Na 36 kilometara granice ima više od stotinu kilometara raznih cesti i putova koje često koriste i ilegalci. Radi se zaista o velikom području koje bujska policija svakodnevno uspješno provjerava i nadzire

Državna granica između Italije i Slovenije na Bujštini u dužini od 36 kilometara u stvarnosti je mnoštvo šumovitog, kamenitog, cestovnog, prohodnog i neprohodnog područja. Na karti tek mali dio granice, na terenu je vrlo zahtjevna zadaća. Granicu nadzire bujska granična policija 24 sata na dan.

Proveli smo dan s bujskom graničnom policijom po brdima, brojnim kolskim putovima i naravno na graničnim prijelazima. Ono što je statistički najvažnije je da je granica dobro branjena i da su policajci uvijek prisutni, no ako pogledamo u dubinu vidimo da tu prevladava zahtjevan rad, odricanje i suočavanje sa brojnim željenim i onim manje željenim situacijama. Policajci, uz dobivenu ispomoć tijekom ljetnih mjeseci, svoj posao odrađuju besprijekorno.

Terencem po bespućima

Prije odlaska na teren u policijskom terencu razgovarali smo s načelnikom postaje Ljubom Žajom, pomoćnikom načelnika za graničnu kontrolu Bobanom Robertom Paulovićem i pomoćnikom načelnika za zaštitu državne granice Valentom Gašparićem. Neobilježenim terencem smo s Gašparićem krenuli na predio zvan Dramac, od Kaštela prema Dragonji, ali ne cestom već makadamskim i kolskim putem. Obilazak s vozilom, a da to nije terenac, gotovo je nemoguć. Tim smo putem kroz šumovit dio došli do rijeke Dragonje sa slikovitim pejzažom. Na tom se dijelu, preko Dragonje spaja Hrvatska sa Slovenijom starom cestom koja je pod vodom kada rijeka nabuja. Sada je voda bila tek pet centimetara i mogla se preći pješice. Zanimljivo je da se brojni stranci guraju vozilom tim putem nažalost radi krive navigacije i učestalo se događa da zapinju jer nema puno manevarskog prostora za okretanje vozila. Što se tiče prelaska granice, to je omogućeno tek nekolicini mještana uz posebnu dozvolu, dok će svi ostali ukoliko budu ulovljeni platiti kaznu od 2.000 kuna.

Putem smo s Gašparićem razgovarali o ilegalcima, njihovom hvatanju, mogućim opasnostima i općenito učinkovitosti policije na terenu.

- Ilegalaca ima i mi ih redovno hvatamo, naravno mnoge u suradnji sa slovenskim kolegama s druge strane. Pokrivenost je vrlo dobra iako je teren na mnogim dijelovima vrlo nepristupačan. Uglavnom se radi o ilegalcima - muškarcima, vrlo je malo djece i žena. Svaka akcija nam je različita, nema šablone, jer ne znamo koga ćemo zateći i s kim imamo posla. Doduše, do sada nismo imali pogibeljnih situacija, ali valja naglasiti da ilegalci u većem broju kod sebe imaju nož. Ne nužno radi napada na nekoga, već kao osobna uporaba, budući da se kreću po divljim predjelima. Imali smo nezgodnih situacija , no ništa što nismo mogli riješiti. Nama je važno da uspijevamo pokrivati područje i znati što se tu događa. Moram pohvaliti i mještane koji nas redovito upozoravaju na anomalije, odnosno na ljude i vozila koja ne pripadaju tom području. Mi s druge strane znamo svakoga ponaosob, gdje radi, tko mu dolazi u posjet i kada je na njivi. Ukratko znamo tko se uklapa u tu pograničnu sliku. Tijekom ljeta se radi gužva na graničnim prijelazima putnici odlučuju na alternativne pravce, koji nisu toliko sretni. Ovo naglašavam zato jer mnogi na navigaciji vide cestu koja prelazi granicu i odluče se na taj put. Međutim, događa se da ta cesta nije asfaltirana, da je jedva prolazna i onda zapnu. Imamo samo dva stalna prijelaza, Kaštel i Plovanija, a treći prijelaz Lucija je otvoren od 6 do 22 sata i nije previđen za veći promet, kaže nam Gašparić.

Samo za mještane

Slijedeća točka našeg obilaska bila je iznad mjesta Hrvoji koji je uskom cestom spojen prema Kučibregu. Cestu preprečuje rampa koju ključem otvaraju samo mještani koji imaju pravo na prijelaz, što znači da je za ostale zabranjen prelazak. Tamo smo na brdu naletjeli na enduro motocikl Yamaha s naljepnicama policije. Tako da pored vozila, terenaca sa i bez oznaka, bujska policija koristi i motocikl za nadzor granice kojim s lakoćom obilazi one dijelove koje na četiri kotača nije moguće obići. Nadalje, ima dijelova Gornje Bujštine na kojima ceste vode do mjesta koja imaju tek nekoliko mještana, bez ugostiteljskih objekata i smještajnih kapaciteta i ukoliko se na njima nađe neko nepoznato vozilo, policija ga odmah zaustavlja i pregledava, jer se, kako nam je već rečeno, ne uklapa u sliku. Upravo nam se to i dogodilo da nam je u susret naišlo vozilo zagrebačkih oznaka i zaustavili smo ga. U njemu je bila gospođa koja je opravdano išla u obližnje selo kod pacijenta, a kada je rekla ime i prezime osobe kod koje ide, policajac ju je pustio dalje. Dakle, nema šale, a policija svaki slučaj, čak onaj bezazleni, evidentira. Gašparić, koji je u policiji već 18 godina i to u bujskoj postaji zna vrlo dobro brojne tajne svog zanata, koje nam nije htio odavati iz razumljivih razloga.

Vozili smo se pedesetak kilometara po raznim cestama kroz brojna mjesta i nismo prošli ni dio onog prometnog dijela, što nam daje na uvid da na tom malom dijelu od tek 36 kilometara granice ima više od stotinu kilometara raznih cesti i putova koje mogu koristiti i ilegalci. Radi se zaista o velikom području koje bujska policija mora provjeravati. Potom smo otišli na dio koji je svima poznat, onaj od prijelaza Kaštel do prijelaza Plovanija. Na Kaštelu su već mjesec dana konstantno kolone, doduše ne one prave ljetne gužve, ali treba čekati u koloni. Kod posjete graničnom prijelazu pridružio se Paulović, s kojim smo nakon pauze i okrijepe nastavili put.

Odmah u startu naletjeli smo na kolonu za oba granična prijelaza. Na prijelazu Plovanija je bilo vrlo živo, na trenutke su otvarane tri trake za ulaz vozila, a vozila su u oba smjera tekla kao rijeka. Na prijelazu smo primijetili policajca s bijelim trakama na ramenima, što je oznaka za mladog policajca. Radi se o policajcu Marinu Horvatu iz okolice Varaždina koji je u službi dvije godine i po završetku akademije je raspoređen u graničnu policiju u Buje. Kazao nam je da je u Buje došao u lipnju prije dvije godine, u pravo vrijeme, ravno u vatru. Do sada u službi nije imao nekih izrazito stresnih situacija, a svoj posao gleda raditi što je bolje moguće.

Poziv, a ne posao

- Kad sam završio akademiju raspoređen sam u Buje na granicu, a to je bilo u lipnju kada je već bila gužva i odmah sam ubačen u vatru. Pored toga, priznajem da je Istra fenomenalna i lijepo mi je tu, no u početku je bilo teško. Sjećam se kada sam dolazio i cijelim putem sam si razmišljao gdje ću doći, gdje ću spavati i kako će sve to izgledati. Na kraju se sve riješilo u jednom danu, nestali su strahovi i odmah mi je šef riješio smještaj. Naime, i dalje ostaju problemi koje i drugi imaju, a to su manja primanja, podstanarstvo i daleko od kuće. Roditelji bi voljeli da sam kući ili bar bliže tim više što mi otac radi u varaždinskoj policiji. No, budući da mi je oduvijek bila želja ući u policiju, sada mi to nije teško. Gledam na to kao poziv, a ne kao posao ili zaposlenje i svakome tko ima tu volju i želju preporučio bih to zanimanje, kazao nam je Horvat.

Razgovarali smo i s Paulovićem oko rada cijele granične policije na tom području, problematike s kojom se susreću, poboljšavanju i rezultatima.

- Naravno, kadra uvijek nedostaje, ali uz dobro planiranje, raspoređivanje, organizacije posla i praćenja kretanja taj se manjak može nadoknaditi. Ta nadoknada zahtjeva određena žrtvovanja, kao prekovremeni rad, prebacivanje godišnjih odmora što je sve za potrebe službe i zato jer moramo imati nadzor nad područjem kojeg štitimo. Vidimo da je sigurnosna situacija što se tiče nezakonite migracije vrlo povoljna na našem području jer zatičemo dosta njih i čak i organizatora koji su procesuirani. Moram spomenuti izuzetno dobru suradnju sa slovenskom policijom, odnosno Policijskom postajom Piran i Kopar. Oprema s kojom raspolažemo je u dobrom stanju i čak raspolažemo s jednim enduro motociklom s kojim je olakšano kretanje po tim nepristupačnim terenima. Svakako valja napomenuti da granična policija nije samo granica jer smo mi unutar mješovite policijske postaje gdje su svi djelatnici u službi po potrebi granični policajci i obrnuto. Pored same granične crte od 36 kilometara imamo i dva vrlo frekventna granična prijelaza, pogotovo ljeti. Djelatnici rade pojačano uz prekovremene sate što im donekle popravlja budžet, a naglašavam da su ga itekako vrlo dobro zaradili. Uzmite da morate provesti dvije dnevne smjene na prijelazu po velikoj vrućini, velikom koncentracijom vozila i smoga. Promet je kod nas toliko jak da više prijelaza zajedno u Hrvatskoj nemaju takav promet, kaže Paulović.

Dobra suradnja sa Slovencima

Paulović navodi da se radi o infrastrukturi koja otežava rad i stvara kolone, a ne toliko kontrole na granici. Primjerice, putnici koji odlaze u većoj mjeri slijevaju se Istarskim ipsilonom prema granici, a tu se događa da se sa dvije brze prometne trake slijevaju u jednu sporu. Isto tako je na drugoj strani, gdje ima kružnih tokova, raskršća, semafora i brojnih drugih zastoja. Radi lakšeg rada i smanjivanja kolona veliku ulogu imaju izuzetno dobri odnosi sa kolegama iz Slovenije s kojima su na dnevnoj bazi u kontaktu.

- Biti policajac nije samo pitanje plaće i stana, to treba voljeti. Ne želim govoriti o plaći, pogotovo jer znamo da je tu možda najskuplje, pogotovo u sezoni, ali vjerujem i znam da mnogi mladi koji rade kod nas žele nastaviti biti u policiji zato jer to nije običan posao, to niti nije posao, to radiš ono što voliš i želiš. Sve to se vidi kroz naše rezultate, pored velikog prometa putnika i smanjivanja vremena čekanja rezultati su nam jako dobri. To mi govori da imaju volje. U policiji se pokrenulo nešto, počelo se više nego prije gledati na policijske službenike, što je dobro, kaže nam Paulović.

Da bi se uvidjelo količina posla graničnih policajaca iz Buja dovoljno je istaknuti da je prošle godine na graničnim prijelazima prošlo 5.444.354 vozila sa 18.232.301 putnikom, što znači da je na prolaze, većinom na Kaštelu prošla cjelokupna hrvatska populacija skoro četiri puta. Ove godine je do kraja lipnja bujska policija evidentirala 98 slučajeva nezakonitog prelaska državne granice u kojima je učestvovalo 304 ilegalca. Tijekom cijele prošle godine je bilo 150 slučajeva sa 463 ilegalca, 2016. ih je bilo 148 sa 529 ilegalaca, 2015. je tih slučajeva bilo 53 sa 126 ilegalaca, 2014. u 53 slučaja 369 ilegalaca i 2013. godine u 129 evidentiranih slučajeva 438 ilegalaca. Broj ilegalaca varira kroz godine, no sa tendencijom rasta ove godine.

Na kraju našeg druženja s bujskom graničnom policijom mi smo otišli na kavu, a policajci su nastavili nadgledati granicu, pregledavati i propuštati vozila u oba smjera i tako od 0 do 24 sata, 365 dana u godini, bilo sunce, kiša, bura ili jugo s jedinom razlikom kada prometa ima malo, više ili previše.

Hitna pomoć ima prednost

Zapitali smo se na koji način do granice dolaze vozila Hitne pomoći koja voze bolesne i ozlijeđene u bolnicu u Izolu. Odgovor nije trebalo dugo čekati. Policija u tom slučaju, uz prethodnu najavu, zatvara ulaznu traku u Hrvatsku, tako da vozilo hitne službe može mirno lijevom kolničkom trakom doći do prijelaza i nesmetano prijeći u Sloveniju gdje također bude odmah propušteno. Naravno da policija prati takvo vozilo sa sirenom i rotacijom i da tako nešto nije dozvoljeno ostalim vozačima. (Napisao i snimio Mateo SARDELIN)

Povezane vijesti

• Na Kaštelu i Plovaniji kolona od tri kilometra
• Na graničnim prijelazima Kaštel i Plovanija kolona vozila duga oko 6,5 kilometara
• Na frekventnom križanju cesta koje vode prema graničnim prijelazima Kaštel i Plovanija POČINJE GRADNJA ROTORA. TO ZNAČI I NOVU REGULACIJU PROMETA