Kameni div proslavio dva stoljeća neprekidnog svijetljenja

Savudrijski svjetionik ili „Kameni div“ kako ga je poetski nazvao gradonačelnik Grada Umaga Vili Bassanese, proslavio je svoj okrugli rođendan, prvih 200 godina. Točno na dan 17. travnja 1818. godine upaljena je luč na lanterni, čime je ustvari započeo organizirani rad svjetioničarske službe na istočnoj obali Jadrana.

Središnji program proslave započeo je u ponedjeljak u Muzeju Grada Umaga otvorenjem izložbe „Više od svjetla i soli“ s prikazom povijesti svjetionika koja je kontinuirano tekla od Austrije i kasnije Austro-Ugarske, Jugoslavije i Hrvatske.

Na kopnu i moru uz tipične grue

Večer se nastavila predavanjima akademika Marijana Bradanovića i Deana Krmca pod naslovom “Prvih dvije stotine godina svjetionika, a završila je predavanjem Sunčane Dežjot pod imenom Čuvari svjetla-priče o savudrijskim svjetioničarima. Predavačica je na zanimljiv i zoran način opisala svakodnevnicu iz života svjetioničara kroz dva stoljeća i njihovu ulogu u recentnim vremenima, opisujući pri tome i ulogu svjetioničareve družice, supruge, koja je u jednom razdoblju bila i službeno u ulozi pomoćnika svjetioničara.

U utorak se program jubilarne obljetnice preselio u okruženje svjetionika, na kopnu i moru uz grue, tipčne podizače-nosače batana, rađene od bagremova drva, gdje su brojne posjetitelje dočekali ribarski brodovi i barke s figurantima na njima, limena glazba „Naša sloga“ iz sela Babići za kojom su laganim korakom, po toplom sunčanom danu, ispod stoljetnih borova, posjetitelji prošetali do slavljenika – savudrijskog svjetionika. Usput su članovi dramske skupine Zajednice Talijana iz Savudrije na proplanku ispred svjetionika, uprizorili kraći ljubavni igrokaz s nesretnim završetkom, temeljen na legendi o grofu Metternichu i mladoj „Salvorinki“.

Gradonačenik Vili Bassanese se kao domaćin obratio prisutnima, posebno zahvalivši na dolasku austrijskom veleposlaniku Andreassu Wiedenhoffu i suradnicima u programu proslave, tvrtki Plovput d.o.o. iz Splita s kojom će se tijekom godine nastaviti kroz razne oblike predavanja, znanstvenih skupova i svečanosti dostojno slaviti ova velika obljetnica. Programu je posebnu mediteransku notu dala klapska pjesma u izvedbi klape Lungomare iz Umaga koja je spletom venetskih i dalmatinskih skladbi povezala sjever i jug Jadrana. Prisutnima se obratio posljednji svjetionačar na službi u Savudriji Franjo Matičić, a zatim aktualni svjetionaičar Mario Milin Ungar koji potječe iz višegeneracijske obitelji svjetioničara.

Meni svitlo teče u venama

Grleno je pozdravio gradsku vlast, goste, organizatore i sudionike programa, direktora Plovputa Matu Perišića te posjetitelje uskliknuvši na kraju:” Meni svitlo teče u venama i neka nam vječno svjetli” uspevši se potom na vrh “Kamenog diva”, gdje je upalio svjetlo, koje je bilo i ostat će zauvijek prijatelj pomoraca i ribara u tami. Uz bok slavljenika i mali sajam starih zanata nastavilo se feštati na pučkoj veselici s pjesmom klape Lungomare kojoj su se pridružili raspjevani posjetitelji.

Zamisao o izgradnji svjetionika na malaričnom rtu pokraj lokve (laco) bila je prvotna zamisao tršćanske i trgovačke elite okupljene oko tadašnje svojevrsne, tršćanske gospodarske komore-Zastupništva burze. No, odlučujuću je ulogu za davanje zelenog svjetla izgradnji od cara Franje 1., cara Austro-ugarske monarhije, odigrao tršćanski guverner češkog, plemićkog podrijetla, Karl Chotek kojega je sam car postavio na to mjesto, nakon pobjede nad čuvenim francuskim maršlom Muratom. Još 1816. Chotek je sazvao najutjecajnije osobe Trsta da se potpiše dokument o izgradnji svjetionika baš na tome mjestu jer je mu je svrha bila navoditi brodove noću prema Trstu koji je tada bio glavna luka Monarhije.

Istovremeno se nekako počela razvijati i svijest o potrebi za izgradnjom jake Austro-ugarske ratne mornarice i jačanju Monarhije kao pomorske zemlje što je osnažilo zamisao o izgradnji svjetionika na savudrijskome rtu. Projektant savudrijskoga svjetionika bio je čuveni tršćanski arhitekt i konzervator Pietro Nobile, a pripadao je krugu tršćanskih klasicističkih arhitekata. Očito je on bio u tom trenutku, kada je Franjo I. dao dopuštenje za izgradnju svjetionika, najspremniji čovjek za taj čin jer je izradio idejni projekt u roku od 15 dana i podnio ga na usvajanje Guberniji.

Radovi od proljeća do Božića

S izgradnjom se započelo početkom proljeća 1817. godine, a radovi su završeni u rekordnom roku, do Božića, ali se čekala iz Šatejerske dostava sofiticirane kupole, složeno izvedenoga željeznog kaveza (gabbia) sa ventilacijskim otvorima, pa je nakon montiranja na vrh svjetionika, pušten u rad 17. travnja 1818. godine. Jasno je da se svjetionik gradio s namjerom stvaranja robusnog zdanja, predviđenoga za dugi vijek trajanja, koji je mogao prkositi u ekstremnim uvjetima olujnim vjetrovima i djelovanju posolice. Zanimljivo je da je izgradnja započela prije otkupa privatnih parcela na kojima je građen, što svjedoči o žurnosti gradnje. Savudrijski je svjetionik predstavljao prototip čije se riješenje tijekom devetnaestoga stoljeća nastavilo širiti duž čitave istočne obale Jadrana. Nakon tog projekta, Nobile je započeo svoju bečku karijeru ravanatelja Akademije bečkih umjetnosti i svojevrsnog dvorskog arhitekta cara Franje I.

Ovu jubilarnu proslavu, u godini koja je proglašena u EU godinom kulturne baštine, gdje savudrijski svjetionik predstavlja još od 1974. godine zaštićeno kulturno dobro, priredili su združeno Grad Umag, Muzej grada Umaga, Ustanova Festum, Turistička zajednica grada Umaga, Plovput d.o.o. te Hrvatski pomorski muzej iz Splita. (Sanja BOSNIĆ)