PIŠE: ROBERT FRANK
Kontrola medija osuđena je na propast
Pokušaji nekih političara poput gradonačelnika Umaga Vilija Bassanesea da kontroliraju medije, novinare i informacije te da komunikaciju s javnosti odrađuju reagiranjima i
priopćenjima skrivajući se od živog razgovora i tako logičnog novinarskog propitkivanja, unaprijed su osuđeni na propast. Nitko, naime, nikada nije dobio rat protiv medija - ni ludi državnici ni korumpirani političari ni okorjeli mafijaši. Kao što nema medija koji neće nadživjeti svog progonitelja, tako nema ni političara koji će ušutkati javnu riječ, spriječiti širenje informacija ili pomoću laži pobijediti istinu.
Da, možda će tako dobiti koju bitku, ali rat gube. Povijest odnosa medija i politike prednost daje - medijima. Pobjednicima. Definitivno. U Ciceronovoj Historia est magistra vitae sažeto je puno mudrosti. Političari bi o tome ponekad trebali razmisliti, prihvatiti iskustva. Posebno umaški SDP i tamošnji gradonačelnik Vili Bassanese iz čijih se
redova, iz blagodati principijelno neprincipijelne koalicije s tamošnjim HDZ-om, poručuje kako je Glas Istre, samo zato jer se usudio istražiti i napisati nešto kritično, nositelj jednostranačkog, IDS-ovski aktivističkog žurnalizma. Bassanesea i njegove, očito nečitače Glasa Istre, ali bukače protiv njega, sadržaj novine 100 posto demantira.
Otkada je politike i medija traje borba u kojoj prvi, političari, žele prikriti ono što drugi,
mediji, žele razotkriti. Ovakav odnos nadigravanja jednih s drugima, s nepisanim pravilima zataškavanja i prikrivanja, postoji i u najdemokratskijim sustavima na svijetu. No odnos politike i medija ne može se ni ne smije promatrati samo kroz tu optiku. Politika, ipak i srećom, nije samo napad na neposlušne medije i prikrivanje neugodnih istina. Politika je rad za opće dobro. Politiku oni koji se njome bave trebaju razumjeti. Razumijevanje politike pak znači i prihvaćanje medija kao partnera, barem u procesu informiranja javnosti. Često suprotstavljeni, no kad je interes građana u pitanju, političari i mediji moraju biti na istoj strani. Pravo je javnosti znati, propitkivati, analizirati, komentirati i na kraju birati. U ime javnosti taj posao odrađuju mediji: nekad ograničeni interesima vlasnika, nekad ideološki pristrani, nekad prepuni predrasuda, nekad krajnje
nepošteni i jeftino politički svrstani, ali nekad ipak otvoreni, pošteni, argumentirani i znatiželjni. A upravo to je ovaj Glas Istre koji je prema svima isti, s ekvidistancom naspram ozbiljnijih političkih opcija. I tu ekvidistancu dokazujemo svakodnevno, nikoga ne favorizirajući, ali i nikome ne pakirajući. Mi samo radimo svoj posao najbolje što znamo, pristupamo mu pošteno. Medijima u suštini treba vjerovati više nego političarima. U medijima novinari rade uglavnom iz uvjerenja, dok se politikom ljudi uglavnom bave iz koristi. To su ključne razlike. E da, ima još jedna. Ljudi iz medija ne završavaju u zatvorima i protiv njih se ne vode istrage, dok se političare svakodnevno pribija na stup srama. Pravomoćnih je presuda toliko da bi im se jedno krilo remetinačkog zatvora flegma moglo prepustiti. Da tu budu svoji na svome i svoji među svojima. I ova činjenica govori u prilog tezi da su mediji za Hrvatsku napravili puno više nego političari, koje često prebaci, postanu veći od stranke kojoj pripadaju, grada kojeg vode i politike u koju se zaklinju. Mediji su tu da ih centriraju, vrate u normalu i stave na mjesto koje im pripada. Političari su (samo) servis građanima. I to je to. Gradovi nisu njihovi. A stranke, ako ih žele, neka si ih uzmu.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
