U Istri je svojedobno proizvodnja vapna bila vrlo razvijena, posebno na južnom dijelu oko Peroja i na Proštini, kraju na jugoistočnom dijelu Istre između Raklja i Kavrana, u selima Pavićini, Šegotići i Peruški. U tom krševitom dijelu Istre ima malo poljoprivrednih površina pa je proizvodnja vapna bila značajna i dobrodošla zarada za siromašna seoska domaćinstva. Središte te proizvodnje bilo je mjesto Peruški u blizini Krnice, a najpoznatiji japleničari bili su upravo pripadnici obitelji Peruško, nadaleko poznati po proizvodnji kvalitetnoga živog vapna.

U tridesetim godinama prošlog stoljeća na tom području, a posebno u predjelu uz more zvanom Šterne, znalo je od ožujka do kraja svibnja biti zapaljeno i do pedesetak japlenica. U proizvodnji vapna sudjelovali su mnogo nadničari. Njihov se posao, uz održavanje vatre, uglavnom sastojao u tovarenju živog vapna na brodove i jedrenjake u krničkoj luci, odakle se vapno odvozilo u zapadnu Istru i na talijansko tržište građevnog materijala. Brojna zaprežna kola s vapnom odlazila su s Proštine i put Pule.

Glavno zanimanje Proštinara, pored rada na zemlji, bilo je vapneničarstvo na koje su žitelje upućivali prirodni uvjeti. Japleničarske kumpanije palile su japlenice u blizini svojih kuća, ali radili su i podalje od svojih kuća u koje nisu zalazili tjednima, pa i mjesecima, radeći po šumama Barbarige, Bala, Brijuna, po Barbanštini i Labinštini, od Ubasa, preko Skitače do Šumbera.

Akademik dr. Mijo Mirković zapisao je da je vapnenica u ovom kraju, Proštini, uvijek bilo kolektivno poduzeće radnika sa stanovitim karakterom zadružnog proizvođačkog poduzeća. Piše: "Rad na vapnenici kao izrazito vjekovno zanimanje Proštinara, to zajedničko natjecanje u sjeći, nošenju drva i kamena, građenju, loženju, te dežuranje pred vratima, kroz koja se u užarenu utrobu neprestano ubacuju nova naručja drva, proteže se kroz duge dane i noći. Smjenjivanje straže pored vatre, koja se ne smije ugasiti, spavanje u satima odmora u improvoziranoj baraci... zajedničko kuhanje, zajednički obroci, jednakost truda i nagrade, sve je to stvorilo materijalnu podlogu za njihov osjećaj solidarnosti, za kolektivni duh, koji se u ovim specifičnim uvjetima u tom kraju razvio".

Spomenimo da je akademik Mirković, pjesnik i književnik Mate Balota, japleničarima posvetio pjesmu.

Kako se radilo vapno? Krupno se kamenje slagalo u krug, a prva "fila bila je na nož" i u tom je dijelu kamenje bilo dodatno obrađeno da bi se lakše složilo. Često se gradilo na istom mjestu iz praktičnih razloga: u blizini je bilo kamena i šume, a zemlja i vapno preostalo od prijašnjih gradnji bilo je odličan izolator oko peći. Kamen se do japlenice obično dovozio volovskom zapregom. Vapnenica se gradila u slojevima, slagao se unutrašnji i vanjski zid postupno po 80 centimetra u visinu. Unutrašnje je ložište imalo kupolasti svod, a prema vrhu vapnenica se sužavala. Nije smjela biti viša nego šira, pa se povremeno mjerila grabovim kolcima koji su se zabijali oko nje i povezivali žicom. Iznad zida vapnenice, tamo gdje je završavao svod, nalazilo se manje zaravnjenje, a potom dolazilo drugo uzdignuće koje se nakon paljenja znalo spustiti i do 30 centimetra.

Vrata su se slagala od većeg koso položenoga kamenja i s jednim kamenom kao nadvratnikom. Bila su dovoljno velika da su se mogli ubacivati snopovi grmlja, ali i dovoljno mala radi očuvanja topline. Za vatru se rabila makija; za jednu japlenicu bilo je potrebno i do osamnaest napunjenih volovskih kola. Paljenje je trajalo od pet dana do dva tjedna. Ložilo se sve dok se sav kamen ne bi pretvorio u vapno i postao sivkasto-žučkast.

Japlenice, te tvornice vapna, doživjele su sudbinu brojnih industrijskih pogona. Kao da danas više nikome ne treba vapno za zidariju, žbukanje fasade, bijeliti unutrašnjost kuća, praviti likvid za brajdu, dezinfekcijska sredstva i sl.

Ima, međutim, naznaka da se tradicijska proizvodnja vapna neće utrnuti i to zahvaljujući obnovom starih istarskih kuća, koje su zidane gašenim vapnom. Tvrtka Kapitel inž. Branka Orbanića u Donjim Orbanićima, selu kod Žminja, otvorila je pogon za vapno i druge proizvode za obnovu stambenih zgrada i sakralnih građevina. Vapno se u Orbanićima proizvodi u modificiranim pećima, ali na starinski način. Sve je počelo tijekom obnove staroga mosta u Mostaru za koji je prema staroj recepturi tvrtka Kapitel stvorila klasično vapno za mort.

Tehnologija industrijske proizvodnje vapna, ističe se, nije se znatno mijenjala od najstarijih vremena. Jedina se značajnija razlika dogodila kada se umjesto peći za jednokratnu uporabu, što je i danas osnova tradicijske proizvodnje, vapno počelo peći u pećima koje su služile za njegovu višekratnu ili trajnu proizvodnju. Za proizvodnju vapna uvijek je bilo potrebno nalazište vapnenca s kamenolomom u neposrednoj blizini. Izvađeni je kamen trebalo prije pečenja usitniti i potom ubaciti u peć. Peć je trebalo potom zagrijati pa je proizvodnja nekad ovisila o postojanju drva ili ugljena u blizini ili barem o njegovoj prometnoj dostupnosti. Gotovo se živo vapno potom mljelo i pakiralo te odvozilo do krajnjeg potrošača. Prije se živo vapno najčešće gasilo na gradilištu, a danas se na gradilište dovozi hidratizirano vapno koje je za uporabu i transport samo mnogo prikladnija varijanta gašenoga vapna.

Čini se da je i pečenje vapna, uz ogrjev i brodogradnju, uvelike utjecalo na uništavanje šumskog pokrova u priobalnom prostoru. To se može zaključiti po tome što je na nekim krševitim područjima postojala izričita zabrana paljenja vapnenica, iako se na tim prostorima za dobivanje vapna isključivo rabila niskokalorična makija.

Akademik Mijo Mirković, ekonomist, još je 1945. dok je pratio rad istarskih japleničara, predložio izgradnju tvornice vapna koja bi zadovoljavala sve veće potrebe. Upravo je na lokaciji koju je on preporučio, Most Raša, godine 1963. izgrađena tvornica hidratiziranog vapna. Tada je zapisao: "U čitavoj Istri, ponajviše na obalama mora, gdje ima niskih šuma, proizvodi se vapno u manjim vapnenicama. Ovo je nestalna proizvodnja, osobito razvijena na Puljštini (Proština). Industrijske proizvodnje nema. Kamen za vapno s morske obale (Raški kanal) posljednjih 50 godina znatno se izvozio u Italiju. Postoje svi uvjeti za podizanje velikih industrijskih vapnara u raškom ugljenom bazenu (ugljen i kamen u neposrednoj blizini), jedno i drugo na moru. Time bi se učinio kraj sječi oskudnih šuma radi paljenja vapna".

Izgradnju tvornice vapna u dolini rijeke Raše zajednički su financirale ondašnja savezna država (50 posto), republika (35 posto) i općina (15 posto). Zapošljavala je sedamdesetak radnika koji su se uz proizvodnju vapna bavili i dobivanjem kamena. Od 1990. radi kao ITV (Istarska tvornica vapna). Tri godine kasnije je privatizirana i danas je u vlasništvu austrijskog koncerna Schmid (Murexin). Godišnja je proizvodnja 40 tisuća tona vapna i time se pokriva 25 posto potreba Hrvatske.

Povezane vijesti

• Uz blagdan Velike Gospe nadnaravni događaj u supetarskoj crkvi na Badnjak 1721. godine: IKONA CRNE GOSPE JASNOGORSKE PROPLAKALA U SRCU ISTRE
• Istarska duhanska priča počela je još krajem 19. stoljeća: SAMO JOŠ KANFANAR MOTA CIGARETE
• ZRCALO VREMENA: Prvi put u svojoj povijesti narod Istre uzeo kormilo u svoje ruke