"Ovo vam je priča o mom ocu. Danas je Dan pobjede u Drugom svjetskom ratu, a on je tada bio u zarobljeništvu kao pripadnik poražene talijanske vojske. Otac Giovanni je na pariškim ulicama čuo da kolporteri kliču 'la guerre est finie'. Tako je saznao da je rat gotov i da će se ubrzo vratiti doma", započinje priču Nevija Bilić, kćer pokojnog Giovannija Mircovicha iz Krnjalože. 

Topnik talijanske vojske

Kraj Hitlerovog "trećeg carstva" zaokružen je na današnji dan, 8. svibnja 1945. Dan je to kada dio Europe slavi Dan pobjede, javni praznik koji obilježava formalnu predaju nacističke Njemačke, a označava kraj Drugog svjetskog rata. Čin vojne predaje potpisan je 7. svibnja u francuskom Reimsu, te 8. svibnja u njemačkom Berlinu. Tog dana generali Wehrmachta potpisali su bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Time je okončan Drugi svjetski rat u Europi.

Nakon poraza Njemačke gotovo je cijeli svijet slavio. U Parizu više od milijun ljudi klicalo je na ulicama i trgovima ponavljajući jednu te istu rečenicu - "la guerre est finie".

Glavni lik ove priče, topnik talijanske vojske Giovanni Mircovich rođen je 1922. godine, a u jeku Drugog svjetskog rata mobilizirala ga je talijanska vojska. Jednostavno je dobio, po automatizmu, kao državljanin Kraljevine Italije, poziv za vojsku i otišao na ratište, i to na Siciliju. Ovdje je, kao topnik u 22. pukovniji, služio od početka 1941. do srpnja 1943. godina kada su ga zarobili Amerikanci čija je vojska nadirala i "osvajala" sve više prostora. Naime, kako znamo, na ljeto te godine dogodila se invazija američke savezničke vojske koja je započela upravo na obalama Sicilije, priča nam Bilić.

Zarobljen na Siciliji

U trenutku zarobljavanja nalazio se dvije milje južno od mjesta Canicatti. Nakon desetak dana u privremenom zarobljeničkom logoru u Caltanissetti upućeni su u Licatu, ukrcani na teretne brodove i odvedeni na obalu Afrike, točnije Oran u Alžiru. Tu je imao i priliku priključiti se partizanima budući da u grad su, očito u koordinaciji s Amerikancima, dolazile delegacije Narodnooslobodilačke vojske vrbovati mlade zarobljenike s naših prostora. Međutim, nije to htio, najviše zbog toga što se bojao mora i plovidbe. Isto tako, ljudi koji su dolazili nisu mu, pričao je, djelovali pouzdano te je smatrao da je sigurnije ostati s Amerikancima. Ni kasnije nije simpatizirao "drugove", priznaje Giovannijeva kći.

Kako bilo, u Oranu je, nastavlja, kao američki zarobljenik boravio u kampu pod brojem 121, gdje je i ostao do kraja kolovoza 1944. godine kada su ih preselili u Južnu Francusku. Uplovili su u Marseille, a logor je podignut dvadesetak kilometara dalje u mjestu Marignane. Bio je to manji logor za grupu "Driver Company", obzirom da je tamo cijelo vrijeme radio kao vozač traktora i kamiona.

- Da, radio je, kaže Bilić, budući da im se ponudila mogućnost da rade i zarade neki novac, naravno, kao zarobljenici. On je to odmah prihvatio. Pričao je da je tada prvi put vidio traktor, koji je kod nas došao tek '60-ih godina. Tu je i ostao do početka svibnja 1945., kada ih vlakom prebacuju na sjever Europe, u Rouen.

U Parizu je, dok je vlak stajao na kolodvoru, izašao i čuo da građani, a pogotovo kolporteri koji su po ulicama prodavali tiskovine, viču "la guerre est finie" (rat je završen). Bilo je to 8. svibnja 1945., na današnji dan prije 76 godina.

Od Siporexa do Uljanika

Međutim, iz zarobljeništva je otpušten tek u rujnu, a kući je stigao nakon osam dana putovanja vlakom i vojnim kamionima. Na granici u Divači dočekala ga je surovost i bahatost nove vlasti. Oduzeti su mu svi dokumenti, ček od 547 dolara kojeg je dobio kao nagradu za služenje u američkoj vojsci. Vrijeđali su ga i na kraju zatvorili, ali su ga već sutradan pustili.

- Znate, za 25 mjeseci provedenih u američkoj vojsci dobivao je 0,8 dolara dnevno, a radio je šest dana u tjednu po deset sati dnevno. Na ruke je mjesečno dobivao trećinu zarade, dok je ostalo trebao dobiti po završetku rata. Uvijek je spominjao da su se Amerikanci ipak korektno odnosili prema zarobljenicima, napominje Bilić.

Artigliere (topnik) Giovanni Mircovich radio je, po završetku rata, u bivšem pulskom Siporexu, a mirovinu je dočekao u Uljaniku. Umro je 2012. godine u dubokoj starosti, a kći Nevija je ubrzo nakon toga tiskala privatni obiteljsku foto-knjigu u kojoj je sabrala informacije i fotografije koje je prikupljala gotovo 15 godina. Uspjela je doći, tražeći po internetu, i do izvornog primjerka iste novine čiji je naslov te daleke '45-te godine u Parizu usrećio Parižane, ali i njezinog oca Giovannija.

Povezane vijesti

• OKSANA NAZIMOK Ukrajinka iz Kijeva: Mislila sam da pakao postoji samo nakon smrti. Ali ne. Pakao je ono što se sada događa u Ukrajini
• Iskustvo osobe koja je posvojila dijete iz DR Konga: "Znala sam da je jako teško posvojiti dijete u Hrvatskoj"
• Ukrajina poručila da će osvetiti smrt svog strijeljanog vojnika