negdje na otprilike sedam milja od obale. Tog utorka, 11. srpnja 1990. godine, nisam trebao isploviti jer su me supruga Olivera i kći Goranka upozorile da se prema prognozama vremena najavljenim na radiju sprema jako nevrijeme. No, ja ih nisam poslušao. Naime, dan je bio lijep i miran, apsolutno se nije slutila promjena vremena. Otisnuo sam se barkom na svoj položaj, oko sedam milja od obale gdje je potopljen jedan brod. Pecao sam i bilo je sve u redu. No uskoro, možda nakon nepunih sat vremena, nenadano je zapuhala tramontana. Prisjetio sam se riječi supruge i odlučio se vratiti u luku. Međutim, sidro mi je zapelo u potopljen brod i mučio sam se da ga otpetljam, ali bezuspješno. Osjetivši da se vjetar diže i situacija postaje ozbiljna, otpustio sam sidro i zaputio se prema Novigradu. Ljuljala me tramontana, a negdje na pola puta do Novigrada započelo je okretati na buru. Nikako se nisam uspijevao približiti kopnu. Prošlo je nekoliko sati od odlaska na more, suton se spuštao kada su nebo prekrili teški oblaci. Spustio se veliki pljusak. Morao sam sjeći valove i ukoso ploviti prema Dajli, jer pramac nisam mogao usmjeriti ravno prema novigradskoj luci. Pala je noć, sijevalo je i grmjelo, vjetar je pojačavao, kada mi je u jednom momentu motor stao. Pokušao sam ga pokrenuti, ali uzalud. Najlonska se vrećica zapetljala u propeler, a rezervni motor mi je bio na dnu barke jer mi je smetao odostraga uz glavni motor. Ništa se nije dalo poduzeti, jer se barka brzo punila vodom i morao sam neprestano, velikom bifixovom kantom izbacivati vodu iz trupa. Kakav peh! Jednom sam se rukom držao za motor, a drugom izbacivao vodu, okrenuo leđa valovima i pustio da me nose prema otvorenome moru... Bio sam bespomoćan. Prilikom naleta jednog divovskog vala ispao sam iz barke, ali uspio sam se uzverati natrag. Međutim, kompas mi je ostao u moru i više se nisam mogao orijentirati. Grmjelo je i sijevalo zastrašujuće. Padala je tuča. Kao da se nebo otvorilo. Na obali su nestala svjetla i jedini znak s kopna davalo mi je svjetlo svjetionika iz Savudrije, priča Marković sa stankama i ponekad teško uzdahne dok se povremeno češka po bradi da odagna nalet emocija.

Nije ga opazio brod

Cijelu se noć borio sa rastućim valovima, hvatao je dah kada bi se približili barci da se ne bi nagutao morske vode, a oni su se prebacivali preko nje kao kakav prekrivač, puneći je vodom i noseći u nepoznatom pravcu kao orahovu ljusku.

- U srijedu ujutro vjetar je nastavio puhati istom jačinom. Valovi su bili jednako visoki, samo je kiša stala i povremeno bi se iza oblaka pojavila zraka sunca. Zurio sam oko sebe. Ugledavši u jednom trenu vrh Učke shvatio sam da sam jako udaljen od obale. Mislim da sam bio negdje na zračnoj liniji s Porečom. Prepušten snazi prirode suprotstavljao sam joj se nadljudskom željom za preživljavanjem. Bez hrane, bez vode, cijelu sam noć s utorka na srijedu i čitavu srijedu sve do četvrtka prijepodne radio iste radnje. Izbacivao vodu, hvatao dah i razmišljao tada o svemu i svačemu. U najtežim trenucima, kada me napuštala snaga, ponavljao sam sebi da mogu još izdržati i da ću se boriti do posljednjeg atoma, a onda, neka me more nosi... Najviše me na životu održavala pomisao da supruga i kćer neće znati gdje mi je grob i da mi neće na njemu zapaliti svijeću. A to im nisam smio prirediti. Negdje u sumrak te druge noći, ugledao sam brod kako mi se približava. Uplašio sam se da će me pregaziti. Baterijskom lampom davao sam svjetlosne signale i vikao sam, ali uzalud. Imao sam dojam kao da je malo usporio, ploveći pokraj mene na nekih 50 metara, a onda se počeo udaljavati i biti sve manji...Bio sam očajan, ali što mi je preostalo nego još jedna borbena noć, tužno će Marković dok oživljava stare slike i izbacuje isti očaj iz sebe kao te kobne večeri na moru.

Tomos je upalio!

- Kada se u četvrtak razdanilo, bura je poprilično oslabjela, ali valovi su i dalje bili veliki. Negdje iza podne, počeli su se u daljini iz mora nazirati visoki crveno-bijeli dimnjaci i pomislio sam da sam doplovio do Plomina, što me začudilo. Kako sam mogao stići do istočne strane Istre? Odmah sam odlučio domoći se kopna. Uspio sam isprazniti barku od vode. Uzeo rezervni motor koji je bio sav mokar. Rastavio sam ga i sastavio, montirao i...upalio je iz prve moj Tomos. Eureka, povikao sam tada i zaplovio prema Plominu. Ubrzo sam zaključio da griješim, jer Plomin je u brdima, a ovi dimnjaci su bili u nizini. Kroz glavu mi je prostrujalo da sam u Italiji. Prošla me jeza i doživio sam šok, ali bio sam tu, još uvijek živ. Približavajući se kopnu kraj mene se pojavio crveni vatrogasni brod. Mahao sam i zapomagao, na sve moguće načine davao signale da trebam pomoć, no samo je projurio u neposrednoj blizini. Doplovio sam životinjski iscrpljen na lijepu pješčanu plažu, sličnu onoj u Ulcinju uputivši se ka dimnjacima. Ni sto metara nisam prevalio kadli sam zaglibio u blato. Gazio sam po močvari, punoj granja, trske i drača. Kasnije sam doznao da sam bio u blizini termoelektrane. Opet sam se ukrcao na barku zaplovivši instinktivno desnom obalom u potrazi za nekim naseljem, nastavlja kazivati naš Robinzon.

Heroj i srećković

- Nakon petnaestak minuta plovidbe ugledao sam svjetionik u jednoj lučici. Pristao sam na molić i našao se ispred nekoliko zgrada i usidrenih vojnih čamaca s natpisom Marina dell? Italia. Radilo se o vojnom objektu - svojevrsnoj bazi za označavanje lokacija. Onako gol trebao sam navući traperice, ali one su bile usukane i skorile se od soli da bi pristajale tek nekom djetetu. Omotao sam ceradu oko tijela kao suknju i krenuo prema zgradi. Tada je iz dvorišta istrčao njemački ovčar i režeći pokušao nasrnuti na mene. Znam poprilično sa psima, jer sam ih oduvijek imao, pa sam mu signalizirao da se smiri. Sjeo je ispred mene, ali nisam smio mrdnuti. "E Krešo, nadrljao si“, pomislio sam tada. Nakon svega proživljenoga trebao bih skončati od psa. Kakva bizarnost! Njegov su lavež čuli vojnici i jedna žena vojnik Aida. Najviši po činu, Domenico preuzeo je brigu o meni. Isprva su pomislili da sam prebjegli Albanac jer u to doba oni su morem bježali iz Albanije. Objasnili su mi da se nalazim u bazi Due maestre, u blizini grada Porto Tollo, južnije od Chioggie, na nekih 50 milja udaljenosti od istarske obale, valjda od Rovinja. Zamolio sam ih da nazovu moju suprugu i priopće joj da sam živ. Od pretpostavljenih su dobili dopuštenje za telefoniranje u Jugoslaviju. Tek na nekom četvrtom kanalu uspjeli su uspostaviti vezu s Bujama. Bilo je poslije14 sati i javila se Olivera. Izgovorio sam u slušalicu samo dvije rečenice: "Živ sam. Tu sam u Italiji", a ona je s druge strane žice počela nezaustavljivo plakati. Nije mogla doći k sebi. Glasno je odzvanjao njezin plač u slušalici, pa su i vojnici zaplakali. Nakon nekoliko minuta se primirila i rekla da će odmah krenuti po mene. Ubrzo su uslijedile rutinske policijske kontrole. Posjedovao sam dozvolu za ribolov i mogli su se uvjeriti u istinitost moje priče. Pregledao me vojni liječnik. Bio sam modar od promrzlosti i šoka i nisam mogao jesti čvrstu hranu zbog rana u ustima nastalih od soli i vjetra. On nije vjerovao da tako izgleda moreplovac koji se dva puna dana borio s orkanskom burom i pobješnjelim valovima, visokim do osam metara, s osmijehom i nekom čvrstinom prepričava ovaj dio epizode Marković.

Doček u Bujama

Iste su večeri prijatelji iz Buja i supruga Olivera došli po njega, a na graničnim prijelazima Italije i Jugoslavije čestitali su mu na podvigu kao pravom heroju. U Bujama su ulicu zakrčili građani i susjedi kao da je do Italije doplivao, tada slavni maratonac Veljko Rogošić, konstatira sada već u šali, jer ovo je najljepši dio njegove dramatične priče, sa happy endom.

- Jednostavno sam imao neobjašnjivu sreću, ali spasilo me i to što sam ostao priseban. Nisam nikad sanjao o proživljenom, niti imao noćne more. Jedan dio mene, onaj racionalni je čvrsto odlučio sve zatomiti. No, umu se ne može tek tako narediti pa bih znao često puta razmišljati o tom događaju. Mislim da sam imao neki svoj oblik PTSP-a, simptome kojima nisam htio opterećivati najbliže, i uspio sam to prevladati. Uostalom, bio sam krivac za proživljeno jer nisam poslušao savjet žene, govori i diže u vis ruke kao da se predaje toj istini.

- Priznati ću vam nešto što nisam nikada priznao sada već pokojnoj supruzi. Poznato je da se u nevolji ljudi obraćaju i obećavaju Bogu ili Majci Božjoj koješta samo da se izvuku živi, a kasnije na to zaborave. Ja sam obećao samo jedno, i to sebi, ako izvučem živu glavu bit ću bolji suprug i vjerujem da sam to obećanje ostvario, zaključio je naš srećković jedan od rijetkih pobjednika u bitci s ludim morem dok ga sa zidova gledaju uspomene, fotografije supruge Olivere.

- Barku sam vratio nakon tjedan dana teretnim brodom koji je plovio iz Italije do kamenoloma Antenal u Novigradu. Nakon nekog vremena otisnuo sam se opet u ribolov na staru poziciju u novigradskom akvatoriju i tako sve do današnjih dana. Iako sam rodom Slavonac, od mladosti sam zaljubljenik u more koje mi je dalo ovu groznu životnu lekciju da trebamo imati veliko poštovanje prema moru, zaključuje Krešimir.

Povezane vijesti

• Marković u Bruxellesu: EU pripremila nekoliko desetina milijardi za zapadni Balkan
• PRVI LIJEČNIK IZ ISTARSKE ŽUPANIJE KOJI SE ODAZVAO NA BEROŠEV APEL Umirovljeni istarski neurolog Dubravko Marković: "Liječnik je liječnik cijeli život! To je neupitno!"
• Zagrebačka oporba oštro protiv ukidanja mjere roditelj odgojitelj